Fižulić: Karamarko i njegov HDZ više ne mogu donositi odluke koje imaju ikakve veze s Inom. Je li to moguće?

MOL i Ina bili su jednake veličine

Sredinom devedesetih Ina i MOL su bile naftne kompanije približno jednake veličine, Ina je proizvodila nešto više nafte, a MOL plina, Ina je i bez oduzete prodajne mreže u Srbiji i Crnoj Gori imala gotovo 50 posto više benzinskih crpki od MOL-a. U 2013. MOL je prema ukupnom konsolidiranom prihodu bio deset puta veća kompanija nego 1996. te je činio petinu mađarskog BDP-a.

Unatoč cijenama nafte koje su u prvoj polovici ovog desetljeća bile u prosjeku pet puta veće nego u devedesetim godinama prošlog stoljeća Ina je rasla puževom brzinom pa je 2013. njen ukupni prihod bio četiri puta manji od MOL-ovog, a prošle godine operativna dobit MOL-a bila je jedva nešto manja od ukupnog prihoda Ine.

Ina je najbolja metafora hrvatske neuspješne tranzicije i potpunog debakla političkog, društvenog i privatizacijskog modela nastalog u prvoj polovici devedesetih, a zadržanog uz manje korekcije, sve do današnjih dana. MOL je samo iskoristio sve slabosti pogrešne politike, loših i ponekad kvarnih navodnih zaštitnika nacionalnih i državnih interesa te napokon došao nadomak svog cilja. Pokrenuvši međunarodnu arbitražu protiv Hrvatske pri ICSID-u zbog nepoštivanja ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009. te prvog dodatka ugovoru iz prosinca te godine pokazao je svu svoju predatorsku moć.

Jad pregovaračke politike u plinskom ugovoru

Naime, Sanaderova vlada se obvezala preuzeti plinsko poslovanje kako bi Ini odnosno MOL-u nadoknadila gubitke nastale zbog razlike u cijeni između prodajne i nabavne cijene uvoznog plina. Sav jad hrvatske pregovaračke politike može se najbolje očitati u tom nesretnom plinskom ugovoru. Ina je 2009. proizvela 1,6 milijardi m3 plina na domaćim nalazištima jadranskog i panonskog bazena.

Prema nikad službeno potvrđenom podacima jer iste Ina tretira kao službenu dobro čuvanu tajnu, trošak proizvodnje kubičnog metra plina bio je prosječno 0,12 američkih dolara, a prodajna cijena koju su plaćali distributeri iznosila je 0,33 dolara. Koncesijska naknada jedinicama lokalne uprave i samouprave bila je nevjerojatno niskih i bilo gdje u svijetu nezamislivih 3,5 posto te je Ina 2009. eksploatacijom domaćeg plina ostvarila dobit veću od 300 milijuna dolara.

U istoj godini iskazala je gubitak na uvoznom plinu nešto manji od 100 milijuna dolara te iz navedenog proizlazi da je Ina u ukupnom plinskom poslovanju te godine ostvarila dobit od najmanje 200 milijuna dolara. Da apsurd bude potpun, MOL u Mađarskoj plaća koncesijsku naknadu za eksploataciju nafte i plina koja iznosi 12 posto od tržišne cijene, a Glavnim ugovorom o plinskom poslovanju Sanaderova se vlada obvezala da ta naknada može biti povećana tek od 2015. i to na maksimalnih 10 posto. Znači Hrvatska je MOL-u doslovno darovala svoj plin i naftu, a MOL ne želi prikazati troškove eksploatacije i dobit koju ostvaruje na tom daru.

Nesebični dar Mađarima od 3 milijarde dolara

Međutim, odlučuje iskazati gubitak ostvaren na uvoznom plinu i pokreće arbitražu u Washingtonu, tražeći da mu Hrvatska isplati odštetu jer nije poštovala ugovor o plinskom poslovanju. Kako sam već u nekoliko navrata pisao, da je na postojeća naftna i plinska polja bio primijenjen standardni ugovor o podjeli dobiti za eksploataciju nafte i plina kakav je ponuđen za moguća nova nalazišta u panonskom i jadranskom bazenu, Ina bi samo za naftu platila 1,855 milijardi dolara umjesto uplaćenih 180 milijuna dolara koncesijskih naknada od 2003. do 2014. Ako se na taj iznos pridoda moguća podjela dobiti iz plinskog poslovanja umanjena za gubitke ostvarene na uvoznom plinu hrvatski nesebični dar uložen u razvoj mađarskog giganta iznosi gotovo 3 milijarde dolara.

Kako bi odgovorila na pokretanje MOL-ove arbitraže pri ICSID-u vlada Zorana Milanovića pokreće arbitražu pri UNCITRAL-u kojom želi osporiti upravljačka prava koja je MOL stekao međudioničarskim ugovorom, koji je prema tvrdnji hrvatske strane zasnovan samo zahvaljujući korumpiranju tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Ako isto bude dokazano hrvatska strana očekuje da će pasti i “plinski ugovor” koji je izravna posljedica štetnog međudioničarskog ugovora.

MOL, odnosno njegov čelnik Zoltan Hernadi, sigurno nikada neće priznati da su sudjelovali u korumpiranju hrvatskih političara kako bi ostvarili svoje ciljeve u preuzimanju Ine. Iako hrvatska politika uvijek rado pronalazi svjetlu budućnost u magičnom “strateškom partneru”, MOL od početka nije previše skrivao svoje namjere. Njega je zanimalo hrvatsko tržište naftnih derivata te preostale rezerve nafte i plina na hrvatskim i sirijskim eksploatacijskim poljima.

Odustajanje od kaznenog progona Hernadija

Rafinerijsko poslovanje u Sisku i Rijeci koje je u svom zbirnom dnevnom kapacitetu manje od njegove rafinerije u Budimpešti, a jedva nešto veće od one u Bratislavi, MOL je od početka tretirao kao nepotreban balast, izbjegavajući na sve načine daljnja ulaganja i tehnološku obnovu. Unatoč činjenici da MOL nema većinski udio u Ini, ostvario je pravo samostalnog upravljanja i pretvorio je Inu u podružnicu te njen poslovni rezultat konsolidira u svojim financijskim izvješćima.

Danas MOL želi preuzeti preostali paket dionica kojim raspolaže Vlada RH tako da hrvatskoj strani ostane 25 posto plus jedna dionica, spreman je na nagodbu oko “plinskog ugovora”, a vjerojatno i na plaćanje bitno veće koncesijske naknade za eksploataciju plina i nafte u hrvatskom podzemlju. Sirijska nalazišta vjerojatno mogu biti predmet posebnih pregovora, ali je jasno očekivanje mađarske strane da Hrvatska treba odustati od kaznenog progona Zoltana Hernadija.

Polazne pozicije MOL-a ne daju Hrvatskoj mogućnost za bilo kakvu nagodbu, pogotovo ako je Ina ponovno postala najvažnija strateška kompanija te je najava premijera Oreškovića o otvaranju pregovora prije završetka arbitražnog postupka potpuni promašaj. Stavljanjem sebe na čelo nekakvog pregovaračkog tima doveo je u pitanje i ono malo političkog kapitala što mu je preostalo nakon nepotrebne vladine telefonske sjednice na kojoj je oglašena svekolika rasprodaja državnih udjela.

Posebni Karamarkovi odnosi

Ako je htio definitivno eliminirati svog prvog potpredsjednika iz procesa odlučivanja o sudbini Ine onda je pogrešno trošio svoju energiju i vrijeme. Naime, Tomislav Karamarko je, bez obzira na odluku koju će donijeti Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, sebe i stranku kojoj je na čelu, isključio iz svih političkih odluka koje reguliraju poslovanje naftnih i plinskih kompanija u Republici Hrvatskoj.

Svaka uredba Vlade, svaka izmjena Zakona o rudarstvu ili Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika iz 2013. u Hrvatskom saboru, svaka odluka Agencije za ugljikovodike, bit će gledana kroz prizmu njegovih posebnih odnosa s konzultantom MOL-a, Josipom Petrovićem.

Iako budući ili bivši premijeri danas ne upravljaju Inom kao osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, sigurno nije moguće opstati u hrvatskoj visokoj politici i promatrati majku svih bitaka na televizijskom ekranu. A bitka za Inu ionako neće i ne može biti dovršena prije nego se ekipa u Banskim dvorima definitivno i konačno ne raziđe.