Analiza: Zašto Most ne može i nikako ne smije u koaliciju s HDZ-om ili SDP-om

Samo nekoliko sati poslije te Lovrinovićeve izjave na Mostovu je Facebooku, međutim, objavljeno kako će se njegovi predstavnici susresti s ljudima iz HDZ-a, oko “usuglašavanja stavova o Dalmaciji”, i to tri dana prije zajedničkog sastanka sve tri stranke, što ga je Most bio predložio za ponedjeljak u podne, i na koji je SDP odmah pozitivno odgovorio, dok je Tomislav Karamarko tada još izjavio da o nazočnosti hadezeovaca na tom sastanku tek moraju odlučiti stranačka tijela i HDZ-ovi koalicijski partneri. Na kraju su oni pristali.

Dalmatinski sastanci

Ovdje se, dakle, stječe dojam kako Most podilazi HDZ-u, jer se sastao s njima prije zajedničkog sastanka sve tri stranke. Sama činjenica da su ljudi iz Mosta u jednom danu prvo osudili HDZ, a zatim se doveli u prilično submisivan položaj prema HDZ-u, ne znači ni da oni koji su napali HDZ osobito snažno žele koalirati sa SDP-om, niti da oni koji su organizirali dalmatinski sastanak vjeruju u koaliciju s HDZ-om kao dobru opciju za Most.

Niti sve to znači da su Mostovi saborski zastupnici i članovi njegova Nacionalnog vijeća potpuno politički izgubljeni, što im se često pokušava pripisati. Mostov prošlotjedni dualizam u odnosu prema HDZ-u (prvo osuda HDZ-ova ponašanja u Saboru, a zatim hitan sastanak s HDZ-om), samo je još jedan od brojnih simptoma prilično nemoguće pozicije u kojoj se ta stranka/udruga/grupa političkih aktivista našla poslije objavljivanja izbornih rezultata.

Most, naime, objektivno govoreći, ne može koalirati ni sa Socijaldemokratskom partijom niti s Hrvatskom demokratskom zajednicom, a sve to nema apsolutno nikakve veze s navodnim reformama za koje se Most zalaže (a koje su, zapravo, ili minorne ili potpuno neartikulirane).

Evo zašto Most ne može koalirati ni sa SDP-om niti s HDZ-om. Most je značajnim svojim dijelom desna, konzervativna, proklerikalna politička skupina s dubokim vezama u pojedinim, prilično konzervativnim crkvenim krugovima. Većina u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj smatra kako su Zoran Milanović i SDP komunisti ili, u najboljem slučaju, nasljednici Komunističke partije.

Kao takvi, Zoran Milanović i SDP organski su neprijatelji Katoličke crkve koja se još prije četiri godine u uvodniku Glasa koncila proglasila jedinom oporbenom organizacijom u Hrvatskoj, budući da se u ono vrijeme nije znalo što će biti s HDZ-om.

Hrast rasadnik Mosta

Znatan broj hrvatskih biskupa i drugih svećenika (uz iznimke poput Mate Uzinića ili Ivana Devčića), hrvatsku liberalnu ljevicu iskreno smatra opasnom za budućnost hrvatskog naroda, kako zbog navodnih veza s komunizmom, tako i zbog održavanja ili uvođenja temeljnih odrednica zapadnog liberalizma u hrvatski zakonski sustav i među hrvatske društvene vrijednosti (ovdje mislimo na prava homoseksualaca, na prava svih manjina, na umjetnu oplodnju, na nedodirljivost prava na pobačaj, i tome slično).

Budući da je Crkva značajno oblikovala neke od Mostovih lidera, uključujući i Božu Petrova, oni zaista ne mogu koalirati samo sa SDP-om, jer bi to njihova najbliža, formativna okolina doživjela kao najtežu moguću izdaju. Osim toga, i njima samima vjerojatno je krajnje neugodna opcija da sjede u lijevo liberalnoj vladi: kada su osnivali klerikalnu stranku Hrast, koja je bila jedan od rasadnika sadašnjeg Mosta, ti su ljudi valjda sanjali da će rušiti lijevo-liberalnu vlast.

Ljudi drugačijeg svjetonazora

S druge strane, nesporno je da u Mostovu vodstvu djeluje niz ljudi sasvim drukčijeg svjetonazorskog profila, poput nesuđenog predsjednika parlamenta, gospodina Podolnjaka, koji, međutim, zasad ni ne pokušavaju nametnuti svoju političku volju klerikalnoj frakciji Mosta, jer opravdano pretpostavljaju da bi to dovelo do Mostova raspada.

I dok Most ne može koalirati samo sa SDP-om, poglavito iz svjetonazorskih razloga, mogućnost Mostova koaliranja ekskluzivno s HDZ-om još je znatno manja. Most ne može koalirati s HDZ-om gotovo iz ontoloških razloga. Esenciju Mosta čine, naime, dvije značajke. Jedna je prekid s korumpiranom političkom praksom u zemlji.

I Božo Petrov i Ivan Kovačić pobijedili su na lokalnim izborima inzistirajući na borbi protiv političke korupcije. A nedvojbeni simbol političke korupcije u Hrvatskoj jest Hrvatska demokratska zajednica koja je, uostalom, i na ovim izborima istaknula kandidate izložene policijskim istragama.

Prirodni konkurenti

A ako se Most dovede u koruptivni kontekst, njegovi čelnici više nigdje i nikada, ni na lokalnim niti na nacionalnim izvorima neće osvojiti ozbiljniji postotak glasova. Druga esencijalna Mostova značajka još je veća prepreka njegovoj jednostranoj suradnji s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Most je, neosporno, pretežito desna, konzervativna politička grupacija. Ako bi Most postigao jednostrani, ekskluzivni koalicijski dogovor s Hrvatskom demokratskom zajednicom, Most bi izgubio svaku svrhu postojanja.

Most i HDZ prirodni su konkurenti, koji u nekim dijelovima zemlje, osobito u Dalmaciji, napadaju isto ili vrlo slično biračko tijelo. Kada bi se HDZ i Most udružili, Most bi izgubio bilo kakav identitet te bi se vrlo brzo utopio u Hrvatsku demokratsku zajednicu.

A malo je vjerojatno da su čelnici Mosta pokrenuli cijeli taj projekt samo da bi postali, recimo to tako, klerikalna frakcija unutar Hrvatske demokratske zajednice. Isključivo koaliranje s HDZ-om zapravo je najveća i definitivna, nepovratna i neizbježna prijetnja opstanku Mosta kao samostalne političke grupacije.

Posve banalno: udruži li se Most samo s HDZ-om, Mosta više nema. Upravo je fascinantno kako Tomislav Karamarko to nije razumio 8. studenoga i kako to ne razumije ni dan danas, pa je tako još u u utorak tvrdio da će on biti mandatar nove vlade, a da će dr. Reiner postati predsjednik Sabora.Znamo da HDZ na kraju nije istaknuo svog kandidata za predsjednika parlamenta, jer su se naposljetku uvjerili da nema nikakve šanse da prikupe dovoljno glasova. Vodstvo Mosta sada je u realno nemogućoj situaciji.

Demagogija oko izbora

Ne zbog eventualnog ogorčenja javnosti. Ne postoji, ali zaista ništa plitkije i bedastije nego se zgražavati nad aktualnom pat pozicijom i postavljati pitanja poput “Jesu li hrvatski građani sve ovo zaslužili?” kao što je to učinila jedna voditeljica na HTV-u, komentirajući neuspješnu prvu saborsku sjednicu.Hrvatski su građani, naime, za sve ovo glasovali, i sadašnji je politički kaos isključivo posljedica njihovih glasova, a ne nekakve političke urote ili nesposobnosti takozvanih političkih elita.

Vodstvo Mosta u prilično je nemogućoj situaciji jednostavno zato što se uistinu ne može opredijeliti samo za jednu stranu, a mogućnost da se postigne Velika koalicija ravna je nuli već od izborne noći (da bi se u međuvremenu još pogoršala). Jedini dobitnik Mostove neizbježne agonije mogla bi postati Socijaldemokratska partija pod uvjetom da se još nekoliko Mostovih saborskih zastupnika odluči podržati Milanovićevu koaliciju (premda se ne bih kladio na tu opciju).

Ako, pak, sadašnjih petnaestero Mostovih sabornika ostanu skupa, najodgovorniji mogući potez sve tri strane, i SDP-a i HDZ-a i Mosta, bio bi zajednički poziv za ponavljanje parlamentarnih izbora. Nema nikakva razumnog razloga da novi izbori ne postanu jedino pitanje oko kojeg te tri grupacije mogu donijeti brzu i konsenzualnu političku odluku.

Lamentiranje nad cijenom izbora čista je demagogija: biranje vlasti jednostavno neizbježno košta. U redu, možda je nešto jeftinije imati diktaturu, bez trošenja novca na oblikovanje i izražavanje političke volje građana, ali ne vjerujemo da bi i oni, koji sada nariču nad troškovima eventualnih ponovljenih izbora, radije pristali da živimo u oktoriranom političkom sustavu.

Kakav Hrvatskoj, recimo, pokušava nametnuti Vladimir Šeks, forsirajući predsjedničinu tehničku vladu, ako se stranke ne dogovore o formiranju vlasti. Ovdje se, zapravo, radi o drugom Šeksovu pokušaju državnog udara.

Protuustavna vlada

Poslije onog prvog, ratne 1991. godine, pokojni predsjednik Tuđman zamalo je Šeksa poslao u zatvor. Sada se pravnom savjetniku predsjednice ne može dogoditi ništa tako neugodno, premda njegova teza o tehničkoj vladi na neodređeno vrijeme, dok se ne steknu uvjeti za nove izbore (kako je to sam gospodin Šeks u četvrtak navečer kazao na Hrvatskoj televiziji), nije ništa drugo nego mekani pokušaj državnog udara.

Vladimir Šeks, dakle, kaže da bi predsjednica trebala presjeći sadašnju situaciju imenovanjem tehničke, nestranačke vlade dok se ne steknu uvjeti za nove izbore. Budući da bi tehničku, nestranačku vladu netko ipak morao politički voditi, Vladimir Šeks zapravo je predložio da predsjednica preuzme i ovlasti vlade.

Sam Šeks najbolje zna koliko je njegov prijedlog protuustavan i koliko uistinu jest blizu državnom udaru, ali se njegova politička strast, prepuna nesnošljivosti prema SDP-u, ali i još bogatija prezirom prema sadašnjem HDZ-u, jednostavno nije mogla suzdržati.

Najgora opcija

Rješenje koje Vladimir Šeks predlaže najgora je opcija za izlazak iz sadašnje političke krize i zato što drastično mijenja hrvatski politički sustav i zato što dramatično krši Ustav (sam Šeks nije mogao pronaći čvrsto pravno uporište za svoj prijedlog pa se pozvao, doslovno citiramo, na teleološko tumačenje Ustava) i zato što predstavlja najpodliji mogući pokušaj prijevare volje hrvatskih birača, koji 8. studenoga jesu izabrali svoje saborske zastupnike.

Politička situacija u Hrvatskoj zapravo nije komplicirana nego je prilično jasna. Ako Most ne uspije u namjeri da formira vladu i parlamentarnu većinu Velike koalicije, što je sasvim malo vjerojatno, i ako dovoljan broj sadašnjih Mostovih zastupnika, neovisno od volje čelništva stranke, ne podrži Zorana Milanovića i koaliciju Hrvatska raste (što, također, nije osobito vjerojatno), nužno je što prije raspisati nove parlamentarne izbore. Nikakav drugi demokratski izlaz iz ove krize nije moguć.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. prosinca 2015.