Analiza reformi Mosta: Radi se, nažalost, o grupi ljudi koji ništa ni o čemu ne znaju
Telegramov analitičar o promjeni javnog mnijenja o Mostu
Prvih nekoliko dana poslije izbora hrvatska je javnost voljela Most.
Govorilo se, tako, da je Most civilizirao političko komuniciranje u Hrvatskoj, pa kako je natjerao Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka da se prestanu bahato ponašati, pa kako je, umjesto jezika ustaša i partizana, na hrvatsku političku scenu uveo jezik stvarnih, “reformskih” tema.
Poslije vala pohvala, uslijedio je tsunami kritika, koje iz dana u dan postaju sve žešće.
Pa smo tako mogli pročitati da je Most, zapravo, posljedica klerikalne zavjere iza koje stoje utemeljitelji propale katoličke stranke Hrast; pa zatim da Most, inzistirajući na vladi velike koalicije, u Hrvatsku uvodi jednostranačje, pa da Most ne razumije elementarna pravila višestranačke liberalne demokracije, te, naposljetku, da zbog Mostove sporosti i neodgovornosti hrvatsko gospodarstvo može trpjeti teške posljedice.
Jer, kako sada stvari stoje, nitko ozbiljan ne može ni pokušati pretpostaviti kada bi Hrvatska mogla dobiti novu vladu što – tvrdi se u nekim krugovima (od HNB-a do brodogradilišne industrije) – može imati uistinu ozbiljne negativne posljedice na oporavak naše ekonomije.
Klerikalna stranka?
S većinom se ovih primjedbi teško složiti.
Prvo, što je loše u činjenici – ako je ta činjenica uopće točna – da je Most procrkvena stranka?
Zašto, pobogu, Hrvatska ne bi mogla imati i otvoreno klerikalnu stranku (umjesto da sam Kaptol glumi političku stranku)? Na građanima je da odluče hoće li za takvu stranku glasovati.
Ekonomski svijet apsolutno je najpogubniji prijedlog što smo ga dosad bilo gdje čuli: tko bi bili ti ljudi i što bi radili
Drugo, Most se, čini se, uistinu postavio i produktivno kada je zagovarao politiku vlade velike koalicije: u Mostu su odlučili pokušati postati katalizator između SDP-a i HDZ-a, smatrajući da se reforme u zemlji ne mogu provesti bez suglasnosti i aktivnog sudjelovanja obje velike stranke.
Ta se namjera ne može držati nečasnom, a još manje uvođenjem jednostranačja u Hrvatsku (osim ako ne mislimo da je, recimo, Njemačka jednostranačka demokracija, jer je u njoj već dulje vrijeme na vlasti desno-lijeva koalicija, a isto vrijedi i za susjednu Austriju).
Drugo je pitanje, koje analiziramo nešto kasnije, što je još Most motiviralo na zagovaranje velike koalicije.
Naposljetku, ni kritike o Mostovoj neodlučnosti ne stoje: doista nema razloga da se vlada formira na brzinu, samo zato da bi se formirala. I zaista je malo vjerojatno da će Hrvatska prestati izlaziti iz recesije ako novu vladu ne dobijemo do Božića. Jer, sadašnja Vlada, premda tehnička, postupa više nego korektno.
Osim toga, funkcioniranje hrvatskog biznisa, osobito onog privatnog, ne bi smjelo ovisiti o tome hoćemo li novu vladu dobiti za mjesec, dva ili tri.
Svaki privatni posao, koji je toliko ovisan o vladi, ionako nije osobito čvrsto utemeljen. Očigledno je, dakle, da se većina najglasnijih zamjerki Mostu može vrlo lako srušiti.
Dapače, nasuprot takvim primjedbama, koje osporavaju temeljnu vrijednost Mosta, sasvim je jednostavno ustvrditi da bi Most mogao predstavljati i prvi ozbiljan pokušaj formiranja konzervativne političke grupacije u Republici Hrvatskoj koja nije ovisna o HDZ-u.
A za razvoj političkog života u zemlji od čvorne je važnosti afirmacija još jedne desne stranke koja bi ukinula monopol Hrvatske demokratske zajednice na nacionalističko biračko tijelo.
Sve ovo, međutim, ne znači da je Most pozitivna politička pojava u Hrvatskoj .
Dapače, bojimo se kako se već sada mora konstatirati da je Most nešto najgore što se dogodilo središnjoj hrvatskoj političkoj sceni, još otkako je stanoviti Boris Mikšić 2005. godine osvojio gotovo dvadeset posto glasova na predsjedničkim izborima. Evo zašto.
Demokratski procesi
Most je za hrvatsku političku i javnu scenu opasan zbog svoje dvostruke nekompetentnosti i ultimativnog neznanja. Prvo, upravo je nevjerojatno koliku je razinu političke nekompetentnosti Most zasad pokazao.
Ta je grupa političara, koja je osvojila gotovo pola milijuna glasova, u samo tri tjedna pokupila neke od najgorih osobina etabliranih političkih stranaka protiv kojih navodno prosvjeduju.
Most je tako, zbog samo jedne pogreške, iz stranke izbacio Dragu Prgometa, da bi Prgometu zatim fizički zabranio da nazoči jednoj sjednici stranačkog vodstva. Kada je Tomislav Karamarko iz HDZ-a izbacivao Jadranku Kosor, ipak je provedena kakva takva procedura, koliko god ona bila nedostatna.
Kada je Zoran Milanović iz SDP-a izbacivao Slavka Linića, glavno je tijelo stranke moralo glasovati o toj odluci: Milanović je pobijedio s ne osobito uvjerljivom većinom.
Na ova tri primjera potpuno je razvidno kako je Most najmanje demokratski ustrojen od sve tri glavne hrvatske političke organizacije, premda njegovi čelnici legitimitet i razlog postojanja grade i na tezi da se ponašaju demokratičnije od SDP-a i HDZ-a.
Nadalje, Mostom upravlja stanovito Nacionalno vijeće; tijelo koje se uopće ne spominje u temeljnim dokumentima o organizaciji Mosta, dostupnim na internetu.
Mostom se, znači, upravlja pomalo zaplotnjački, netransparentno, i, sasvim očigledno, nestatutarno.
Necivilizirane uvrede
Treće, premda inzistiraju na civiliziranom političkom dijalogu, čelnici Mosta ustvari se ponašaju ponešto neciviliziranije od čelnika SDP-a i HDZ-a.
Jedan od Mostovih saborskih zastupnika, primoštenski gradonačelnik Stipe Petrina, apsolutni je šampion psovačkog jezika na hrvatskoj političkoj sceni.
A šef Mosta Božo Petrov ovih je dana, u nedostatku bilo kakvog snažnijeg argumenta, kazao kako HDZ i SDP ne žele prihvatiti Mostove reforme zbog prevelikog ega Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića.
Na kraju, neki se čelnici Mosta ponašaju prilično licemjerno. Suglasje Bože Petrova i Tomislava Kramarka o famoznoj vladi stručnjaka uistinu nije ništa drugo nego pokušaj stvaranja ili barem testiranja političke atmosfere koja bi dopustila Mostovo koaliranje s HDZ-om, uz što manju štetu za neovisni Mostov imidž.
Problem je jedino u tome što sadašnji Most, bez troje Prgometovih zastupnika i bez Stipe Petrine (koji ne prestaje ponavljati da ni pod kojim uvjetima neće koalirati s HDZ-om), ne može pomoći HDZ-u da sastavi vladu, tako da Petrovljeva spekulacija s vladom stručnjaka gubi bilo kakav operativni smisao, dok, istodobno, prilično teško kompromitira šefa Mosta.
Drugi element zbog kojeg Most spada među najgore i najignorantskije političke pojave u našoj novijoj prošlosti, jest popis njegovih navodnih reformi.
Most traži promjenu monetarne politike, što je samo druga riječ za devalvaciju.
Zahtjev za ekskluzivno proglašenje gospodarskog pojasa potpuni je politički amaterizam i nerazumijevanje
Svatko od hrvatskih građana, uključujući i one koji su glasovali za Most, a imaju kreditnu obvezu, morao bi se zamisliti što bi se desilo s kreditnim ratama ako bi se ta Mostova reforma realizirala.
Most, zatim, traži uvođenje ekonomskog savjeta, koji bi vodio državnu ekonomsku politiku.
Most nije predvidio tko bi i prema kojim kriterijima birao taj ekonomski savjet (kao što se ne zna tko bira Mostovo Nacionalno vijeće) i kome bi bili odgovorni njegovi članovi.
Uvođenjem ekonomskog savjeta Most bi, politički gledajući, ukinuo značajan dio ovlasti Vlade Republike Hrvatske, za koju su, zapravo, građani glasovali na nedavnim izborima. Krajnja konzekvenca formiranja ekonomskog savjeta jest suspendiranje parlamentarne demokracije i njeno zamjenjivanje arbitrarnim tijelom o čijem sastavu ne bi odlučivali građani.
Riječ je o apsolutno najpogubnijem reformskom prijedlogu, što smo ga dosad bilo gdje čuli.
Otkud gospodarski pojas?
I sami čelnici Mosta prepali su se ideje o ekonomskom savjetu umjesto vlade, pa su dan poslije objavljivanja tog plana ustuknuli i objašnjavali kako nisu mislili posve ozbiljno (što opet govori o njihovoj ozbiljnosti).
Nešto razrađeniji Mostov reformski prijedlog jest onaj o ukidanju županija administrativnom preuređenju Republike Hrvatske u nekoliko regija.
Međutim, taj je prijedlog na predsjedničkim izborima, i to kao samu kičmu svoje kampanje, izložio dr. Ivo Josipović. Prijedlog o smanjenu radnih mjesta u javnoj upravi još je prije više od godinu dana artikulirala bivša HDZ-ova saborska zastupnica Martina Dalić. Znači, ni tu se ne radi ni o čemu novom i niti o čemu politički uspješnom.
Na kraju, Mostov zahtjev da Hrvatska proglasi ekskluzivni gospodarski pojas akt je posvemašnjeg političkog amaterizma, jer bi takva akcija bilo koje hrvatske vlade predstavljala znatno neprijateljskiji potez prema Bruxellesu od famoznog Lexa Perković.
U Mostu vjerojatno znaju da Hrvatska sada jednostavno ne može proglasiti gospodarski pojas, pa nije jasno zašto su baš tu neobičnost (koja, sigurno, nije presudna za naše ekonomske rezultate) istaknuli kao jedan od svojih stožernih zahtjeva, i to baš pred kraj pregovora.
Osim ako zahtjevom za proglašenjem gospodarskog pojasa nisu željeli isprovocirati barem jednu točku suglasnosti s HDZ-om, na koju SDP, kao još uvijek tehnički vladajuća stranka, jednostavno ne može pristati.
Iz ovog je kratkog pregleda sasvim jasno da Mostove reforme, o kojima se toliko govori, i oko kojih se već tjednima pregovora, zapravo uopće ne postoje (ili se svode na preradu starih prijedloga onih političara koje je biračko tijelo već odbacilo).
Pat pozicija Mosta
Što sve ne znači da Most nije potencijalno reformska organizacija. Most jest reformska organizacija po svom bazičnom političkom apelu. Oni tvrde da nisu korumpirani, i građani im vjeruju. Differentia specifica između Mosta i drugih velikih političkih protagonista jest, i to isključivo, predodžba o Mostovoj nekorumpiranosti.
Dok god Most bude održavao tu predodžbu živom, on će posjedovati reformski potencijal, jer će imati snagu i autoritet da nagovori građane na stanovite promjene. Problem je, ponovimo, što Most ne zna što i kako treba mijenjati.
Baš zbog nekorumpiranosti, kao jedinog svog stvarnog političkog kapaciteta, Most i dalje odlično prolazi u istraživanjima javnog mišljenja.
Stoga je prilično naivno predviđati da bi Most propao na ponovljenim izborima.
Božo Petrov očigledno je i te kako svjestan da sudbina Mosta zavisi o njegovoj (Mostovoj) nekorumpiranosti, pa se zato ne usuđuje koalirati s HDZ-om: takva bi koalicija označila kraj same ideje Mosta kao korektiva hrvatske političke scene.
S druge strane, Petrov se ne usuđuje koalirati sa SDP-om zbog snažne konzervativne grupacije koja stoji iza barem jednog dijela Mosta.
Što sve znači da je Most osuđen na pat poziciju: Most ne posjeduje nikakav stvarni reformski sadržaj da bi opravdao gotovo pola milijuna glasova, ne može koalirati samo s jednom strankom, ako želi opstati, a ne može koalirati ni s dvije velike stranke, jer one to opravdano ne žele.
Most se, dakle, može ili raspasti ili može pokušati s novim izborima, ili može podržati nečiju, vjerojatno SDP-ovu, manjinsku vladu. Sadašnji se Most, nažalost, pokazao kao još jedan, malo opsežniji, neznalački ispad na hrvatskoj političkoj pozornici.
Analiza je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 28. listopada 2015.