Vozačica ZET-ovog autobusa, gospođa Nada, guta strah nakon traume na poslu. Na nju je u nedjelju u zagrebačkom Podsusedu iznebuha nasrnulo dvoje putnika. U praznom autobusu koji je upravo krenuo s okretišta, istukli su je rukama i nogama i bacili su je na pod.
Nisu to bili muškarci već kažnjavani za nasilna djela, ni lokalni grmalji od 120 kila koji su prethodno popili po šest piva, ni tipovi iz kladionice s policijskim dosjeima. Napadači su djevojčica i dečko koji idu u sedmi razred osnovne škole. Kad su se s njom obračunali, ušli su u komandnu kabinu, pritisnuli dugme za otvaranje vrata i pobjegli prije nego što je stigla policija.
Nedavno su dvojica učenika u razredu one zagrebačke strojarske škole krenuli u fizički sukob s profesorom, a profesor zamalo je dobio otkaz jer se branio. Klinci iz raznih nogometnih navijačkih skupina vječno se mlate i razbijaju. Škole su pune vršnjačkog nasilja. Što se to događa? Imaju li roditelji i nastavnici odgovor na problem ili su možda upravo oni uzrok problema?
Negdje griješimo u odgoju
ZET-ova vozačica Nada, koja i sama ima petero djece, kaže u TV dnevniku kako ne može shvatiti da su takvu ničim izazvanu agresiju prema njoj pokazala djeca koja imaju između 13 do 14 godina. Ne može nitko. Ali onda se zapitajmo griješimo li u odgoju jer greška negdje mora biti. Ovo nije palo s neba.
Pa možda u tom očigledno neophodnom preispitivanju treba promisliti o tome je li se u posljednjim desetljećima teorija takozvanog liberalnog podizanja djece izrodila u vlastitu karikaturu pa zato danas sve češće daje trule i kilave plodove. Ma naravno da kruti i autoritarni odnos s djecom nije dobar i da je bila dobrodošla promjena kursa, koju su sugerirali i obrazlagali mnogi svjetski psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci. Ali čini se da se u tom zaokretu izgubio se svaki balans i kod nas, i ne samo kod nas.
Ne želim, ali nipošto, propagirati povratak na kanon striktnog i s razlogom zastarjelog odgoja, koga je doista i trebalo revidirati, no pretjerivanje i hipertrofija nove doktrine u modernim je društvima proizvela to da su djeca pretvorena u bogove. Mislim da je tu glavni i opći uzrok lošim ishodima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podređivanje željama djece
U velikoj mjeri se danas ponašamo kao da je djeci dozvoljeno sve jer se do maksimuma mora poštivati njihova ”osobnost”. Čujem od prijatelja da to ide dotle da curica odbija izaći iz stana ako joj se ne sviđa što joj se dalo da obuče pa majka mora popustiti. Prihvaća se da predškolci viču u restoranu jer imaju ”tantrume”. Ne moraju jesti što se za obitelj skuhalo taj dan jer bi oni nešto drugo.
Svaki dan im se govori koliko su silno jedinstveni, što i jesu, ali ipak ne toliko da bi ih se za svaku škrabotinu na papiru pohvaljivalo kao da su pokazali talent Dalija. S djecom se od najmanje dobi o svakoj sitnici pregovara i za svaku dnevnu glupost vode se za kućnim stolom male konferencije da bi se dobio njihov pristanak.
U starijoj dobi stvar se, naravno, razvija do toga da roditelji kucaju i ne smiju ući u sobu svoga mezimca ako im se nije reklo uđi. Kad uče, ukućani moraju pobožno hodati na prstima. Sve se podređuje njihovim željama pri čemu ispada da roditelji nemaju želje, da ne mogu biti umorni ni pokazati da i njih muče njihovi problemi da se djecu ne bi uznemirilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Blago, ali odlučno vodstvo
Sve to nije dobro. Da su djeca sposobna i kvalificirana donositi sve odluke sa devet godina, onda bi mogla živjeti sama, a to, jasno, u toj dobi ne mogu, ni objektivno pa onda ni po zakonu. Potrebna je, znači, mjera. Kompas. Granice. Vodstvo blago, ali odlučno. Jer ako roditelji odustaju od svoga autoriteta i prepuštaju ga djeci, onda nikakvog autoriteta za tu djecu kasnije neće imati ni nastavnici, ni škola, ni ocjena, ni društvena norma.
S takvim pristupom odgajaju se egocentrici, sebični mladi ljudi koji su uvjereni da su oni centar svijeta i koji će sutra svoje loše raspoloženje možda bijesno iskaliti na vozačici ZET-ovog autobusa. A kasnije u životu morati će se bolno suočiti s činjenicom da nisu najbolji i najpametniji kako ih se tretiralo doma, da se moraju uklopiti i da im se nitko neće diviti ako to krvavo ne zasluže svojim postignućima i ponašanjem.
Ovaj momak od 20 godina, koji se zabio u naplatne kućice na autoputu i ostao na mjestu mrtav, vjerojatno nije trebao dobiti u ruke skupi sportski auto kao što ni đaku šestog razreda nije zdravo kupiti najnoviji iPhone ma koliko bjesnio jer ga još nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O tim stvarima moramo svi skupa misliti kao zreli ljudi, otresti se uvjerenja da popustljiv stav i ispunjavanje svih želja stvara sretnu djecu.
Ovo nije palo s neba. Pretjerivanjem smo djecu pretvorili u bogove, egocentrike koji misle da su centar svijeta. Kako to promijeniti?
ZET-ova vozačica, koja i sama ima petero djece, bila je žrtva klinaca koji imaju između 13 do 14 godina
Ako roditelji odustaju od svoga autoriteta i prepuštaju ga djeci, onda nikakvog autoriteta za tu djecu kasnije neće imati ni nastavnici, ni škola, ni ocjena, ni društvena norma.
Vozačica ZET-ovog autobusa, gospođa Nada, guta strah nakon traume na poslu. Na nju je u nedjelju u zagrebačkom Podsusedu iznebuha nasrnulo dvoje putnika. U praznom autobusu koji je upravo krenuo s okretišta, istukli su je rukama i nogama i bacili su je na pod.
Nisu to bili muškarci već kažnjavani za nasilna djela, ni lokalni grmalji od 120 kila koji su prethodno popili po šest piva, ni tipovi iz kladionice s policijskim dosjeima. Napadači su djevojčica i dečko koji idu u sedmi razred osnovne škole. Kad su se s njom obračunali, ušli su u komandnu kabinu, pritisnuli dugme za otvaranje vrata i pobjegli prije nego što je stigla policija.
Nedavno su dvojica učenika u razredu one zagrebačke strojarske škole krenuli u fizički sukob s profesorom, a profesor zamalo je dobio otkaz jer se branio. Klinci iz raznih nogometnih navijačkih skupina vječno se mlate i razbijaju. Škole su pune vršnjačkog nasilja. Što se to događa? Imaju li roditelji i nastavnici odgovor na problem ili su možda upravo oni uzrok problema?
Negdje griješimo u odgoju
ZET-ova vozačica Nada, koja i sama ima petero djece, kaže u TV dnevniku kako ne može shvatiti da su takvu ničim izazvanu agresiju prema njoj pokazala djeca koja imaju između 13 do 14 godina. Ne može nitko. Ali onda se zapitajmo griješimo li u odgoju jer greška negdje mora biti. Ovo nije palo s neba.
Pa možda u tom očigledno neophodnom preispitivanju treba promisliti o tome je li se u posljednjim desetljećima teorija takozvanog liberalnog podizanja djece izrodila u vlastitu karikaturu pa zato danas sve češće daje trule i kilave plodove. Ma naravno da kruti i autoritarni odnos s djecom nije dobar i da je bila dobrodošla promjena kursa, koju su sugerirali i obrazlagali mnogi svjetski psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci. Ali čini se da se u tom zaokretu izgubio se svaki balans i kod nas, i ne samo kod nas.
Ne želim, ali nipošto, propagirati povratak na kanon striktnog i s razlogom zastarjelog odgoja, koga je doista i trebalo revidirati, no pretjerivanje i hipertrofija nove doktrine u modernim je društvima proizvela to da su djeca pretvorena u bogove. Mislim da je tu glavni i opći uzrok lošim ishodima.
Podređivanje željama djece
U velikoj mjeri se danas ponašamo kao da je djeci dozvoljeno sve jer se do maksimuma mora poštivati njihova ”osobnost”. Čujem od prijatelja da to ide dotle da curica odbija izaći iz stana ako joj se ne sviđa što joj se dalo da obuče pa majka mora popustiti. Prihvaća se da predškolci viču u restoranu jer imaju ”tantrume”. Ne moraju jesti što se za obitelj skuhalo taj dan jer bi oni nešto drugo.
Svaki dan im se govori koliko su silno jedinstveni, što i jesu, ali ipak ne toliko da bi ih se za svaku škrabotinu na papiru pohvaljivalo kao da su pokazali talent Dalija. S djecom se od najmanje dobi o svakoj sitnici pregovara i za svaku dnevnu glupost vode se za kućnim stolom male konferencije da bi se dobio njihov pristanak.
U starijoj dobi stvar se, naravno, razvija do toga da roditelji kucaju i ne smiju ući u sobu svoga mezimca ako im se nije reklo uđi. Kad uče, ukućani moraju pobožno hodati na prstima. Sve se podređuje njihovim željama pri čemu ispada da roditelji nemaju želje, da ne mogu biti umorni ni pokazati da i njih muče njihovi problemi da se djecu ne bi uznemirilo.
Blago, ali odlučno vodstvo
Sve to nije dobro. Da su djeca sposobna i kvalificirana donositi sve odluke sa devet godina, onda bi mogla živjeti sama, a to, jasno, u toj dobi ne mogu, ni objektivno pa onda ni po zakonu. Potrebna je, znači, mjera. Kompas. Granice. Vodstvo blago, ali odlučno. Jer ako roditelji odustaju od svoga autoriteta i prepuštaju ga djeci, onda nikakvog autoriteta za tu djecu kasnije neće imati ni nastavnici, ni škola, ni ocjena, ni društvena norma.
S takvim pristupom odgajaju se egocentrici, sebični mladi ljudi koji su uvjereni da su oni centar svijeta i koji će sutra svoje loše raspoloženje možda bijesno iskaliti na vozačici ZET-ovog autobusa. A kasnije u životu morati će se bolno suočiti s činjenicom da nisu najbolji i najpametniji kako ih se tretiralo doma, da se moraju uklopiti i da im se nitko neće diviti ako to krvavo ne zasluže svojim postignućima i ponašanjem.
Ovaj momak od 20 godina, koji se zabio u naplatne kućice na autoputu i ostao na mjestu mrtav, vjerojatno nije trebao dobiti u ruke skupi sportski auto kao što ni đaku šestog razreda nije zdravo kupiti najnoviji iPhone ma koliko bjesnio jer ga još nema.
O tim stvarima moramo svi skupa misliti kao zreli ljudi, otresti se uvjerenja da popustljiv stav i ispunjavanje svih želja stvara sretnu djecu.