Problem je nastao prije škole

Prosječan čovjek provede barem petinu života odrastajući. Takav slučaj ne postoji u životinjskom carstvu; čak i većina kitova, najdugovječnijih sisavaca, provode svega deset posto vremena odrastajući. Ni kod jednog drugog primata djetinjstvo ne traje ovako dugo; ali opet, nijedan drugi primat nije tako uspješno zavladao planetom poput čovjeka. Postavlja se pitanje je li tajna uspjeha naše vrste u sporom odrastanju.

A opet, čini se da negdje griješimo. Svaka generacija sve je slabija u motorici, jezičnim vještinama, pažnji i empatiji. Svijet se prebrzo mijenja, a škole i vrtići rade po starim programima. U razgovoru za Telegram dr. Rajović tvrdi: “Djetinjstvo je dopamin, a mi ga djeci uskraćujemo. Uništili smo im čak i rođendane. Nekad se iščekivalo i otkrivalo, danas im kažemo: ‘Evo ti 50 eura, pa sam kupi poklon’. Iščekivanje poklona, to je važan dio djetinjstva.”

TELEGRAM: Sve više djece dobiva odgodu upisa u školu zbog psihofizičke nezrelosti, loše grafomotorike ili slabog vokabulara. Ove školske godine čak četiri tisuće djece u Hrvatskoj nije moglo upisati prvi razred. Riječ je o gotovo deset posto generacije. Stručne službe detektiraju probleme, no što su moguća rješenja?

RAJOVIĆ: Kad bi bio samo jedan razlog, lako bi se riješio. Taj problem nije prisutan samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj srednjoj Europi. Pratimo taj trend godinama, učitelji upozoravaju i čini se kao da je svaka nova generacija slabija. U Sloveniji, gdje predajem na Pedagoškom fakultetu, pitali smo učitelje je li svaka nova generacija ista, bolja ili slabija u odnosu na prethodne dvije generacije. Pokazalo se da je više od 90 posto učenika koji stižu u prvi razred motorički slabije, što se odmah vidi; slabija im je koncentracija, pažnja te kontrola emocija, barataju siromašnijim rječnikom i suženijim općim znanjem.

Ako svake godine stižu učenici koji su po tim kriterijima slabiji, nudi se jedini zaključak: problem je nastao prije škole. Problem okruženja je jedan od važnijih faktora, jer okruženje formira mozak. Na studiju medicine učio sam da je okruženje za razvoj djece važno 50 posto, a genetika 50 posto; no to je potpuno pogrešan pristup.

Europska škola je govorila da je razvoj djeteta 70 posto ili 100 posto genetika, ruska škola je tvrdila da je okruženje važnije. Zamislimo jako inteligentne roditelje, čiji sin živi pet godina u potpuno praznoj bijeloj sobi i s kojim nitko ne komunicira. Hoće li on biti 100 posto kao roditelji? Nemoguće. Bit će mentalno zaostalo dijete.

Okruženje je za razvoj važno 100 posto, dok je genetika potencijal. Je li okruženje danas isto kao prije 10, 30 ili 50 godina? Nije. Zašto onda u školama i vrtićima imamo gotovo iste metode, planove i programe? Ne znam. Što će biti ostavimo li iste metode i programe dok se okruženje sve brže mijenja? Hoće li djeci biti bolje? Neće.

Ako se mozak razvija kroz okruženje koje se radikalno promijenilo, moramo utvrditi koje su najveće promjene koje su se dogodile i tu ćemo tražiti odgovore na pitanja što se s našom djecom događa. Promjene traju 10, 15, 20 godina. Istodobno, trend da su nam djeca sve slabija traje već 10 do 15 godina. Podvucimo crtu: možemo li odgovor naći u starim teorijama i knjigama? Nemoguće. Zašto se tamo traži odgovor? Ne znam. Ali, zaključak je da moramo uključiti nova znanja.

TELEGRAM: Velika promjena u okruženju je digitalizacija. Najstariji pripadnici Generacije Z – prve istinski digitalne generacije, oni rođeni između 1995. i 2011. godine – postaju roditelji. Kako uravnotežiti mozak oblikovan u prahistorijskom vremenu i suvremene tehnologije 21. stoljeća bez kojih je nemoguće funkcionirati?

RAJOVIĆ: Prije tri godine proveo sam u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji istraživanje koliko trudnice koriste mobitele. Rezultati su bili porazni: oko 50 posto trudnica koristi mobilni telefon koji se drži s dvije ruke, i u rukama im je dnevno do pet sati. Čak 12 posto trudnica koristilo je mobitel osam i više sati. Nije mi jasno zašto trudna žena drži telefon osam sati, ali to je već zvono na uzbunu.

Mozak fetusa razvija se intenzivno, a ako je okruženje važno 100 posto, zamislite iznad glave fetusa mobitel koji stoji pet sati dnevno. Nitko ne zna kakve su posljedice. Ne znam ni ja. Istraživat će se to za nekoliko godina kad budemo raspolagali boljim medicinskim uređajima, ali nemojte da istražujemo na našoj djeci.

Kako utječe elektromagnetsko zračenje kad se mozak intenzivno razvija, kada se u sekundi stvara 40 tisuća neurona? Trudna žena bi trebala biti svjesna da svaki put kad pogleda u mobitel prije spavanja, mozgu šalje plavo svjetlo koje signalizira da počinje novi dan i da se tad aktiviraju drukčiji hormoni.

Mozak je dobio tu informaciju, trudnica je legla spavati, ali dva sata neće ući u REM fazu, koja je važna za aktivaciju pinealne žlijezde i lučenje melatonina. Umjesto za 45 minuta, ući će za 2 sata u REM fazu. Nitko ne zna kakve su posljedice toga, ali vidjet ćemo ih za deset godina. Moj je savjet: smanjite na minimum mobilni telefon, dva sata prije spavanja maknite ga sa strane, čitajte knjigu, prošetajte…

TELEGRAM: Često kažete da današnji roditelji samo do djetetove pete godine naprave barem 20 kardinalnih grešaka i da svaka od njih usporava proces formiranja neuronske mreže u mozgu djeteta. Koje su najčešće greške?

RAJOVIĆ: Rodilje često rade selfije kad doje bebu, ali ne rade jedan, nego 10-15, pa šalju obitelji. Ako dojilje gledaju u mobitel prije spavanja, lučenje hormona je drugačije. Kad rodilja legne, aktivira se lučenje melatonina koji ide u mlijeko. Taj večernji podoj služi za uspavljivanje bebe. Ako smo i to poremetili, onda će beba teško uhvatiti ritam spavanja upravo u fazi kad se mozak intenzivno razvija.

Nadalje, roditelji često bebama puštaju TV programe. Mozak bebe se uz pomoć TV-a smiri, ali odjednom stiže tisuću pokretnih slika, beba gleda kao hipnotizirana. Nije više rijetkost vidjeti u gradovima da mama gura kolica, a dijete drži tablet u ruci.

TELEGRAM: Užasava li vas to?

RAJOVIĆ: Vidim u Novom Sadu, u kojem živim, bebu staru godinu i pol s tabletom. Što? Dali mu tablet da se smiri. Kad dijete ne želi jesti, roditelji mu stave mobitel da gleda. Što je to? Stavio sam mobitel da ga prevarim pa da jede mehanički. Pa, beba mora vidjeti tu hranu, krenuli su zubi, mora žvakati, mora biti svjesna hrane!

Pretjerano korištenje digitalnih uređaja ne prestaje. Kad su stariji, 4-5 godina, već imaju svoje video igrice. Maknite telefone barem do djetetove desete godine. Jer u igrici dijete može dobiti blago, život, za još minutu-dva života, mogu i ubijati razna stvorenja, ali djeca tako gube empatiju i razvijaju agresivnost.

Još jedan primjer: četvrti prst mora se moći podići kad dlan stavite na čvrstu podlogu. Pokazalo se da 50 posto petogodišnjaka ne mogu podići četvrti prst, (nego zajedno podižu četvrti i peti prst), koji se kontrolira preko ulnarnog živca. Ako ne mogu podići taj prst samostalno, dio mozga nisu aktivirali. Posljedica je to navike djece da koriste palac, drugi i treći prst na računalima i mobitelima. Dok igraju video igrice, četvrti i peti prst im ne rade. Nama su radili, jer smo se igrali klikerima, sakupljali smo salvete, pleli vjenčiće od cvijeća…

TELEGRAM: Američka psihologinja Joanne Garfi u jednom je radu istaknula da su roditelji na prvoj liniji, te da su oni ti koji emocionalno i fizički pripremaju učenika za školu. Popuste li molbama i suzama, trud nastavnika i pedagoga pada u vodu.

RAJOVIĆ: Roditelji koji su pogriješili očekuju pomoć. Ako dijete ima probleme, roditelj može pomoći kroz specifične igre bazirane na neurofiziologiji, jer znamo kako mozak radi i koje igre će aktivirati određene regije mozga. Nažalost, tih igra je malo. Na mom predmetu obrazovnih i neuroznanosti kreiramo igre koje pomažu u razvoju specifičnih regija mozga. Sve sliči na igru, pa djeca ne primjećuju napor.

TELEGRAM: Uporno ponavljate da je jedan od većih problema nedostatak kretanja i tvrdite da se posljedice vide u kognitivnom razvoju. Možete li to ilustrirati?

RAJOVIĆ: Kolegama sam pokazivao studije koje su dokazale da bez kretanja nema razvoja dubokih regija mozga. Ako one nisu razvijene, rezultat su smanjene kognitivne sposobnosti. Danas imamo dijete koje umjesto da skače, vrti se i trči – gleda televiziju i bulji u tablet.

Kontinuirano im smanjujemo kretanje. Kad anketiram roditelje, odgovaraju da se dijete dovoljno kreće. Pa koliko se kreće, pitam. Djeca od 5-6 godina prolaze dnevno samo dva do tri kilometra. Jedina živa bića koja se ne kreću su biljke. Nemaju neurone.

Ključno razdoblje za razvoj mozga je do pete godine, i ako tu zakasnimo, teško ćemo to ispraviti. Ne mislim samo na hodanje – svako kretanje je važno. Prvo kretanje je pokret očiju lijevo-desno. Za ovo je otkriće dodijeljena Nobelova nagrada prije 40 godina, jer je to prvi impuls za mijelinizaciju, sazrijevanje mozga i nervnih puteva.

Prva je greška kad roditelji kupe plavu ili roza sobu, pa onda beba, koja prvih mjesec dana vidi samo kontraste, ne gleda lijevo-desno. Druga je greška fiksiranje glave. Mama, koja je dobila oksitocin, hormon ljubavi i zaštite, mora držati bebu na grudima, ali tata nije dobio toliko tog hormona pa bebu vrti. Tko ne da tati da vrti bebu? Mama. Onda tata nosi bebu kao da je riječ o transportu pacijenta, nema nikakvog pomicanja glave.

Pitam roditelje tko im je to savjetovao? Vele pedijatar. Ne, pedijatar je savjetovao da držite glavu, a ne da je fiksirate. Pogreška je i izbjegavanje čvrste hrane, pa danas 70 posto djece od tri godine u vrtiću skida koricu kruha: to znači da kod kuće ništa tvrđe ne jedu.

Na pregledima za upis u prvi razred pedijatri više ne uzimaju otisak stopala, jer često govore da gotovo sva djeca imaju ravna stopala. Prije 40 godina spuštena stopala imalo je 5 do 8 posto dječje populacije. I to je još jedan pokazatelj nedovoljnog kretanja.

TELEGRAM: Kroz godine smo djeci reducirali kretanje i mogućnost igre kakvu je poznavala vaša ili moja generacija. Istodobno, strah roditelja doveo je do toga da roditelji djeci brane igranje s drugom djecom izvan kuće bez nadzora. Kontinuirano i dramatično smo smanjili mogućnosti djece da se igraju i istražuju na način koji sami odaberu.

RAJOVIĆ: Ne znam kako bih opisao relativno nov fenomen prezaštićivanja djece. Međutim, u medijima se objave informacije o katastrofi u Argentini, u Paragvaju, na Novom Zelandu. Iako se katastrofa dogodila daleko, mamin mozak je predodređen da štiti dijete. Obilje informacija može izazvati da ne damo djetetu da izađe u park, ulicu, a mnogim roditeljima je lakše odvesti dijete u vrtić ili školu automobilom.

Zalažem se za sigurnost u prometu, jasno je da su roditelji uplašeni jer dijete mora prijeći dvije ceste i jednu aveniju do škole. Naravno, imamo nesavjesne i agresivne vozače, ali tu država mora reagirati. Je li tu škola i je li ograničenje 30 kilometara na sat? Jel’ netko vozio 40? Neka idu velike kazne. Jel’ netko vozio 50? Oduzima se dozvola. Voziš 60? Ja bih ga stavio na psihijatrijski odjel na promatranje deset dana o njegovom trošku, pa da vidite kako će se uvesti red.

Sigurnost djece je veliki problem u roditeljskoj glavi i zato voze dijete do vrtića. No, to nije samo problem kretanja, nego i nedostatka igre na putu do škole. Nekad se igrao lastik, nogomet, klikeri. Ali, zašto bi oni to radili kad imaju mobilni telefon? Ili stave slušalice, pa su sami ugroženi jer ne čuju što se događa na cesti.

TELEGRAM: Koliko je onda kretanja optimalno?

RAJOVIĆ: Mozak se razvija kretanjem, a mi biološki imamo najveću životnu energiju do 12 godine. Ali o kojem kretanju govorimo ako prijeđu tri kilometra dnevno? Nedostatak kretanja smanjuje duboke regije u mozgu zbog kojih dolazi do kognitivnih zastoja u razvoju. Tu je odgovor zašto je djeci smanjena koncentracija.

Kad sam to istaknuo, kolege u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj su reagirali ‘Hahaha, otkad je kretanje važno za razvoj mozga, valjda se mozak razvija razmišljam i znanjem!’ Druga je opaska bila: ‘Pa, po toj tezi Stephen Hawking bio bi najgluplji čovjek na svijetu’. Pazite kuda se ide sa zaključivanjem!

Pričam o razvoju djece do pete godine, a ne o odraslim osobama koje se ne kreću. Ali, čak i djeca u invalidskim kolicima se kreću lijevo, desno, drže balans. U našem kampu testirali smo djecu i primijetili da dnevno prođu i do dvadesetak kilometara.

Pamtim jednu osmogodišnju djevojčicu koja je u našem kampu, kad bi riješila zadatak, otrčala dva do tri kruga. I tako poslije svakog zadatka. U školi bi je dočekalo: ‘Sjedi tu, imaš odmor da se istrčiš. Na što ovo sliči, kako je to ponašanje, možeš li se smiriti? Ne možeš? Neka u školu dođu mama i tata na razgovor kod psihologa i pedagoga.’ Možda bi dijete, koje ima istinsku potrebu za kretanjem, u školi dobilo čak i neku dijagnozu.

Ako im ne dopuštamo kretanje, ne trebamo se čuditi što ne mogu sjediti i nemaju koncentraciju. Treba uključiti stručnjake da shvatimo što se događa s našom djecom, jer ako je svaka generacija slabija, dajte da nešto pokrenemo. Pozdravljam inicijativu Kineziološkog fakulteta iz Zagreba, gdje privremeno gostujem, i na kojem su otvorili raspravu o toj temi. Na ova važna pitanja ne može odgovoriti samo jedna struka, nego multidisciplinarni timovi.

TELEGRAM: Frustrira li vas nerazumijevanje nekih kolega?

RAJOVIĆ: Moramo uvažavati nova otkrića. Nadam se da će ona biti upotrebljena u formiranju obrazovnih politika za potrebe vrtića i škola. Nažalost, puno toga što pričam nema u knjigama iz fiziologije, pa stoga nema niti na psihologiji ni pedagogiji.

Potrebna je i suradnja svih struka i roditelja. I u školi su problem mobiteli. Kad pričam s roditeljima, pokazuje se da oni nemaju snage uvesti disciplinu i pravu mjeru, dijete ucjenjuje roditelje, plače. Odluka da u školi do nekog razreda nema mobitela može biti jedino odluka vijeća roditelja, ne može to odlučiti ravnatelj i zbornica.

Uvedite u škole pravilo da nitko ne smije nositi mobitel do četvrtog razreda, poštujte pravilo za sve i neće se nitko buniti. Roditelji mi kažu da u tom slučaju neće znati što se događa s djetetom. Odgovaram im: A zašto ćete vi njega zvati kad je u školi? Ima tamo učiteljica. Javit će ako nešto treba, ako dijete ima temperaturu i bolove.

TELEGRAM: U jednom ste intervju rekli da djecu danas držimo otvorenih usta. Što to znači?

RAJOVIĆ: Uz ogromnu količinu vremena provedenog s gadgetima, nekretanje, ispunjavanje želja i preveliku zaštitu, vjerujem da je nestajanje dosade veliki problem. Dosada je pokretač misaonog projekta. Kad smo mi bili mali, ako je padala kiša, bilo je dosadno pa smo sami morali osmisliti igre, nešto raditi.

Nije bilo dvije stotine TV programa niti deset igrica na raspolaganju. Uzmeš loptu, pa sam sebi loptu bacaš u zid. Baciš loptu pa se okreneš, pa onda baciš loptu dva puta i pljesneš rukama. Sto stvari samo radili kako bismo pobijedili dosadu. Osmišljavali smo nove igre jer su nam stare dosadile. Upravo se u tim procesima mozak razvija, potiče kreativnost, aktivira puno misaonih procesa.

Dosada je nestala, jer danas dijete sve što poželi – ima. Hoće TV? Evo dvadeset kanala! Želi igračku? Nema problema, ispunjavamo želje i darujemo djecu jednom tjedno. I polako postavljamo dijete u centar obitelji. Pogrešno!

Ono mora biti član i dio obitelji. Učimo li ga da je ono centar obitelji, doći će sutra u školu gdje više nije u centru pažnje, pa će doživjeti prve šokove, otkrit će da se njemu ne mogu i ne moraju ispunjavati želje i odjednom počinju problemi s vršnjacima i s nastavnicima.

Savjetujem roditeljima: Naučite dijete da nešto pričeka, naučite ga da bude strpljivo i da ne može, i neće, odmah sve dobiti. Da nešto mora sam riješiti. Kad se dijete izbori s nekim problemom, aktivira hormone sreće i tako se razvija samopouzdanje. Ako roditelji za njih sve odrađuju, koje će samopouzdanje razviti? Posao roditelja je da pripremi dijete za život, da bude samostalno i sposobno donositi odluke.

TELEGRAM: Djeci smo u ime sigurnosti smanjili mogućnost igre u kojoj su se učile i društvene vještine. U školama se te vrijednosti ne uče, jer je po svojoj prirodi škola autoritarno, a ne demokratsko okruženje. Škola potiče natjecanje, a ne suradnju. Je li moguće od škola napraviti neku vrstu ‘teretane vrlina i socijalnih vještina’ u kojoj učenici vježbaju svoju mentalnu kondiciju?

RAJOVIĆ: U Sloveniji je naše istraživanje pokazalo da u prvom razredu svi vole školu, u drugom razredu gotovo svi, dok u trećem razredu 30 posto učenika ili ne voli školu ili pokazuje otpor prema školi. Čekajte, što se dogodilo u trećem razredu?

Upotrebit ću fiziologiju da objasnim. Mozak je organ za preživljavanje. Što znači preživjeti? Mozak ima spremne mehanizme kad naučimo nešto novo, on nam daje neurotransmitere sreće. Dijete koje prohoda, gleda mamu i tatu želeći reći ‘Pa ja znam hodati’. Kako ne može govoriti, samo mu se lice ozarilo. Mozak je dao nagradu i rekao ‘Bravo, lakše ćemo preživjeti’.

Fiziološki, kao ljudi volimo učiti, i zato u prvom razredu svi vole školu, dok je u trećem razredu već krenulo učenje napamet i definicije. Pa se tresu od straha da baš te stihove neće znati, osjete lupanje srce, znojenje dlanova. Mozak govori da je to opasnost i šalje poruku: ‘Bježi, spašavaj se’.

Stres nije prirodno stanje za učenike, oni moraju ići u školu opušteni. I u tome je poanta. Reprodukcija ne smije biti glavna metoda učenja. Moramo pokrenuti mozak djece.

Učenje napamet je promašeno, moramo koristiti nove metode koje će sličiti na igru, jer djeca tako pamte. Početkom godine radio sam istraživanje koje je pokazalo da od deset najtraženijih zanimanja danas, devet nije postojalo prije pet godina. Moramo se probuditi i spremati ih za budućnost koja je nepoznata. Naučiti ih da misle.

Naravno, moraju naučiti gradivo, ali naučit će kroz igru. Ponudimo im metode i tehnike da lakše nauče. Primjer: kad pitam u vrtiću petogodišnjake preko koje životinje pređe najveći dio pješaka, oni kažu zebra. Klasično pitanja u Europi je kako se zove crno-bijela životinja koja sliči na konja i živi u Africi.

Misaone procese trebamo pokrenuti već u vrtiću. U gotovo cijeloj Europi glavna je metoda učenje napamet. Nastavnici savjetuju: pročitajte lekciju par puta, ponovite je par puta, i onda ćete znati. Koja je svrha tog znanja? Ocjena. Pitala me jedna učiteljica na seminaru: ‘Oprostite, doktore, što nama fali, i mi smo učili napamet?’ Kažem joj: ‘Ne fali nam ništa’, da joj ne nabrajam što nam sve fali.

TELEGRAM: Istodobno se dogodila inflacija izvrsnih ocjena i odlikaša.

RAJOVIĆ: Dvojka i trojka nisu loše ocjene. One su samo znak da dijete nije naučilo. Pomognite mu da u idućem pokušaju rezultati budu bolji, a ne tako da na silu tražite korekcije od nastavnika.

TELEGRAM: Stoji li teza da autoritet nastavnika ruše upravo neki roditelji?

RAJOVIĆ: Sve se više govori o nasilju učenika nad učiteljima. Na jednoj konferenciji požalila se učiteljica iz Novog Sadu kojoj je učenik rekao da mu nema što govoriti jer vozi stari auto i da nikad neće voziti auto poput njegovog tate.

Psiholog je pozvao roditelje, pa je učenik i tamo ponovio: ‘Šta vi tu mene zovete?’ Mama mu kaže: ‘Smiri se, lijepo se ponašaj’. Ali problem je što se on ne zna lijepo ponašati, jer to sve je naučio kod kuće.

Pa čekajte, jesu li naša djeca počeli gledati učitelja preko automobila, gdje smo to stigli? Uvjeren sam da nisu djeca kriva, nego roditelji koji im nisu usadili prave vrijednost. Nisu ih naučili da se ne mjeri čovjek preko plaće, nego kakav je. Veliki su reformatori govorili: Učite djecu dobroti, o tome zavisi sve.

Razvijajmo u vrtiću i školi empatiju, timski rad, nove ideje, kreativnost, a onda nagradimo učitelja. Ne zaboravimo ni odgojitelje u vrtiću jer tamo počinje razvoj djeteta, i oni moraju biti zadovoljni svojim primanjima.

Financije su uvijek neuralgična točka, ali Europska unija ima puno projekta, dajte da se formiraju timovi, dajte da škole idu u EU projekte. Takav bi pritisak na obrazovni sustav roditelji trebali raditi. Da škole budu bolje, a ne lakše.

TELEGRAM: Studirali ste medicinu, doktor ste interne medicine, autor NTC programa učenja kojim se podižu intelektualni potencijali razvijanjem brzine razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje. Kako je počeo vaš rad s pedagozima i nastavnicima?

RAJOVIĆ: U Sloveniju su me pozvali prije više od deset godina da pripremim predavanje na Pedagoškom fakultetu o tome koja se nova otkrića iz medicine mogu koristiti u pedagogiji. Počeo sam s nekoliko predavanja godišnje, pa su u Ljubljani otvorili seminar koji su nazvali NTC program, što je zapravo praktična primjena neuromedicine u pedagogiji, pa sam napokon dobio katedru.

Prepoznata je potreba da se otkrića iz medicine približe praktičarima, vrtićima i školama. Tvrdim da ne možemo naći odgovore u starim knjigama jer problema koji su danas prisutni nije bilo prije dvadeset godina, a nova znanja moramo brže integrirati.

Nekad smo imali epohalna otkrića jednom u sto godina, danas ih imamo jednom godišnje. Vrijeme jako brzo ide. Ako su države nastajale i nestajale za 500 godina, taj će se proces uskoro skratiti na 50 godina. Što će se dogoditi budemo li imali 20-30 generacija nesposobne djece? Male države će nestajati.