Bitka je sasvim legitimna, štoviše, uobičajena. Aktualna vlast u godini bremenitoj izborima nastojat će na svaki mogući način naglasiti pozitivne rezultate svog rada, kao što to, uostalom, radi svaka vlast na svijetu.
Dakako, pri tome će iskoristiti i svaki najmanji statistički pokazatelj koji će govoriti o danima uspjeha, ponosa i slave, o blistavoj sadašnjosti i još boljoj budućnosti u koju će naciju uvesti ako im se, eto, daju samo još te četiri iduće godine. U toj – opet valja reći, uobičajenoj – borbi za bolju sadašnjost kako bi se dobila kontrola nad budućnosti, postoje međutim dvije nezgodne zamke.
Gori od Fidela
Prva je da se priča o svim tim pobjedama ispriča na način na koji se publici brzo popneš navrh glave. Pregazili smo skoro cijelu prvu četvrtinu 21. stoljeća i priča o upornom ponavljanju kao temelju da nešto postane općepoznata činjenica odavno je izgubila bitku.
U vremenu bitke za pozornost publike, uokvirenu sekundama, redovne višeminutne litanije Andreja Plenkovića, zapravo su potpuno usporedive s čuvenim višesatnim govorima nekadašnjeg lidera komunističke Kube, Fidela Castra. S tim da imaju daleko manje šanse da ozbiljno dopru do današnje publike – sva ta Plenkovićeva beskrajna i repetitivna samohvala nije se ni mogla pretvoriti u išta drugo nego ironične naslove – na što se neki dan iskreno žalio novinarima.
Religiozna upornost i – bijes
Dosada koju izaziva način komunikacije i u kojoj se brzo rastvori suština poruke koja se želi prenijeti je, međutim, manji problem. Mnogo veći je – bijes. Naime, ako javnosti redovito serviraš megauspjehe, skoro pa med i mlijeko koje si im omogućio, a stvarnost koju ti isti ljudi žive je puno oporija – željena poruka o uspjesima vlasti postići će mobilizacijski učinak. Protiv vlasti.
Postoji cijeli niz indicija da se obavezna figura pri svakom istupu nekoga iz vladajuće stranke u javnosti – oduševljeno nabrajanje sjajnih uspjeha “Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem” – upravo zgušnjava u takvu vrstu reakcije. Jer, ako su plaće doista tako sjajno rasle u odnosu na troškove života, ako su nove obećane povišice u državnoj i javnoj upravi briljantna i pravedna reforma sustava – zašto se onda sa svake strane čuje najava štrajkova. Zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe – u gotovo svim sektorima vrije nezadovoljstvo, dok premijer i ministri religioznom upornošću u svakom javnom nastupu crtaju sliku skoro najboljeg od svih svjetova koji su oni svojim radom omogućili cjelokupnom hrvatskom puku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kontekst stambenog kvadrata
Stvari povremeno postaju i bizarno prozirne. Jer, biranje samo najpovoljnijih statističkih detalja često izokreće cijeli kontekst priče kojeg su građani itekako svjesni. Tako i epopeja o golemom rastu plaća od Plenkovićeva dolaska na vlast do danas pada u vodu čim se usporedi s jednom drugom, itekako važnom brojkom za stvarne živote ljudi – cijenom stanovanja.
Kako smo nedavno pisali, od početka prve Plenkovićeve Vlade do danas plaće su porasle za 55 posto. Cijena kvadrata stana je u isto vrijeme porasla za osamdeset posto. A sličnim putem je, dakako, išla i cijena najma.
Pitanje o situaciji
U tom kontekstu bilo je gotovo dirljivo gledati ovih dana posebnog premijerovog savjetnika za ekonomiju Zvonimira Savića kako objašnjava ekonomsku situaciju u zemlji. “Kad se postavi pitanje o situaciji”, objašnjavao je Savić, indeks ekonomskog sentimenta najbolji je pokazatelj, “jer se kreira anketiranjem potrošača i poduzetnika u svim državama Europske unije”. Savić je, ne bez ponosa, dodao kako je Hrvatska po tom mjerilu u posljednja 22 mjeseca bila 11 mjeseci na prvom mjestu u cijelom EU-u.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlično. To je svakako lijep podatak. Međutim, ono što posebni premijerov savjetnik za ekonomiju ne zna ili je odlučio prešutjeti jest godina u kojoj je Hrvatska gotovo neprekidno bila, po istom indeksu, najbolja u Europskoj uniji. Bila je to 2015. godina, posljednja u kojoj je Vladu RH vodio – Zoran Milanović. I da, tadašnji indeks ekonomskog sentimenta je bio viši od sadašnjeg.
Plenkovićevskom upornošću o padu inflacije
No, dok detalj s ovim ekonomskim pokazateljima može ukazivati na problem u koji se upadne kad se izostavi kontekst, mnogo je opasnije kad se krene junački govoriti o – padu inflacije. U posljednjem mjesecu 2023. godine ona je (po Eurostatu) iznosila 5,4 posto, što je i dalje prilično visok postotak. I što znači da cijene, i nakon divljanja u zadnjih dvadesetak mjeseci, još uvijek rastu.
To ne sprječava, međutim, cijeli niz HDZ-ovih dužnosnika da, plenkovićevskom upornošću, i gotovo sa suzom u oku govore o padu inflacije kao velikoj pobjedi njihova mudrog vodstva. Što otvara dvije vrlo, vrlo opasne situacije za izborne izglede te stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pobjeda nad koronom/inflacijom
Prvo, svaka priča pada u vodu odlaskom u – trgovinu. Rast cijena hrane i pića debelo premašuje opću stopu inflacije i itekako se još uvijek osjeća u novčanicima građana. Treba li zamišljati kakvu reakciju izaziva spoj rafalnih samohvala vlasti i običan odlazak u dućan?
Drugo, priča o pobjedi nad inflacijom opako podsjeća na “pobjedu nad koronom”, s čime je Plenković ušao u posljednje parlamentarne izbore. Ovaj put valjda cijene neće podivljati na način na koji je to, s tragičnim posljedicama, napravio COVID-19 nakon što je Plenković 2020. godine osigurao još četiri godine na vlasti. No, “pobjeda nad inflacijom” je ipak još dosta daleko.
Prijetnja recesije
Ciljana stopa inflacije je obično oko dva posto, a do nje tek treba doći. Nuspojava te pobjede je, međutim, često – stagnacija ili pad gospodarstva. Hoće li Hrvatska uspjeti izvući se iz vrtoglavih poskupljenja bez pada u recesiju tek treba vidjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, priči vlasti o velikim uspjesima u njihovom mandatu hitno bi trebao ozbiljan redizajn. S dozlaboga monotonom i tek nešto manje neuvjerljivom pričom o radosnim uspjesima posljednji mjeseci izborne kampanje mogli bi biti daleko izazovniji nego što to danas očekuju u Banskim dvorima.
Plenkovićeva beskrajna samohvala mogla bi se i njemu i HDZ-u obiti o glavu. Otvaraju se i dvije vrlo opasne situacije za izborne izglede te stranke
Je li samohvala vlasti prešla točku razlaza sa stvarnošću poslije koje izaziva - bijes birača
Ako su plaće doista tako sjajne rasle u odnosu na troškove života, ako su nove obećane povišice u državnoj i javnoj upravi briljantna i pravedna reforma sustava, zašto se onda sa svih strana čuje najava - štrajkova. Zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe - u gotovo svim sektorima vrije nezadovoljstvo
Bitka je sasvim legitimna, štoviše, uobičajena. Aktualna vlast u godini bremenitoj izborima nastojat će na svaki mogući način naglasiti pozitivne rezultate svog rada, kao što to, uostalom, radi svaka vlast na svijetu.
Dakako, pri tome će iskoristiti i svaki najmanji statistički pokazatelj koji će govoriti o danima uspjeha, ponosa i slave, o blistavoj sadašnjosti i još boljoj budućnosti u koju će naciju uvesti ako im se, eto, daju samo još te četiri iduće godine. U toj – opet valja reći, uobičajenoj – borbi za bolju sadašnjost kako bi se dobila kontrola nad budućnosti, postoje međutim dvije nezgodne zamke.
Gori od Fidela
Prva je da se priča o svim tim pobjedama ispriča na način na koji se publici brzo popneš navrh glave. Pregazili smo skoro cijelu prvu četvrtinu 21. stoljeća i priča o upornom ponavljanju kao temelju da nešto postane općepoznata činjenica odavno je izgubila bitku.
U vremenu bitke za pozornost publike, uokvirenu sekundama, redovne višeminutne litanije Andreja Plenkovića, zapravo su potpuno usporedive s čuvenim višesatnim govorima nekadašnjeg lidera komunističke Kube, Fidela Castra. S tim da imaju daleko manje šanse da ozbiljno dopru do današnje publike – sva ta Plenkovićeva beskrajna i repetitivna samohvala nije se ni mogla pretvoriti u išta drugo nego ironične naslove – na što se neki dan iskreno žalio novinarima.
Religiozna upornost i – bijes
Dosada koju izaziva način komunikacije i u kojoj se brzo rastvori suština poruke koja se želi prenijeti je, međutim, manji problem. Mnogo veći je – bijes. Naime, ako javnosti redovito serviraš megauspjehe, skoro pa med i mlijeko koje si im omogućio, a stvarnost koju ti isti ljudi žive je puno oporija – željena poruka o uspjesima vlasti postići će mobilizacijski učinak. Protiv vlasti.
Postoji cijeli niz indicija da se obavezna figura pri svakom istupu nekoga iz vladajuće stranke u javnosti – oduševljeno nabrajanje sjajnih uspjeha “Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem” – upravo zgušnjava u takvu vrstu reakcije. Jer, ako su plaće doista tako sjajno rasle u odnosu na troškove života, ako su nove obećane povišice u državnoj i javnoj upravi briljantna i pravedna reforma sustava – zašto se onda sa svake strane čuje najava štrajkova. Zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe – u gotovo svim sektorima vrije nezadovoljstvo, dok premijer i ministri religioznom upornošću u svakom javnom nastupu crtaju sliku skoro najboljeg od svih svjetova koji su oni svojim radom omogućili cjelokupnom hrvatskom puku.
Kontekst stambenog kvadrata
Stvari povremeno postaju i bizarno prozirne. Jer, biranje samo najpovoljnijih statističkih detalja često izokreće cijeli kontekst priče kojeg su građani itekako svjesni. Tako i epopeja o golemom rastu plaća od Plenkovićeva dolaska na vlast do danas pada u vodu čim se usporedi s jednom drugom, itekako važnom brojkom za stvarne živote ljudi – cijenom stanovanja.
Kako smo nedavno pisali, od početka prve Plenkovićeve Vlade do danas plaće su porasle za 55 posto. Cijena kvadrata stana je u isto vrijeme porasla za osamdeset posto. A sličnim putem je, dakako, išla i cijena najma.
Pitanje o situaciji
U tom kontekstu bilo je gotovo dirljivo gledati ovih dana posebnog premijerovog savjetnika za ekonomiju Zvonimira Savića kako objašnjava ekonomsku situaciju u zemlji. “Kad se postavi pitanje o situaciji”, objašnjavao je Savić, indeks ekonomskog sentimenta najbolji je pokazatelj, “jer se kreira anketiranjem potrošača i poduzetnika u svim državama Europske unije”. Savić je, ne bez ponosa, dodao kako je Hrvatska po tom mjerilu u posljednja 22 mjeseca bila 11 mjeseci na prvom mjestu u cijelom EU-u.
Odlično. To je svakako lijep podatak. Međutim, ono što posebni premijerov savjetnik za ekonomiju ne zna ili je odlučio prešutjeti jest godina u kojoj je Hrvatska gotovo neprekidno bila, po istom indeksu, najbolja u Europskoj uniji. Bila je to 2015. godina, posljednja u kojoj je Vladu RH vodio – Zoran Milanović. I da, tadašnji indeks ekonomskog sentimenta je bio viši od sadašnjeg.
Plenkovićevskom upornošću o padu inflacije
No, dok detalj s ovim ekonomskim pokazateljima može ukazivati na problem u koji se upadne kad se izostavi kontekst, mnogo je opasnije kad se krene junački govoriti o – padu inflacije. U posljednjem mjesecu 2023. godine ona je (po Eurostatu) iznosila 5,4 posto, što je i dalje prilično visok postotak. I što znači da cijene, i nakon divljanja u zadnjih dvadesetak mjeseci, još uvijek rastu.
To ne sprječava, međutim, cijeli niz HDZ-ovih dužnosnika da, plenkovićevskom upornošću, i gotovo sa suzom u oku govore o padu inflacije kao velikoj pobjedi njihova mudrog vodstva. Što otvara dvije vrlo, vrlo opasne situacije za izborne izglede te stranke.
Pobjeda nad koronom/inflacijom
Prvo, svaka priča pada u vodu odlaskom u – trgovinu. Rast cijena hrane i pića debelo premašuje opću stopu inflacije i itekako se još uvijek osjeća u novčanicima građana. Treba li zamišljati kakvu reakciju izaziva spoj rafalnih samohvala vlasti i običan odlazak u dućan?
Drugo, priča o pobjedi nad inflacijom opako podsjeća na “pobjedu nad koronom”, s čime je Plenković ušao u posljednje parlamentarne izbore. Ovaj put valjda cijene neće podivljati na način na koji je to, s tragičnim posljedicama, napravio COVID-19 nakon što je Plenković 2020. godine osigurao još četiri godine na vlasti. No, “pobjeda nad inflacijom” je ipak još dosta daleko.
Prijetnja recesije
Ciljana stopa inflacije je obično oko dva posto, a do nje tek treba doći. Nuspojava te pobjede je, međutim, često – stagnacija ili pad gospodarstva. Hoće li Hrvatska uspjeti izvući se iz vrtoglavih poskupljenja bez pada u recesiju tek treba vidjeti.
Ukratko, priči vlasti o velikim uspjesima u njihovom mandatu hitno bi trebao ozbiljan redizajn. S dozlaboga monotonom i tek nešto manje neuvjerljivom pričom o radosnim uspjesima posljednji mjeseci izborne kampanje mogli bi biti daleko izazovniji nego što to danas očekuju u Banskim dvorima.