Malo je dobrih vijesti kad je u pitanju razvoj domaće demokracije. Od ulaska u Europsku uniju, posebno u posljednjih šest godina, nezavisne institucije minuciozno i sustavno su se pretvarale u sve više zavisne, medijska potpora kupila stotinama državnih i europskih milijuna, a društvo posve i kapilarno pokorilo božanstvu stranačke iskaznice HDZ-a.
Osjećaj demokratske regresije je, čak i kad se zanemare bahati ispadi predsjednika Vlade i HDZ-a koji političke protivnike uporno omalovažava i optužuje za komplotiranje sa stranim centrima moći, gorko opipljiv i obeshrabrujući. Kad se na to sve skupa, poput šlaga na tortu, doda činjenica da saborsku većinu, dakle i Vladu, već dva mandata drže takozvani “žetončići”, prebjezi iz oporbenih klupa, slika je potpuna.
Befel iz kitchen-kabineta
Stoga je rasprava koja se razvila posljednjih nekoliko dana oko neustavnosti izbornih jedinica makar mali dašak svježine na političkoj sceni. Iako je javnost navikla da se ključni politički i gospodarski potezi već dugo povlače iz neprozirnog kitchen-kabineta premijera Andreja Plenkovića, priča o izbornim jedinicama i izbornom sustavu od temeljne je važnosti za vitalnost demokratskog sustava u zemlji i ne bi bilo dobro da se svede samo na direktivu koja dolazi s jednog radnog stola u Banskim dvorima.
Ne treba imati iluzija da se stvar na kraju priče neće tako i odigrati; da će se befel iz Plenkovićevog ureda bespridržajno pretvoriti u stav stranke, a stav stranke u ruke parlamentarne većine. No, pustiti bez ikakve bitnije javne rasprave da se stvari odviju na taj, tako poznat način, bilo bi još mnogo gore.
Akcija oporbe
Akcija saborske oporbe o tome da se pokrene parlamentarna rasprava o nejednakom pravu glasa, sa željom da se obaveže Vladu da u roku od 60 dana predloži izmjene izbornog zakonodavstva stoga je svakako korak u pravom smjeru. Jer, uz Ustav, izborni sustav je ključni temelj višestranačkog društva.
A izborni sustav u Hrvatskoj je već predugo izvor prevelikih problema. O kojima, za početak, treba barem otvoreno razgovarati na mjestu koje je za to najpogodnije – i ne, ne radi se o Uredu predsjednika Vlade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konsenzus kojeg neće biti
Saborska rasprava o izbornim jedinicama i izbornom zakonodavstvu neće donijeti revolucionarne promjene. Za usvajanje izmjena spomenutih zakona potrebno je 76 glasova, dakle većina koju HDZ sa svojim partnerima ima u Saboru. Iako bi bilo demokratski pristojno da se pravila igre pokušaju izmijeniti konsenzusom što većeg broja zastupnika, iluzorno je očekivati da će se tako nešto dogoditi. HDZ će vjerojatno uskladiti izborne propise s Ustavom, ali isključivo onako kako će toj stranci odgovarati.
No, bitno je da se rasprava nastavi, uostalom, čvrsti stisak jedne stranke nad cijelim društvom neće trajati dovijeka. Ono što će danas-sutra biti tek rasprava o idejama manjine u Saboru prekosutra, nakon izbora, može postati temelj za novo izborno zakonodavstvo. A kad je rasprava već u javnosti otvorena – evo i još jednog priloga.
Kako se krug zatvorio
Ključni problemi domaćeg političkog sustava, koji proizlaze baš iz izbornog zakonodavstva su ogromna, gotovo neograničena moć predsjednika stranaka i prezastupljenost relativnog izbornog pobjednika. Oba ova problema smanjuju politički legitimitet izabranih zastupnika, njihov manji politički legitimitet znači daljnje otuđenje građana od ljudi koji ih zastupaju, to otuđenje se pretvara u manji izlazak na izbore, što dalje smanjuje legitimitet izabranih i… tako poznati krug je zatvoren.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem broj jedan je u izbornim listama. Ključnu riječ u njihovom sastavljanju ima predsjednik stranke. Oni koji su iz bilo kojeg razloga u njegovoj nemilosti jednostavno nemaju političku budućnost – zato je Sabor prepun potpuno bezličnih političara koji služe samo kao nosači ruke koju podižu za prijedlog svoje stranke.
Oporba predstavlja – 60-ak posto birača
Uvođenje preferencijalnog glasa je pokušalo donekle ispraviti ovu devijaciju i honorirati prepoznatljivije političare, no prag od deset posto glasova unutar liste je jednostavno previsok, a oni koja ga preskoče – rijetke iznimke.
Gledano, pak, na razini ukupnog rezultata, izborni prag od pet posto i dodavanje glasova onih koji su ostali ispod njega najjačim strankama, dodatno iskrivljuje volju birača. Plenkovićev HDZ, koji gotovo potpuno suvereno vlada Hrvatskom u posljednjih šest godina dobio je potporu od 36,56 (2016.) i 37,26 posto glasova (2020. godine). Hrvatska oporba, dakle, predstavlja šezdesetak posto birača koji su izašli na izbore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najbolje od oba svijeta
Obje ove sistemske greške mogle bi se izmijeniti promjenom izbornog sustava (u okviru koje bi se, jasno, i ujednačila vrijednost svakog glasa, kako to zahtijeva Ustavni sud). Mješoviti izborni sustav u kojem bi se polovica zastupnika (60-70) birala s izbornih lista i u jednoj izbornoj jedinici koja bi obuhvaćala cijelu državu, a druga polovica na 60-70 izbornih jedinica raspoređenih po cijeloj zemlji, mogla bi donijeti najbolje od “oba svijeta”.
Razmjerni dio izbornog sustava (s nižim izbornim pragom od današnjih pet posto) rezultirao bi vjernom slikom političkih preferencija birača na razini države; dok bi ovaj većinski uspostavio jasniju vezu između konkretne političarke ili političara i birača koji su ih izabrali. Većinski dio izbora trebalo bi, pritom, svakako odraditi u dva kruga, jer ako bi se pobjednik znao već nakon prvog, to bi dovelo do još većeg nadzastupljenosti najjače stranke nego dosad.
Kraj za bezlične poslušnike
Primjerice, na izborima provedenim po sličnom mješovitom modelu, ali u jednom krugu na većinskim izbornim jedinicama HDZ je 1992. godine osvojio 90 posto mandata, iako im je lista dobila 44,68 posto glasova. Na izborima u dva kruga, međutim, dva najuspješnija kandidata bi se itekako morala potruditi da osvoje podršku više od polovice birača, što bi svakako pojačalo odgovornost, ali i politički legitimitet izabranih. S druge strane, predsjednici stranaka bi itekako morali razmisliti koga šalju u takve utrke – bezlični i nepoznati političari značili bi vrlo ozbiljno igranje s porazom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ovo, jasno, neće se dogoditi prije narednih parlamentarnih izbora. Vladajućoj stranci je svugdje u interesu da zadrži vlast, a u zemlji u kojoj su demokratska kultura i politička odgovornost prezrene činjenice stvari stoje daleko gore. No, to je tako danas i sutra. Već preksutra, nakon sljedećih ili nekih drugih izbora, današnja rasprava o izbornom zakonodavstvu mogla bi imati daleko veću težinu.
Postoji način da se uvede pravedan sustav i ohrabri birače da izađu na izbore. Ali Plenkoviću to ne odgovara
Uvođenje mješovitog izbornog sustava bio bi početak demokratskog ozdravljenja Hrvatske
Mješoviti izborni sustav u kojem bi se polovica zastupnika (60-70) birala s izbornih lista i u jednoj izbornoj jedinici koja bi obuhvaćala cijelu državu, a druga polovica na 60-70 izbornih jedinica raspoređenih po cijeloj zemlji, mogla bi donijeti najbolje od “oba svijeta”
Malo je dobrih vijesti kad je u pitanju razvoj domaće demokracije. Od ulaska u Europsku uniju, posebno u posljednjih šest godina, nezavisne institucije minuciozno i sustavno su se pretvarale u sve više zavisne, medijska potpora kupila stotinama državnih i europskih milijuna, a društvo posve i kapilarno pokorilo božanstvu stranačke iskaznice HDZ-a.
Osjećaj demokratske regresije je, čak i kad se zanemare bahati ispadi predsjednika Vlade i HDZ-a koji političke protivnike uporno omalovažava i optužuje za komplotiranje sa stranim centrima moći, gorko opipljiv i obeshrabrujući. Kad se na to sve skupa, poput šlaga na tortu, doda činjenica da saborsku većinu, dakle i Vladu, već dva mandata drže takozvani “žetončići”, prebjezi iz oporbenih klupa, slika je potpuna.
Befel iz kitchen-kabineta
Stoga je rasprava koja se razvila posljednjih nekoliko dana oko neustavnosti izbornih jedinica makar mali dašak svježine na političkoj sceni. Iako je javnost navikla da se ključni politički i gospodarski potezi već dugo povlače iz neprozirnog kitchen-kabineta premijera Andreja Plenkovića, priča o izbornim jedinicama i izbornom sustavu od temeljne je važnosti za vitalnost demokratskog sustava u zemlji i ne bi bilo dobro da se svede samo na direktivu koja dolazi s jednog radnog stola u Banskim dvorima.
Ne treba imati iluzija da se stvar na kraju priče neće tako i odigrati; da će se befel iz Plenkovićevog ureda bespridržajno pretvoriti u stav stranke, a stav stranke u ruke parlamentarne većine. No, pustiti bez ikakve bitnije javne rasprave da se stvari odviju na taj, tako poznat način, bilo bi još mnogo gore.
Akcija oporbe
Akcija saborske oporbe o tome da se pokrene parlamentarna rasprava o nejednakom pravu glasa, sa željom da se obaveže Vladu da u roku od 60 dana predloži izmjene izbornog zakonodavstva stoga je svakako korak u pravom smjeru. Jer, uz Ustav, izborni sustav je ključni temelj višestranačkog društva.
A izborni sustav u Hrvatskoj je već predugo izvor prevelikih problema. O kojima, za početak, treba barem otvoreno razgovarati na mjestu koje je za to najpogodnije – i ne, ne radi se o Uredu predsjednika Vlade.
Konsenzus kojeg neće biti
Saborska rasprava o izbornim jedinicama i izbornom zakonodavstvu neće donijeti revolucionarne promjene. Za usvajanje izmjena spomenutih zakona potrebno je 76 glasova, dakle većina koju HDZ sa svojim partnerima ima u Saboru. Iako bi bilo demokratski pristojno da se pravila igre pokušaju izmijeniti konsenzusom što većeg broja zastupnika, iluzorno je očekivati da će se tako nešto dogoditi. HDZ će vjerojatno uskladiti izborne propise s Ustavom, ali isključivo onako kako će toj stranci odgovarati.
No, bitno je da se rasprava nastavi, uostalom, čvrsti stisak jedne stranke nad cijelim društvom neće trajati dovijeka. Ono što će danas-sutra biti tek rasprava o idejama manjine u Saboru prekosutra, nakon izbora, može postati temelj za novo izborno zakonodavstvo. A kad je rasprava već u javnosti otvorena – evo i još jednog priloga.
Kako se krug zatvorio
Ključni problemi domaćeg političkog sustava, koji proizlaze baš iz izbornog zakonodavstva su ogromna, gotovo neograničena moć predsjednika stranaka i prezastupljenost relativnog izbornog pobjednika. Oba ova problema smanjuju politički legitimitet izabranih zastupnika, njihov manji politički legitimitet znači daljnje otuđenje građana od ljudi koji ih zastupaju, to otuđenje se pretvara u manji izlazak na izbore, što dalje smanjuje legitimitet izabranih i… tako poznati krug je zatvoren.
Problem broj jedan je u izbornim listama. Ključnu riječ u njihovom sastavljanju ima predsjednik stranke. Oni koji su iz bilo kojeg razloga u njegovoj nemilosti jednostavno nemaju političku budućnost – zato je Sabor prepun potpuno bezličnih političara koji služe samo kao nosači ruke koju podižu za prijedlog svoje stranke.
Oporba predstavlja – 60-ak posto birača
Uvođenje preferencijalnog glasa je pokušalo donekle ispraviti ovu devijaciju i honorirati prepoznatljivije političare, no prag od deset posto glasova unutar liste je jednostavno previsok, a oni koja ga preskoče – rijetke iznimke.
Gledano, pak, na razini ukupnog rezultata, izborni prag od pet posto i dodavanje glasova onih koji su ostali ispod njega najjačim strankama, dodatno iskrivljuje volju birača. Plenkovićev HDZ, koji gotovo potpuno suvereno vlada Hrvatskom u posljednjih šest godina dobio je potporu od 36,56 (2016.) i 37,26 posto glasova (2020. godine). Hrvatska oporba, dakle, predstavlja šezdesetak posto birača koji su izašli na izbore.
Najbolje od oba svijeta
Obje ove sistemske greške mogle bi se izmijeniti promjenom izbornog sustava (u okviru koje bi se, jasno, i ujednačila vrijednost svakog glasa, kako to zahtijeva Ustavni sud). Mješoviti izborni sustav u kojem bi se polovica zastupnika (60-70) birala s izbornih lista i u jednoj izbornoj jedinici koja bi obuhvaćala cijelu državu, a druga polovica na 60-70 izbornih jedinica raspoređenih po cijeloj zemlji, mogla bi donijeti najbolje od “oba svijeta”.
Razmjerni dio izbornog sustava (s nižim izbornim pragom od današnjih pet posto) rezultirao bi vjernom slikom političkih preferencija birača na razini države; dok bi ovaj većinski uspostavio jasniju vezu između konkretne političarke ili političara i birača koji su ih izabrali. Većinski dio izbora trebalo bi, pritom, svakako odraditi u dva kruga, jer ako bi se pobjednik znao već nakon prvog, to bi dovelo do još većeg nadzastupljenosti najjače stranke nego dosad.
Kraj za bezlične poslušnike
Primjerice, na izborima provedenim po sličnom mješovitom modelu, ali u jednom krugu na većinskim izbornim jedinicama HDZ je 1992. godine osvojio 90 posto mandata, iako im je lista dobila 44,68 posto glasova. Na izborima u dva kruga, međutim, dva najuspješnija kandidata bi se itekako morala potruditi da osvoje podršku više od polovice birača, što bi svakako pojačalo odgovornost, ali i politički legitimitet izabranih. S druge strane, predsjednici stranaka bi itekako morali razmisliti koga šalju u takve utrke – bezlični i nepoznati političari značili bi vrlo ozbiljno igranje s porazom.
Sve ovo, jasno, neće se dogoditi prije narednih parlamentarnih izbora. Vladajućoj stranci je svugdje u interesu da zadrži vlast, a u zemlji u kojoj su demokratska kultura i politička odgovornost prezrene činjenice stvari stoje daleko gore. No, to je tako danas i sutra. Već preksutra, nakon sljedećih ili nekih drugih izbora, današnja rasprava o izbornom zakonodavstvu mogla bi imati daleko veću težinu.