Bila sam jučer u jednoj zagrebačkoj javnoj ustanovi. Kad sam odlazila, nisam mogla otvoriti vrata pa sam pomislila da je izlaz na nekom drugom mjestu. Službenica je vidjela da se ogledam pa mi je s dalmatinskim naglaskom doviknula: “Dobro ste krenili, morate samo malo bolje gurnit”.
Kad i ako Sabor ikad usvoji zakon o hrvatskom jeziku koji je namislila pisati Matica hrvatska, ta bi simpatična službenica, jao si ga njoj, morala biti prekorena ili kažnjena jer se na poslu ne služi standardnim hrvatskim jezikom. Ne vjerujem da će se takva budalaština dogoditi.
Ali projekt je započeo, početkom ovog tjedna ponosno ga je najavio novi predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, pisac velikog opusa ali, rekla bih, tanjušne dojmljivosti. Već su se okupili i autori tog unaprijed promašenog akta. To su akademici Mislav Ježić, August Kovačec i Stjepan Damjanović, sva trojica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te jezikoslovci Tomislav Stojanov i Mario Grčević kojima će pomoći pravnici.
Jezik je živa stvar, odupire se ukalupljivanju
Predsjednik Gavran i njegovi istomišljenici jako su optimistični u pogledu svog regulatornog djela koje će već na ljeto dostaviti Saboru u formi zakonodavne inicijative. U Matici se, navodno, “već godinama postavlja pitanje kada će Hrvatska konačno dobiti zakon o jeziku”. Sigurni su da će njihov zakonski prijedlog supotpisati i gomila hrvatskih književnika i tako mu dati auru prijelomne nacionalne stvari. Nadam se da neće. Kao što nije ni u drugim dosadašnjim pokušajima, a bilo ih je nekoliko i svi su propali kao što će i ovaj.
Pisci i svi koji pišu uglavnom su se podsmjehivali takvim ludostima jer se živa stvar, koja se razvija, meandrira i razigrava svakoga dana naših života, prirodno odupire ukalupljivanju u željeznu kutiju. Pisanje je autentični prostor slobode. Nepromjenjivi su latinski i grčki jer su mrtvi. Samo je njihova kutija zatvorena. A naš jezik, kao što se i pristoji, ima rječnike, gramatiku i pravopis za upotrebu u školama, javnim medijima, administraciji i na svim službenim mjestima i to je posve dovoljno.
Latvijski primjer od kojeg se ježi koža na glavi
Istina je da neke druge države nisu tako mislile pa su donijele zakone o jeziku, ali oni su uglavnom mrtvo suverenističko slovo na papiru. Gubitak vremena. Uzaludan posao. Za potrebe ovog teksta pogledala sam, na primjer, zakon o jeziku koji je 2000. godine stupio na snagu u Latviji. Teško je povjerovati da bi se suvisla pamet mogla ugledati u takve uratke i da bi nam to mogao biti uzor jezičnog reda i poretka. Evo nekoliko citata iz latvijskog zakona da vam se naježi koža na glavi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Norme latvijskog književnog jezika kodificirat će Stručna komisija za latvijski jezik Državnog jezičnog centra. Statut Stručne komisije za latvijski jezik i norme latvijskog književnog jezika odobrava Kabinet. Poštivanje ovog zakona u Republici Latviji nadzire Državni jezični centar”.
Ili ovo: “Imena osoba navodit će se u skladu s tradicijama latvijskog jezika i pisati u skladu s postojećim normama književnog jezika. Pisani oblik i identifikacija imena i prezimena, kao i pisani oblik i uporaba stranih osobnih imena na latvijskom jeziku, uređuje se pravilnikom Vlade”.
Ćorav posao
Upravo sam pročitala autobiografsku knjigu kultne američke glumice Shirley MacLaine u kojoj spominje i svoju romantičnu aferu s visokopozicioniranim političarem i članom parlamenta. Prevoditeljica riječ “veza” sto puta prevodi kao “sveza”, što djeluje kao šaka u uho. Bili su u ljubavnoj “svezi”. Kako bi tu mogao pomoći zakon o jeziku?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako bi zakon o jeziku mogao pomoći u bilo kojem slučaju krivotvorenja jezika poput ovoga? I planiraju li Matičini jezični inženjeri (ups, i to je strana riječ!) da se uvedu kazne? Otkazi? Disciplinski postupci? Hoćemo li čistiti rječnik od tuđica koje su se s vremenom pohrvatile kao i tisuće drugih u prethodnim stoljećima pa sada više nitko živ ne bi rekao da nisu izvorno naše? Hoćemo li na šalterima u Fini i u HZZO-u zapošljavati ljude koji su završili kroatistiku da im se ne omakne neki nestandard koga u javnoj komunikaciji (opet jedna strana!) zabranjuje zakon?
Zato bismo savjetovali Miri Gavranu i Matici hrvatskoj da se ostave ćorava posla i izvuku iz ovoga. Novac koji se za njihov rad izdvaja iz državnog proračuna može se puno bolje oploditi na korist hrvatske kulture, nego pisanjem državnog zakona o genetski eteričnom entitetu kao što je ljudski jezik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zakon o jeziku koji najavljuje Matica hrvatska je budalaština. Neka taj novac država radije uloži u kulturu
Projekt je započeo, početkom ovog tjedna ponosno ga je najavio novi predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran
Nepromjenjivi su latinski i grčki jer su mrtvi. Samo je njihova kutija zatvorena. A naš jezik, kao što se i pristoji, ima rječnike, gramatiku i pravopis za upotrebu u školama, javnim medijima, administraciji i na svim službenim mjestima i to je posve dovoljno
Bila sam jučer u jednoj zagrebačkoj javnoj ustanovi. Kad sam odlazila, nisam mogla otvoriti vrata pa sam pomislila da je izlaz na nekom drugom mjestu. Službenica je vidjela da se ogledam pa mi je s dalmatinskim naglaskom doviknula: “Dobro ste krenili, morate samo malo bolje gurnit”.
Kad i ako Sabor ikad usvoji zakon o hrvatskom jeziku koji je namislila pisati Matica hrvatska, ta bi simpatična službenica, jao si ga njoj, morala biti prekorena ili kažnjena jer se na poslu ne služi standardnim hrvatskim jezikom. Ne vjerujem da će se takva budalaština dogoditi.
Ali projekt je započeo, početkom ovog tjedna ponosno ga je najavio novi predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, pisac velikog opusa ali, rekla bih, tanjušne dojmljivosti. Već su se okupili i autori tog unaprijed promašenog akta. To su akademici Mislav Ježić, August Kovačec i Stjepan Damjanović, sva trojica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te jezikoslovci Tomislav Stojanov i Mario Grčević kojima će pomoći pravnici.
Jezik je živa stvar, odupire se ukalupljivanju
Predsjednik Gavran i njegovi istomišljenici jako su optimistični u pogledu svog regulatornog djela koje će već na ljeto dostaviti Saboru u formi zakonodavne inicijative. U Matici se, navodno, “već godinama postavlja pitanje kada će Hrvatska konačno dobiti zakon o jeziku”. Sigurni su da će njihov zakonski prijedlog supotpisati i gomila hrvatskih književnika i tako mu dati auru prijelomne nacionalne stvari. Nadam se da neće. Kao što nije ni u drugim dosadašnjim pokušajima, a bilo ih je nekoliko i svi su propali kao što će i ovaj.
Pisci i svi koji pišu uglavnom su se podsmjehivali takvim ludostima jer se živa stvar, koja se razvija, meandrira i razigrava svakoga dana naših života, prirodno odupire ukalupljivanju u željeznu kutiju. Pisanje je autentični prostor slobode. Nepromjenjivi su latinski i grčki jer su mrtvi. Samo je njihova kutija zatvorena. A naš jezik, kao što se i pristoji, ima rječnike, gramatiku i pravopis za upotrebu u školama, javnim medijima, administraciji i na svim službenim mjestima i to je posve dovoljno.
Latvijski primjer od kojeg se ježi koža na glavi
Istina je da neke druge države nisu tako mislile pa su donijele zakone o jeziku, ali oni su uglavnom mrtvo suverenističko slovo na papiru. Gubitak vremena. Uzaludan posao. Za potrebe ovog teksta pogledala sam, na primjer, zakon o jeziku koji je 2000. godine stupio na snagu u Latviji. Teško je povjerovati da bi se suvisla pamet mogla ugledati u takve uratke i da bi nam to mogao biti uzor jezičnog reda i poretka. Evo nekoliko citata iz latvijskog zakona da vam se naježi koža na glavi.
“Norme latvijskog književnog jezika kodificirat će Stručna komisija za latvijski jezik Državnog jezičnog centra. Statut Stručne komisije za latvijski jezik i norme latvijskog književnog jezika odobrava Kabinet. Poštivanje ovog zakona u Republici Latviji nadzire Državni jezični centar”.
Ili ovo: “Imena osoba navodit će se u skladu s tradicijama latvijskog jezika i pisati u skladu s postojećim normama književnog jezika. Pisani oblik i identifikacija imena i prezimena, kao i pisani oblik i uporaba stranih osobnih imena na latvijskom jeziku, uređuje se pravilnikom Vlade”.
Ćorav posao
Upravo sam pročitala autobiografsku knjigu kultne američke glumice Shirley MacLaine u kojoj spominje i svoju romantičnu aferu s visokopozicioniranim političarem i članom parlamenta. Prevoditeljica riječ “veza” sto puta prevodi kao “sveza”, što djeluje kao šaka u uho. Bili su u ljubavnoj “svezi”. Kako bi tu mogao pomoći zakon o jeziku?
Kako bi zakon o jeziku mogao pomoći u bilo kojem slučaju krivotvorenja jezika poput ovoga? I planiraju li Matičini jezični inženjeri (ups, i to je strana riječ!) da se uvedu kazne? Otkazi? Disciplinski postupci? Hoćemo li čistiti rječnik od tuđica koje su se s vremenom pohrvatile kao i tisuće drugih u prethodnim stoljećima pa sada više nitko živ ne bi rekao da nisu izvorno naše? Hoćemo li na šalterima u Fini i u HZZO-u zapošljavati ljude koji su završili kroatistiku da im se ne omakne neki nestandard koga u javnoj komunikaciji (opet jedna strana!) zabranjuje zakon?
Zato bismo savjetovali Miri Gavranu i Matici hrvatskoj da se ostave ćorava posla i izvuku iz ovoga. Novac koji se za njihov rad izdvaja iz državnog proračuna može se puno bolje oploditi na korist hrvatske kulture, nego pisanjem državnog zakona o genetski eteričnom entitetu kao što je ljudski jezik.