Dosad je već moglo postati savršeno jasno da ne postoji granica ispod koje aktualna vlast neće pokušati udariti u predizbornoj kampanji koja, zapravo, već tutnji gotovo punom parom. Zaboga, upravo za vrijeme pisanja ovih redaka se u Saboru raspravlja o lex AP-u, zakonu kojim bi se u zatvor tjeralo one koji puštaju medijima informacije iz istraga, ugodno uparenom s kažnjavanjem femicida.
Pa je igra jasna. Ako si protiv zakona koji otvara mogućnost da se na tri godine zatvora pošalje one koji ukazuju na koruptivne prakse visokopozicioniranih političara i koji omogućuje istražiteljima uvid u mobitele i kompjutere novinara koji su objavili tekstove o tome – onda si i protiv jačeg kažnjavanja nasilja nad ženama. Dijabolično.
“Sigurna Hrvatska”. Opet
Opet, čini se da je ovog tjedna odjednom u žižu javnosti ubačena priča o obaveznoj vojnoj obuci, najgore, najniže i najopasnije poigravanje ne samo s razinom predizborne kampanje, nego i pokazna vježba o tome kako se i pitanje same nacionalne sigurnosti veselo baca pod autobus. Jer, sveti cilj je ostati na vlasti, a o “sigurnoj Hrvatskoj” se ionako može misliti kasnije (kako – pokazalo se u tragičnom pandemijskom epilogu posljednje predizborne kampanje vođene upravo pod tom parolom).
U svijetu u kojem su ratne trube glasnije nego ikad, a ratni sukobi na svim stranama dnevno doživljavaju zabrinjavajuću eskalaciju, jasno je da pitanje vojne obuke stanovništva dobiva na važnosti. Ovo više nije 2007. godina, kad je ukinut vojni rok, nije ni 2017. kad je vojnu obuku sličnu ovoj o kojoj se sad nagađa, pokušao uvesti tadašnji ministar obrane Damir Krstičević.
Anemija&slabovidnost
Stvar je tada završila u potpunoj parodiji. Procjenjivalo se da za jednomjesečnu vojnu obuku treba 300-500 milijuna kuna po generaciji, a tadašnji ministar financija Zdravko Marić je hladno izjavio kako protiv Krstičevićeve ideje nema ništa – sve dok se ti novci mogu naći unutar proračuna Ministarstva obrane.
Međutim, priča je propala kad je otkriveno da su dva čelnika tadašnje (kratkotrajne) vladajuće koalicije, Andrej Plenković i Božo Petrov bili – oslobođeni služenja vojnog roka. Premijeru je “presudila” anemija, a tadašnjem predsjedniku Sabora loš vid.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O vojnoj obuci ne smije se pitati samo HDZ
Sad je, međutim, malo kome do zajebancije, jer barut gadno smrdi na sve strane. No, baš ta činjenica bi trebala biti glavni razlog da se priča u vojnom roku u narednih nekoliko mjeseci ni slučajno – ne spominje. Radi se o, osim o prevažnoj sigurnosnoj temi, i o temi koja se itekako direktno tiče i velikog broja obitelji u zemlji. Bacajući tu temu u predizborno zažarenu javnost samoj ideji obavezne vojne obuke stavlja se politički nož pod vrat. U atmosferi bjesomučne političke utrke, naime, konsenzus je praktički nemoguće postići.
A ovdje se radi upravo o nečemu iza čega bi većina političkih snaga u zemlji morala postići zajednički stav. Treba li, kakva i koliko široka vojna obuka nije, dakle, pitanje samo za trenutnu političku vlast koja bi za nekoliko mjeseci mogla postati bivša.
Nalog za ministra Anušića
Oko toga bi trebalo provesti široku javnu raspravu i uporno inzistirati na zajedničkim točkama koje bi mogle dobiti povjerenje što šireg broja saborskih zastupnika. Takva vrsta konsenzusa bi onda imala daleko više šanse da bude prihvaćena u javnosti. Uostalom, u već spomenutoj pandemiji se jako dobro vidjelo koje su posljedice političkog monopola na odlučivanje o svim mjerama i kakav je bio utjecaj toga na povjerenje javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovako, iz Vlade su samo dobacili kako je ministar obrane Ivan Anušić dobio nalog da osmisli sustav obavezne vojne obuke i to je, manje-više, sve. S obzirom na ne pretjerano srdačne odnose stranačkog vodstva HDZ-a i samog Anušića, ovakva formulacija pomalo miriši na to da Banski dvori neće biti nimalo nesretni kad u javnosti ministar obrane, nakon što predloži model, krene dobivati “batine”.
Pitanje priziva savjesti
Jer, mnogo toga oko obavezne vojne obuke visi u zraku. Od novca i logistike (gdje smjestiti sve te ljude, kako im osigurati odjeću, obuću i ishranu) pa do cijelog niza zjapeće otvorenih pitanja. Koliko se u nekom kraćem roku uopće može obučiti građane za vojna djelovanja? Hoće li i ženama biti obavezno sudjelovanje u obuci? I, dakako, pitanje priziva savjesti. Radi se o ustavno garantiranom pravu (članak 47.), da građani RH iz moralnih ili vjerskih razloga imaju pravo ne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.
Ovako je to izgledalo u posljednjoj godini (2006.) u kojoj je u cijelom njenom trajanju vojni rok bio obavezan. Vojni rok je odradilo 7829 ročnika. Civilnu službu, pak, njih 9512. Deset godina ranije, s puškom na ramenima je bilo 25.053 ročnika, a zahtjeva za civilnom službom bilo je samo 211. Bi li, nekoliko desetljeća kasnije, ako se zadrži ustavno pravo na prigovor savjesti, uopće bilo više od nekoliko stotina ili tek tisuću-dvije onih koji bi iz svake generacije željeli naučiti “pucati iz puške”? I kakvog bi uopće smisla onda imala takva obuka koju bi golema većina polaznika odradila u kuhinjama, medicinskim postrojbama i vojnim kancelarijama?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bezobrazluk “modernog suverenista”
Na sva ta pitanja nije lako naći odgovore, što je, uostalom, i razlog zbog kojeg ni Plenković, unatoč izraženoj volji, nije riješio problem vojne obuke u svojih tako rado spominjanih osam godina na vlasti. Pokušaj da se to pitanje riješi usred predizborne kampanje u najluđoj izbornoj godini u hrvatskoj demokratskoj povijesti stoga je tek bezobrazno podmetanje kukavičjeg jajeta cijeloj javnosti.
Radi se jednostavno o jeftinom simuliranju brige za nacionalnu sigurnost, sve kako bi se u podcrtao image navodno “modernog suverenista” i izglancalo vlastitu bistu pred biračima desnije orijentacije. Ako se pritom fokus javnosti skrene na djecu koja će se “naučiti disciplini” ili “bespotrebno maltretirati” (po želji prekrižiti suvišno), pa pritom sve te silne afere i još silniji pokušaji da se spriječi pisanje o njima padnu u četrdesettreći plan – sreći nema kraja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravi cilj iznenadne priče o povratku vojnog roka su prikrivanje korupcije i jeftino simuliranje brige za nacionalnu sigurnost
Odluku o vojnoj obuci HDZ nije bio u stanju donijeti punih osam godina, a sad je žele isforsirati usred predizborne kampanje
S obzirom na ne pretjerano srdačne odnose stranačkog vodstva HDZ-a i ministra obrane, formulacija o tome da je Anušić "dobio nalog" da osmisli vojnu obuku pomalo miriši na to da Banski dvori neće biti nimalo nesretni kad u javnosti ministar obrane, nakon što predloži model, krene dobivati “batine”
Dosad je već moglo postati savršeno jasno da ne postoji granica ispod koje aktualna vlast neće pokušati udariti u predizbornoj kampanji koja, zapravo, već tutnji gotovo punom parom. Zaboga, upravo za vrijeme pisanja ovih redaka se u Saboru raspravlja o lex AP-u, zakonu kojim bi se u zatvor tjeralo one koji puštaju medijima informacije iz istraga, ugodno uparenom s kažnjavanjem femicida.
Pa je igra jasna. Ako si protiv zakona koji otvara mogućnost da se na tri godine zatvora pošalje one koji ukazuju na koruptivne prakse visokopozicioniranih političara i koji omogućuje istražiteljima uvid u mobitele i kompjutere novinara koji su objavili tekstove o tome – onda si i protiv jačeg kažnjavanja nasilja nad ženama. Dijabolično.
“Sigurna Hrvatska”. Opet
Opet, čini se da je ovog tjedna odjednom u žižu javnosti ubačena priča o obaveznoj vojnoj obuci, najgore, najniže i najopasnije poigravanje ne samo s razinom predizborne kampanje, nego i pokazna vježba o tome kako se i pitanje same nacionalne sigurnosti veselo baca pod autobus. Jer, sveti cilj je ostati na vlasti, a o “sigurnoj Hrvatskoj” se ionako može misliti kasnije (kako – pokazalo se u tragičnom pandemijskom epilogu posljednje predizborne kampanje vođene upravo pod tom parolom).
U svijetu u kojem su ratne trube glasnije nego ikad, a ratni sukobi na svim stranama dnevno doživljavaju zabrinjavajuću eskalaciju, jasno je da pitanje vojne obuke stanovništva dobiva na važnosti. Ovo više nije 2007. godina, kad je ukinut vojni rok, nije ni 2017. kad je vojnu obuku sličnu ovoj o kojoj se sad nagađa, pokušao uvesti tadašnji ministar obrane Damir Krstičević.
Anemija&slabovidnost
Stvar je tada završila u potpunoj parodiji. Procjenjivalo se da za jednomjesečnu vojnu obuku treba 300-500 milijuna kuna po generaciji, a tadašnji ministar financija Zdravko Marić je hladno izjavio kako protiv Krstičevićeve ideje nema ništa – sve dok se ti novci mogu naći unutar proračuna Ministarstva obrane.
Međutim, priča je propala kad je otkriveno da su dva čelnika tadašnje (kratkotrajne) vladajuće koalicije, Andrej Plenković i Božo Petrov bili – oslobođeni služenja vojnog roka. Premijeru je “presudila” anemija, a tadašnjem predsjedniku Sabora loš vid.
O vojnoj obuci ne smije se pitati samo HDZ
Sad je, međutim, malo kome do zajebancije, jer barut gadno smrdi na sve strane. No, baš ta činjenica bi trebala biti glavni razlog da se priča u vojnom roku u narednih nekoliko mjeseci ni slučajno – ne spominje. Radi se o, osim o prevažnoj sigurnosnoj temi, i o temi koja se itekako direktno tiče i velikog broja obitelji u zemlji. Bacajući tu temu u predizborno zažarenu javnost samoj ideji obavezne vojne obuke stavlja se politički nož pod vrat. U atmosferi bjesomučne političke utrke, naime, konsenzus je praktički nemoguće postići.
A ovdje se radi upravo o nečemu iza čega bi većina političkih snaga u zemlji morala postići zajednički stav. Treba li, kakva i koliko široka vojna obuka nije, dakle, pitanje samo za trenutnu političku vlast koja bi za nekoliko mjeseci mogla postati bivša.
Nalog za ministra Anušića
Oko toga bi trebalo provesti široku javnu raspravu i uporno inzistirati na zajedničkim točkama koje bi mogle dobiti povjerenje što šireg broja saborskih zastupnika. Takva vrsta konsenzusa bi onda imala daleko više šanse da bude prihvaćena u javnosti. Uostalom, u već spomenutoj pandemiji se jako dobro vidjelo koje su posljedice političkog monopola na odlučivanje o svim mjerama i kakav je bio utjecaj toga na povjerenje javnosti.
Ovako, iz Vlade su samo dobacili kako je ministar obrane Ivan Anušić dobio nalog da osmisli sustav obavezne vojne obuke i to je, manje-više, sve. S obzirom na ne pretjerano srdačne odnose stranačkog vodstva HDZ-a i samog Anušića, ovakva formulacija pomalo miriši na to da Banski dvori neće biti nimalo nesretni kad u javnosti ministar obrane, nakon što predloži model, krene dobivati “batine”.
Pitanje priziva savjesti
Jer, mnogo toga oko obavezne vojne obuke visi u zraku. Od novca i logistike (gdje smjestiti sve te ljude, kako im osigurati odjeću, obuću i ishranu) pa do cijelog niza zjapeće otvorenih pitanja. Koliko se u nekom kraćem roku uopće može obučiti građane za vojna djelovanja? Hoće li i ženama biti obavezno sudjelovanje u obuci? I, dakako, pitanje priziva savjesti. Radi se o ustavno garantiranom pravu (članak 47.), da građani RH iz moralnih ili vjerskih razloga imaju pravo ne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.
Ovako je to izgledalo u posljednjoj godini (2006.) u kojoj je u cijelom njenom trajanju vojni rok bio obavezan. Vojni rok je odradilo 7829 ročnika. Civilnu službu, pak, njih 9512. Deset godina ranije, s puškom na ramenima je bilo 25.053 ročnika, a zahtjeva za civilnom službom bilo je samo 211. Bi li, nekoliko desetljeća kasnije, ako se zadrži ustavno pravo na prigovor savjesti, uopće bilo više od nekoliko stotina ili tek tisuću-dvije onih koji bi iz svake generacije željeli naučiti “pucati iz puške”? I kakvog bi uopće smisla onda imala takva obuka koju bi golema većina polaznika odradila u kuhinjama, medicinskim postrojbama i vojnim kancelarijama?
Bezobrazluk “modernog suverenista”
Na sva ta pitanja nije lako naći odgovore, što je, uostalom, i razlog zbog kojeg ni Plenković, unatoč izraženoj volji, nije riješio problem vojne obuke u svojih tako rado spominjanih osam godina na vlasti. Pokušaj da se to pitanje riješi usred predizborne kampanje u najluđoj izbornoj godini u hrvatskoj demokratskoj povijesti stoga je tek bezobrazno podmetanje kukavičjeg jajeta cijeloj javnosti.
Radi se jednostavno o jeftinom simuliranju brige za nacionalnu sigurnost, sve kako bi se u podcrtao image navodno “modernog suverenista” i izglancalo vlastitu bistu pred biračima desnije orijentacije. Ako se pritom fokus javnosti skrene na djecu koja će se “naučiti disciplini” ili “bespotrebno maltretirati” (po želji prekrižiti suvišno), pa pritom sve te silne afere i još silniji pokušaji da se spriječi pisanje o njima padnu u četrdesettreći plan – sreći nema kraja.