Rat u Siriji traje već četiri i pol godine i nema naznaka da će brzo završiti. Ovo je kronologija sukoba u 8 točaka

1. Prosvjedi prerasli u nasilje

U ožujku 2011. prodemokratski prosvjedi izbili su u Derai, gradu na jugu Sirije. Ono što je pokrenulo lavinu nezadovoljstva kod građana bilo je uhićenje i mučenje tinejdžera zbog toga što su na zidu škole iscrtavali revolucionarne slogane što se nije sviđalo vlastima. Nakon što je policija izašla na ulice i ubila nekoliko demonstranata, još više je ljudi izašlo na ulice.

Nemiri su prerasli u prosvjede protiv sirijskih vlasti, a prosvjednici su počeli tražiti ostavku Bašara al-Asada. Vlada je nastavila s upotebom sile kako bi slomila prosvjednike. Do srpnja 2011. stotine tisuća ljudi je bila na ulicama. Oporba je također uzela oružje u svoje ruke, prvo kako bi se mogli obraniti, a onda kako bi protjerali sigurnosne snage iz svojih područja.

https://www.youtube.com/watch?v=21uILDiCgMg

2. Prelazak sukoba u građanski rat

Nasilje je eskaliralo i raširilo se na područje cijele zemlje koja se našla u krvavom građanskom ratu. Pobunjenici su se formirali i počeli preuzimati kontrolu nad gradovima i selima. Sukobi su se 2012. proširili i na najveće gradove poput Aleppa i sirijsku prijestolnicu Damask.

Do lipnja 2013. godine UN je rekao kako je 90 tisuća ljudi ubijeno u sukobima. Do kolovoza 2015. ta brojka je porasla na čak 250 tisuća ljudi, prema podacima UN-a. O sukobu se više ne govori kao o borbi onih koji su za ili protiv Asada. Sada su tu i sektaške borbe, između sunita i šijita. Brzi uspon džihadista Islamske države cijeloj je situaciji dao dodatnu dimenziju.

3. Ratni zločini

UN-ova istražna komisija ima dokaze da su apsolutno sve strane koje sudjeluju u sukobu počinile ratne zločine, uključujući ubojstva, mučenja, silovanja i prisilne nestanke. Svi su optuženi i za ubijanje i mučenja civila, kao što je blokada pristupa hrani, piću i zdravstvenim uslugama. Vijeće sigusnosti UN-a od svih je strana zatražilo prestanak bezobzirnog korištenja oružja u naseljenim područjima, no to nije dalo nikakvog rezultata. Tisuće civila i dalje umire.

ISIS se u cijelom slučaju ističe posebno brutalnim metodama, UN ih je već optužio za vođenje kampanje terore, pri čemu se posebno ističu javna smaknuća, odrubljivanje glava.

4. Korištenje kemijskog oružja

Stotine ljudi ubijeno je u kolovozu 2013. nakon što su rakete napunjene sarinom ispaljene u nekoliko predgrađa Damaska. Iako su zapadne sile tvrdile kako je to djelo sirijske vlade, dok je vlada optužila pobunjenike.

Iako se Asad složio s tim da će uništiti arsenale kemijskog oružja, Organizacija za zabranu kemijskog oružja je i dalje bilježila slučajeve korištenja toksičnih otrova u napadima na pobunjenička područja.

5. Humanitarna kriza

Više od 4,5 milijuna ljudi je napustilo Siriju otpočetka sukoba, većina njih su žene i djeca. Susjedne države poput Libanona, Jordana i Turske se stoga nose s jednom od najvećih izbjegličkih kriza u novijoj povijesti. Oko 10 posto sirijskih izbjeglica su bolju budućnost odlučili potražiti u Europi, postajući tako uzrokom podjela u politikama europskih zemalja.
Još 6,5 milijuna ljudi je raseljeno diljem Sirije, a samo u 2015. je 1,2 milijun protjeran iz svojih domova.

UN tvrdi kako treba 3,2 milijarde američkih dolara pomoći za 13,5 milijuna ljudi, uključujući i 6 milijuna djece. Trenutno je oko 70 posto stanovnika bez pristupa pitkoj vodi, jedna od tri osobe nisu u mjogućnosti zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, a četiri do pet milijuna ljudi živi u teškom siromaštvu. Trenutno je 15 mjesta opkoljeno, a njihovi stanovnici nemaju pristupa pomoći.

6. Pobunjenici i uspon džihadista

Oružana pobuna je znatno evoluirala otpočetka do danas. Tome je znatno doprinjelo jačanje Islamske države koja je preuzela kontrolu nad znatnim dijelom Sirije i Iraka te proglasila stvaranje kalifata u lipnju 2014. Njihovi brojni borci sada su uključeni u “rat unutar rata.”

U rujnu 2014. godine koalicija pod vodstvom SAD-a krenula je sa zračnim napadima na Siriju kako bi degradirala i naposljetku uništila ISIS. Ove godine zračnim napadima pridružila se i Rusija koja daje podršku sirijskom predsjedniku. Stoga opozicijski aktivisti tvrde kako su njihovi zračni napadi zapravo usmjereni na pobunjenike koji uživaju podršku zapada, a ne na ISIS.

Oporbene stranke također su podijeljene, međutim njihova uloga nema velikog utjecaja na terenu u Siriji.

7. Napori za mir

Međunarodna zajednica odavno je došla do zaključka kako samo političko rješenje može dovesti do završetka sukoba u Siriji. Nažalost, dosad su svi napori i pregovori iz 2014. poznati kao Ženeva 2. neslavno završili, jer je sirijska vlada svaki put odbijala razgovarati o zahtjevima oporbe.

Prošlog tjedna pak svjetske sile postigle su dogovor o pokušajima zaustavljanja sukoba u Siriji što bi trebali početi u roku od tjedan dana.
Članice skupine su se obvezale iskoristiti svoj utjecaj kako bi odmah došlo do znatnog smanjenja nasilja te do prekida sukoba na cijelom teritoriju Sirije, stoji u dokumentu.

“Ponosni smo što možemo reći da je u Muenchenu postignut dogovor , da je ostvaren napredak, te da će to poboljšati svakodnevni život Sirijaca”, rekao je američki ministar vanjskih poslova John Kerry predstavljajući dokument.

8. Rat u kojeg je uključen cijeli svijet

Well-drawn map on the confounding layout of the war in #Syria. By @TheStudyofWar & @BBCWorld pic.twitter.com/ZYAfZh4Hnw

— August Skamenca (@Skamenca) February 16, 2016

Ono što je počelo kao prosvjed protiv autokratskog vladara u Siriji raširilo se na sukob u kojem sudjeluje mnogo regionalnih i svjetskih sila.
Iran i Rusija podržavaju sirijskog predsjednika. Vjeruje se da Teheran godišnje potroši milijarde dolara kako bi pomogao Asadu pružajući mu vojnu pomoć i naftne transfere.
Rusija je,kao što smo već napomenuli, nizom zračnih udara odlučila pripomoći Asadu.

Sirijska vlada uživa i potporu Hezbolah pokreta iz Libanona, čiji su borci od 2013. na sirijskom ratištu.

Oporba među kojoj prevladavaju suniti u međuvremenu je dobila potporu mnogih država među kojima je Turska, Saudijska Arabija, Katar, Jordan, te Velika Britanija, Francuska i SAD.