Odlazak na nekakvo metaforičko “Lastovo”, mjesto na koje ne dopiru ni signali telekomunikacijskih baznih stanica, bio bi ovih dana jedini način da se izbjegnu salve radosnog optimizma oko vreća s milijardama dolara ulaganja koje iz Kine samo što nisu krenula u Hrvatsku. Kvragu, dobiva se dojam da bi i majstor s “Lastova” mogao dobiti pomagača iz Shenzena za motanje jointa i uređenje plaže… Stvarnost je, unatoč svečanom trijumfalizmu domaćih medija, ponešto drugačija.
Desetljeće obećanja
O kineskim ulaganjima u Hrvatskoj priča se, vrlo ozbiljno i naveliko, barem cijelo desetljeće. U jednom od svojih posljednjih državničkih susreta prije šokantne ostavke, Ivo Sanader se 20. lipnja 2009. godine sastao s Hu Jintaom, tadašnjim kineskim predsjednikom. Hu je u Hrvatsku došao na poziv ondašnjeg predsjednika RH Stipe Mesića i, poput sadašnjeg kineskog premijera Lija Keqianga, u Zagreb doveo golemo gospodarsko izaslanstvo, koje je brojalo oko 200 članova.
Nakon sastanka, Vlada je izdala priopćenje u kojem se, među ostalim, navodi: “Hrvatska pozdravlja buduće kineske investicije u području brodogradnje, pomorskog prometa, hotelijerstva te ulazak kineskih tvrtki na hrvatsko tržište kroz procese koncesioniranja. Hrvatska je zainteresirana za svoju prezentaciju kao distributivnog centra za Europu za kineske tvrtke”. Svakome tko ovih dana nije bio na “Lastovu”, ovo zvuči vrlo, vrlo poznato; naime mediji već danima bruje o kineskim milijardama za, između ostalog, Uljanik, koncesije na Luku Rijeka i nizinsku prugu. I, jasno, o Pelješkom mostu.
Pelješki most
Danas gotovo svaki prilog o kineskim investicijama u Hrvatsku kreće s – Pelješkim mostom. Samo, Pelješki most je investicija Europske unije, koja plaća 85 posto novca od 2,08 milijardi kuna (cijena bez PDV-a) za njegovu izgradnju. Preostalih 15 posto daje Hrvatska, zemlja članica te iste EU. A Kinezi? Oni su, jednostavno, pobijedili na natječaju za njegovu izgradnju.
Dakle, još jednom, čisto da se utvrdi gradivo – Pelješki most je investicija EU, plaćena europskim i u manjoj mjeri hrvatskim novcem. Kinezi ga, za taj novac, samo grade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nizinska pruga i visinski dug
Što se tiče interesa kineskih ulagača za gradnju nizinske pruge od Rijeke do Zagreba (od Zagreba do granice se brza pruga već gradi novcem iz EU fondova) radi se o projektu kojeg zasad Hrvatska nudi Kini, a ne obrnuto. Ukoliko bi Kinezi pristali, to bi značilo da nizinska pruga ne može biti izgrađena poput Pelješkog mosta, europskim novcem, a kineskim znanjem i radnom snagom. Jer, korištenje europskog novca povlači za sobom javni natječaj. Čiji se ishod baš i ne može predvidjeti ili dogovoriti memorandumom o suradnji s nekim od potencijalnih izvođača.
Ukoliko bi, pak, kineske tvrtke doista investirale u gradnju pruge i zauzvrat njome upravljale na ime dobivene koncesije, lako je moguće da bi, kao i drugdje, tražile državna jamstva za takav posao. Što bi, pak, podiglo javni dug Hrvatske koji je ionako i sad dobro iznad 60 posto. A javni dug ispod 60 posto jedan je od kriterija za uvođenje eura.
Distributivni Horvat
Puno se priča i piše i o ulaganju Kine u modernizaciju Luke Rijeka, odnosno izgradnju kontejnerskog terminala na tamošnjoj Zagrebačkoj obali. Slabo se, međutim, spominje da je natječaj za tu koncesiju već raspisan i otvoren je do 3. svibnja. Hrvatska tu može tek nagovoriti Kineze da se jave, ali bilo kakva obećanja narušila bi integritet cijelog procesa. Ministar gospodarstva Darko Horvat izjavio je jučer kako je želja Hrvatske da se na terminalu Luke Rijeka “napravi jedan pravi veliki logistički centar i da tako stvorimo ne samo pretpostavke za uvoz robe i proizvoda iz Kine prema Europi, već i jedan dvosmjeran cargo promet gdje bi Rijeka u jednom trenutku postala najveća izvozna luka europskih proizvoda na kinesko tržište”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izjava je to koja će sigurno obradovati ostale potencijalne kandidate na natječaju. I koja nepodnošljivo podsjeća na onu iz Vladinog priopćenja otprije deset godina: “Hrvatska je zainteresirana za svoju prezentaciju kao distributivnog centra za Europu za kineske tvrtke”.
Kinezi će, kao, graditi i novi stadion u Rijeci
Naposljetku, Kinezi se nude javnosti i kao rješenje za rebus oko gradnje novog stadiona na riječkoj Kantridi. Najavljena kao supermoderni projekt nakon ulaska Damira Miškovića u riječki nogometni klub, priča o izgradnji novog stadiona na legendarnoj lokaciji je vremenom zapela, a NK Rijeka igra na zamjenskom, malom stadionu u Rujevici, što sve više izluđuje tamošnje navijače.
No, eto, Mišković je ovih dana u Opatiji viđen s Kinezima (ne zna se kojima) i priča o tome da će kineski kapital izgraditi novu Kantridu puštena je u javnost na sva zvona. Koji bi bio interes kineskih ulagača (i tko su oni uopće), u trenutku pisanja ovog teksta bilo je potpuno nepoznato.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zar opet novi partner za Uljanik?
Oko novog strateškog partnera za Uljanik, kojeg je navodno Li nazvao u četiri ujutro kako bi ih izvijestio o stanju u brodogradnji u Puli i Rijeci, gotovo je neukusno pričati nakon svega što se događalo samo posljednjih mjeseci. Agonija radnika bez plaće i perspektive traje toliko dugo da već tjednima, bez uspjeha, mole Vladu da donese bilo kakvu odluku o Uljaniku, pa makar ona bila i – stečaj. A resorni ministar Horvat uporno priča o strateškim partnerima, Nizozemcima, Debeljaku, evo sad su u igri i Kinezi… Zvuči kao odličan alibi za još jedno odgađanje odluke o sudbini brodogradnje na sjeveru Jadrana – makar dok ne prođu europski izbori.
Nema sumnje da je svaka namjera za ulaganjem u Hrvatsku dobrodošla, pa tako i ova kineska. No, čak i bez ulaženja u itekako aktualna geopolitička nadmudrivanja, činjenice i povijesna iskustva govore da je priča o “Kinezu ex macchina” koja se tako oduševljeno servira hrvatskoj javnosti ovih dana, ipak još daleko od realizacije u vidu kiše dolara za umorno hrvatsko gospodarstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što doista možemo očekivati od ovih najava kineskih ulaganja?
Zašto priča o navodnim kineskim investicijama nije baš tako jednostavna
Danas gotovo svaki prilog o kineskim investicijama u Hrvatsku kreće s - Pelješkim mostom. Samo, Pelješki most je investicija Europske unije, koja plaća 85 posto novca od 2,08 milijardi kuna (cijena bez PDV-a) za njegovu izgradnju. Preostalih 15 posto daje Hrvatska, zemlja članica te iste EU. A Kinezi? Oni su, jednostavno, pobijedili na natječaju za njegovu izgradnju
U kultnom filmu “Mi nismo anđeli” Srđana Dragojevića glavni lik pokušava svoje životne dvojbe razriješiti odlaskom na Lastovo. Tamo živi potpuno isključen iz svijeta, na plaži, pod šatorom, u društvu ostarjelog hipija, valove, gitaru i marihuanu.
Odlazak na nekakvo metaforičko “Lastovo”, mjesto na koje ne dopiru ni signali telekomunikacijskih baznih stanica, bio bi ovih dana jedini način da se izbjegnu salve radosnog optimizma oko vreća s milijardama dolara ulaganja koje iz Kine samo što nisu krenula u Hrvatsku. Kvragu, dobiva se dojam da bi i majstor s “Lastova” mogao dobiti pomagača iz Shenzena za motanje jointa i uređenje plaže… Stvarnost je, unatoč svečanom trijumfalizmu domaćih medija, ponešto drugačija.
Desetljeće obećanja
O kineskim ulaganjima u Hrvatskoj priča se, vrlo ozbiljno i naveliko, barem cijelo desetljeće. U jednom od svojih posljednjih državničkih susreta prije šokantne ostavke, Ivo Sanader se 20. lipnja 2009. godine sastao s Hu Jintaom, tadašnjim kineskim predsjednikom. Hu je u Hrvatsku došao na poziv ondašnjeg predsjednika RH Stipe Mesića i, poput sadašnjeg kineskog premijera Lija Keqianga, u Zagreb doveo golemo gospodarsko izaslanstvo, koje je brojalo oko 200 članova.
Nakon sastanka, Vlada je izdala priopćenje u kojem se, među ostalim, navodi: “Hrvatska pozdravlja buduće kineske investicije u području brodogradnje, pomorskog prometa, hotelijerstva te ulazak kineskih tvrtki na hrvatsko tržište kroz procese koncesioniranja. Hrvatska je zainteresirana za svoju prezentaciju kao distributivnog centra za Europu za kineske tvrtke”. Svakome tko ovih dana nije bio na “Lastovu”, ovo zvuči vrlo, vrlo poznato; naime mediji već danima bruje o kineskim milijardama za, između ostalog, Uljanik, koncesije na Luku Rijeka i nizinsku prugu. I, jasno, o Pelješkom mostu.
Pelješki most
Danas gotovo svaki prilog o kineskim investicijama u Hrvatsku kreće s – Pelješkim mostom. Samo, Pelješki most je investicija Europske unije, koja plaća 85 posto novca od 2,08 milijardi kuna (cijena bez PDV-a) za njegovu izgradnju. Preostalih 15 posto daje Hrvatska, zemlja članica te iste EU. A Kinezi? Oni su, jednostavno, pobijedili na natječaju za njegovu izgradnju.
Dakle, još jednom, čisto da se utvrdi gradivo – Pelješki most je investicija EU, plaćena europskim i u manjoj mjeri hrvatskim novcem. Kinezi ga, za taj novac, samo grade.
Nizinska pruga i visinski dug
Što se tiče interesa kineskih ulagača za gradnju nizinske pruge od Rijeke do Zagreba (od Zagreba do granice se brza pruga već gradi novcem iz EU fondova) radi se o projektu kojeg zasad Hrvatska nudi Kini, a ne obrnuto. Ukoliko bi Kinezi pristali, to bi značilo da nizinska pruga ne može biti izgrađena poput Pelješkog mosta, europskim novcem, a kineskim znanjem i radnom snagom. Jer, korištenje europskog novca povlači za sobom javni natječaj. Čiji se ishod baš i ne može predvidjeti ili dogovoriti memorandumom o suradnji s nekim od potencijalnih izvođača.
Ukoliko bi, pak, kineske tvrtke doista investirale u gradnju pruge i zauzvrat njome upravljale na ime dobivene koncesije, lako je moguće da bi, kao i drugdje, tražile državna jamstva za takav posao. Što bi, pak, podiglo javni dug Hrvatske koji je ionako i sad dobro iznad 60 posto. A javni dug ispod 60 posto jedan je od kriterija za uvođenje eura.
Distributivni Horvat
Puno se priča i piše i o ulaganju Kine u modernizaciju Luke Rijeka, odnosno izgradnju kontejnerskog terminala na tamošnjoj Zagrebačkoj obali. Slabo se, međutim, spominje da je natječaj za tu koncesiju već raspisan i otvoren je do 3. svibnja. Hrvatska tu može tek nagovoriti Kineze da se jave, ali bilo kakva obećanja narušila bi integritet cijelog procesa. Ministar gospodarstva Darko Horvat izjavio je jučer kako je želja Hrvatske da se na terminalu Luke Rijeka “napravi jedan pravi veliki logistički centar i da tako stvorimo ne samo pretpostavke za uvoz robe i proizvoda iz Kine prema Europi, već i jedan dvosmjeran cargo promet gdje bi Rijeka u jednom trenutku postala najveća izvozna luka europskih proizvoda na kinesko tržište”.
Izjava je to koja će sigurno obradovati ostale potencijalne kandidate na natječaju. I koja nepodnošljivo podsjeća na onu iz Vladinog priopćenja otprije deset godina: “Hrvatska je zainteresirana za svoju prezentaciju kao distributivnog centra za Europu za kineske tvrtke”.
Kinezi će, kao, graditi i novi stadion u Rijeci
Naposljetku, Kinezi se nude javnosti i kao rješenje za rebus oko gradnje novog stadiona na riječkoj Kantridi. Najavljena kao supermoderni projekt nakon ulaska Damira Miškovića u riječki nogometni klub, priča o izgradnji novog stadiona na legendarnoj lokaciji je vremenom zapela, a NK Rijeka igra na zamjenskom, malom stadionu u Rujevici, što sve više izluđuje tamošnje navijače.
No, eto, Mišković je ovih dana u Opatiji viđen s Kinezima (ne zna se kojima) i priča o tome da će kineski kapital izgraditi novu Kantridu puštena je u javnost na sva zvona. Koji bi bio interes kineskih ulagača (i tko su oni uopće), u trenutku pisanja ovog teksta bilo je potpuno nepoznato.
Zar opet novi partner za Uljanik?
Oko novog strateškog partnera za Uljanik, kojeg je navodno Li nazvao u četiri ujutro kako bi ih izvijestio o stanju u brodogradnji u Puli i Rijeci, gotovo je neukusno pričati nakon svega što se događalo samo posljednjih mjeseci. Agonija radnika bez plaće i perspektive traje toliko dugo da već tjednima, bez uspjeha, mole Vladu da donese bilo kakvu odluku o Uljaniku, pa makar ona bila i – stečaj. A resorni ministar Horvat uporno priča o strateškim partnerima, Nizozemcima, Debeljaku, evo sad su u igri i Kinezi… Zvuči kao odličan alibi za još jedno odgađanje odluke o sudbini brodogradnje na sjeveru Jadrana – makar dok ne prođu europski izbori.
Nema sumnje da je svaka namjera za ulaganjem u Hrvatsku dobrodošla, pa tako i ova kineska. No, čak i bez ulaženja u itekako aktualna geopolitička nadmudrivanja, činjenice i povijesna iskustva govore da je priča o “Kinezu ex macchina” koja se tako oduševljeno servira hrvatskoj javnosti ovih dana, ipak još daleko od realizacije u vidu kiše dolara za umorno hrvatsko gospodarstvo.