Stvari koje treba znati o skupljem plinu i zašto taj proces u uređenijim državama izgleda malo drugačije

Objašnjavamo kontekst vrlo izglednog povećanja računa

ZADNJA IZMJENA: Feb 21, 2017

Najavljena promjena Zakona o tržištu plina koja će omogućiti daljnju liberalizaciju cijena plina za kućanstva izazvala je lavinu reakcija te opravdani strah velike većine potrošača od povećanja troškova grijanja u narednoj ogrjevnoj sezoni.

Prema podacima Eurostata za treći kvartal 2016. prosječna cijena plina za kućanstva u 28 država članica iznosila je 5,92 c€/kWh, a za industrijske potrošače 2,39c€/kWh. U istom razdoblju hrvatska kućanstva plaćala su prosječno 3,65 c€/kWh, a industrija 2,22 c€/kWh.

Manju cijenu od hrvatskih kućanstava plaćala su bugarska, rumunjska i mađarska domaćinstva, a približno istu poljska i ona u baltičkim državama. Rang lista država po cijenama plina za industrijske potrošače izgleda posve drugačije. Nižu cijenu od hrvatskih imali su, osim bugarskih, i industrijski potrošači u Belgiji, Češkoj, Velikoj Britaniji, a sličnu oni u Danskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Rumunjskoj i baltičkim državama.

Domaća potrošnja i proizvodnja u stalnom padu

Nizozemska i Danska su jedine dvije članice Europske unije koje su neto izvoznice prirodnog plina. Relativno važnu domaću proizvodnju u odnosu na veličinu nacionalnog tržišta imaju još Rumunjska, Velika Britanija, Mađarska i Italija.

Hrvatska je prošle godine vlastitom proizvodnjom u panonskom i jadranskom bazenu pokrivala nešto više od polovine vlastitih potreba. Rekordna potrošnja plina zabilježena je 2010. i iznosila je više od 3,2 milijarde m3. Te godine proizvodnja iz domaćih izvora premašila je 2,7 milijardi m3 te je izvezeno 483 milijuna m3, a uvezeno nešto više od jedne milijarde m3 prirodnog plina.

U proteklih šest godina domaća potrošnja i proizvodnja bile su u neprekinutom padu tako da će ove godine uvezene količine prirodnog plina biti jednake onima iz vlastitih polja, ali uz ukupnu potrošnju još uvijek manju od rekordne 2010.

Izjednačena borba Norveške i Rusije

Europska unija dvije trećine potreba za prirodnim plinom zadovoljava uvozom. Norveška i Rusija godinama vode izjednačenu utakmicu za vodećeg dobavljača, a zajedno pokrivaju četiri petine uvezenih količina.

Ostatak otpada na uvoz podmorskim plinovodima iz Alžira i Libije, odnosno dvadesetak LNG terminala koji su 2015. bili zaslužni za 13% ukupnog uvoza. Više od polovine LNG isporuka bilo je dopremljeno iz Katara, dok su Alžir, Nigerija i Norveška uspjeli podijeliti većinu preostalog dijela tržišta.

Prirodni plin, za razliku od nafte nema svoju „globalnu cijenu“. Brent, tip nafte iz Sjevernog mora i WTI, zapadno-teksaški pandan, čine referentni par za sve ostale vrste nafte te je svjetska terminska trgovina budućom proizvodnjom standardizirana još u vrijeme pojave supertankera.

Zašto su pale veleprodajne vrijednosti plina

Razlike u cijeni prirodnog plina na najvećim tržištima, Sjeverne Amerike, Europe i Dalekog Istoka, su i dalje iznimno velike. Tako je krajem prošlog tjedna spot cijena u SAD-u bila 2,92 dolara za MMBtu, u EU 5,56 USD/MMBtu, a u Japanu 7,10 USD/MMBtu za LNG jer ta zemlja nema domaće izvore prirodnog plina. Prema prognozama Svjetska banke i MMF-a taj odnos se neće bitno promijeniti ni u narednih pet godina.

Prosječne veleprodajne cijene prirodnog plina danas su u državama Europske unije upola manje od vrijednosti iz 2013. Razlozi su višestruki. U mnogim dugoročnim aranžmanima kupoprodajna cijena plina bila je indeksirana uz kretanje cijene nafte, a smanjena potrošnja i agresivna LNG ponuda dodatno su utjecali na spot tržište.

Prošle godine dovršen je najveći LNG terminal na europskom kontinentu u francuskoj luci Dunkerque, kapaciteta 13 milijardi m3 godišnje, što je petina potreba tržišta Francuske i Belgije. Poljaci su istovremeno završili izgradnju svog prvog LNG terminala godišnjeg kapaciteta 5 milijardi m3 . Nedaleko od Venezije, 15 km od obale, pušten je u rad još 2009. Adriatic LNG terminal, kapaciteta 8 milijardi m3.

Sredstva iskorištena za samohvalu Vlade

Navedene kapacitete potrebno je usporediti s planovima društva LNG Hrvatska na otoku Krku. Upravo dobivena financijska sredstva Europske unije u iznosu od 102,2 milijuna eura koja trebaju pokriti polovinu troška studije i 27,94% troška izgradnje i nabave plutajućeg terminala kapaciteta jedne milijarde m3 iskorištena su za samohvalu Vlade, ali ne i za dodatno preispitivanje razvoja i regulacije tržišta plina.

Sličan plutajući LNG terminal, zapravo usidreni brod, uzeli su u desetgodišnji najam Litvanci 2014. i smjestili ga u svoju luku Klaipeda. Godišnji kapacitet je 4 milijarde m3, ali plinovod koji ga spaja s potrošačima dvostruko je manjeg kapaciteta. Litgas, lokalni državni operater i norveški Statoil sklopili su petogodišnji ugovor o isporuci plina. Ugovorenih 540 milijuna m3 plina godišnje pokazalo se preambicioznim zbog pada potrošnje te je litvanska kompanija u prosincu 2016. zatražila smanjenje isporuka.

U Litvi tržište nije bilo dovoljno veliko za terminal

Vlasti u Litvi željele su prekinuti potpunu ovisnost o ruskom plinu, ali veličina lokalnog tržišta očito nije bila dovoljna za ekonomsku opravdanost projekta. LNG terminal na Krku može vrlo lako doživjeti sličnu sudbinu, ukoliko će ovisiti isključivo o hrvatskom tržištu. Trenutni politički i ekonomski odnosi sa susjedima sigurno ne potiču izgradnju potrebne infrastrukture koja bi krčki LNG učinila konkurentnim i izvan granica Hrvatske.

Isto tako ne treba sumnjati da će ruski Gazprom učiniti sve potrebno kako bi zadržao svoj tržišni udio u cijeloj regiji. INA je 2011. sklapanjem ugovora o nabavi plina s talijanskom kompanijom ENI praktički isključila Gazprom s lokalnog tržišta i trebalo je proći nekoliko godina da se ruski div ponovo vrati. Rusi su za svog uvoznika izabrali Prvo plinarsko društvo koje je već 2015. imalo nevjerojatnih 3,9 milijardi kuna ukupnog prihoda uz 268 milijuna bruto dobiti.

Taj poslovni rezultat ipak bi ostao manje zapažen da društvo nije duže vremena davalo pozajmice HDZ-u koje stranka nikako nije uspijevala vratiti. Nakon 1. travnja 2017. INA više ne mora prodavati plin iz panonskih i jadranskih bušotina HEP-u po limitiranim cijenama.

Cjenovni udar na kućanstva vrlo je realan

Budući da je hrvatsko veleprodajno tržište plina trenutno pod potpunom dominacijom INA-e i PPD-a cjenovni udar na kućanstva vrlo je realan. Vlada očito nije željela u svojim pregovorima s INA-om povezati problem neopravdano niske koncesijske naknade za eksploataciju plina (i nafte) s prodajnom cijenom plina.

Prema Global Oil and Gas Tax Guide za 2015. Hrvatska je jedina europska država koja posebnom poreznom i koncesijskom politikom ne štiti na odgovarajući način svoja aktivna nalazišta ugljikovodika. Državni tajnik za energetiku u nadležnom ministarstvu Ante Čikotić nedavno je na jednom panelu uspio izjaviti da Vlada nema namjeru preispitivati sramotne koncesijske ugovore koje je potpisala ekipa Ive Sanadera.

Budući da je navedeni gospodin trenutno glavni strateg energetske politike vladajućih očito da će INA i dalje plaćati tri puta manju koncesijsku naknadu za vađenje plina u Hrvatskoj nego što bi je plaćala u njemačkoj pokrajini Donja Saska.

Što rade države koje postoje zbog građana

Nije sporno da cijena plina za kućanstva mora biti tržišna, ali velik dio kućanstava je i do sada imao problem s plaćanjem troškova grijanja te svako daljnje povećanje cijena za njih jednostavno nije podnošljivo. Vlada je iz povećane koncesijske naknade za eksploataciju plina mogla formirati fond koji bi omogućio subvencioniranje troškova grijanja građanima slabijeg imovinskog stanja.

Da se primijenio obračun koncesijske naknade po uzoru na njemačku pokrajinu Donja Saska prihodi državnog proračuna u 2016. bili bi uvećani za 450 milijuna kuna. Sasvim dovoljno da petina svih hrvatskih kućanstava dobije e-vaucher za topli dom u vrijednosti minimalne mjesečne plaće. Tako bar rade u državama koje postoje zbog svojih građana, a ne zbog iritirajućeg kičeraja i prenemaganja vladajućih.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
128 članaka Više o autoru