Veliki intervju sa šefom ekipe koja je na Baniji izgradila više kuća od Vlade: tko je čovjek nominiran za svjetskog humanitarca godine
Ivan Blažević upravitelj je Zaklade Solidarna, neprofitne organizacije koja je s timom od svega šestero ljudi napravila čudo
U dvije i pol godine nakon razornog potresa na Baniji, ekipa predanih ljudi uspjela je osigurati trajni dom za više desetaka obitelji čije su kuće stradale tog ranog prosinačkog poslijepodneva 2020. godine. Jedan od vodećih članova tog malobrojnog, ali upornog tima nedavno je nominiran za globalnu humanitarnu nagradu, zahvaljujući zasigurno i neumornom angažmanu oko obnove. Iako je riječ o obnovi, nije riječ o Branku Bačiću.
Ivan Blažević upravitelj je Zaklade Solidarna, neprofitne organizacije koja je, s timom od svega šestero ljudi – potpomognutih volonterima i brojnim donatorima – posljednje dvije godine u hrvatskoj javnosti postala prepoznatljiva po pomaganju ljudima na Baniji. Podigli su desetak drvenih kućica, dvadesetak kuća su popravili, a još desetak obitelji smjestili u neoštećene kuće koje su kupili donacijama brojnih građana i tvrtki.
Učinkovitiji od države
Rezultat im je, u konačnici, bolji od državnog: gotovo pa notorno postalo je saznanje da su na Baniji izgradili više kuća od države. “Na drugoj godišnjici potresa, to je sigurno bilo tako”, kaže Blažević u razgovoru za Telegram. No, moguće je da se s ministrom Bačićem statistika konačno ipak mijenja.
U Solidarnoj, uostalom, niti ne priželjkuju biti bolji od Vlade, pogotovo ne nakon što je od potresa prošlo već više od dvije i pol godine. “Naravno da to ne želimo. U Solidarnoj nas je šestero, no nismo sami, imamo volontere i suradnike na terenu. Ali ako smo mi, kao mali tim, mogli to napraviti, gdje je onda cijeli državni aparat?”, pita se Blažević.
Kao u Monty Phytonu
O Zakladi Solidarna i njihovom angažmanu na obnovi Telegram je pisao u prosincu prošle godine, u reportaži s Banije, nakon što su za svoj rad dobili nagradu Europski građanin, koju dodjeljuje Europski parlament. Nominacija, o kojoj su mediji izvještavali proteklog vikenda, novo je priznanje za rad Zaklade.
No, Blažević o njoj ne želi previše govoriti. Radije će, na primjer, još jednom upozoriti na “montipajtonovski način” na koji funkcionira državna birokracija. “Montipajtonovcima bi naša državna administracija bila samo takva inspiracija”, kaže, očigledno pod dojmom birokratskog labirinta s kojim su se susreli pokušavajući ljudima koji su ostali bez kuća osigurati novi dom.
‘Da smo uzeli lopate…’
U prosincu prošle godine, kada smo s Karlom Pudar iz Solidarne obilazili Baniju, pričala nam je o kućama koje Zaklada planira izgraditi, čim država bude napravila temelje. Sporazum s državom i odobrenje projekta čekali su više od godinu dana.
Ali u ožujku prošle godine, kaže Blažević, sporazum je konačno potpisan i država je krenula realizirati svoj dio dogovora. “Na prvu lokaciju u Majske Poljane, izvođači za temelje došli su 6. rujna” – dakle, šest mjeseci nakon potpisivanja sporazuma – “a temelji su završeni 27. siječnja” ove godine.
“Trebalo im je pet mjeseci da naprave temelje. Da smo nas dvoje uzeli lopate, napravili bismo ih prije”, ilustrira nam Blažević sporost koja prati građevinske poslove na terenu, kada ih organizira država. Zašto je tome tako, teško je i njemu racionalno objasniti, ali mu se čini da je jedan od razloga to što državni aparat – Ministarstvo, a ranije Središnji državni ured za obnovu (koji je dolaskom Bačića ukinut) – nemaju nekoga tko će “svaki dan zvati građevince, stiskati ih, požurivati…”.
Upola manje kuća
Papire za te temelje – ateste, izvještaj nadzornog inženjera – u Zakladi još uopće nisu uspjeli dobiti, veli Blažević. Slao je mailove, čuo se s dvoje državnih tajnika, slao poruke, ali uzalud; stigli su im papiri samo za jedno gradilište. Srećom, ne čekaju državu, već grade dalje. “Ne mogu ljudi čekati da ja dočekam papire. Doći će nova zima, moramo ljude što prije smjestiti u njihove kuće”.
Da država nije tako notorno spora, moglo se, međutim, za isti novac izgraditi više kuća. “Da smo krenuli graditi kad smo mi bili spremni, a to je bilo šest mjeseci nakon potresa – dogovoreni izvođači, odabrene obitelji, spremni nacrti, novac na računu – napravili bismo ih tada deset. Sad ih je upola manje”, kaže upravitelj Solidarne. Razlog je, naravno, enorman rast cijena uslijed globalnih okolnosti.
Predstava bez redatelja
No, ni na lokalnoj razini državnoj administraciji ne ide najbolje: oko prošlog Božića, ljudi smješteni u kontejnere tražili su potvrde da su smješteni u kontejnere kako bi imali pravo na jednokratnu financijsku pomoć države, priča nam Blažević.
“Godinu i pol dana nakon što su ljude smjestili u kontejnere, nemaju podatke tko je u kontejneru, a tko nije. To je bazična tablica. Za 51 kontejner i mobilnu kućicu, koju smo mi nabavili, te smo podatke barem pet puta poslali državnoj upravi”, dodaje. Zbog takvih iskustava je, eto, pomislio da bi John Cleese i ekipa bili inspirirani. I bilo bi smiješno, da nisu u pitanju ljudske sudbine.
“Državni aparat radi kao predstava bez redatelja – svi imaju ulogu, ali nitko ne zna što radi, a o scenografiji i dijalozima odluke mora donijeti ravnatelj kazališta”, slikovito opisuje Blažević kako vidi situaciju u državnoj upravi.
Mala doza optimizma
Ipak, s ministrom Bačićem stvari su se pomaknule, napominje, pogotovo oko Fonda solidarnosti (no, taj europski novac služi samo za obnovu javne infrastrukture i javnih zgrada, ne i privatne imovine). Međutim, na pitanje kad će svi ljudi biti smješteni u svoje kuće, kaže da mu je “teško biti optimističan”.
“Zato ću se pozvati na ono što je rekao premijer: za svaku sekundu potresa treba godina dana obnove. Potres je trajao nekih deset sekundi pa je to deset godina. Ministar Bačić je kazao da će obnova trajati do 2026. godine. Vjerujem da bi se moglo i prije, ali poučen dosadašnjim iskustvom, teško mi je biti optimističan”.
Uz ukrajinske izbjeglice
U zadnje dvije godine Zaklada Solidarna postala je prepoznatljiva po svom radu na obnovi i revitalizaciji Banije, no daleko od toga da na tome završava njihov društveni angažman. Među ostalim, pomažu i izbjeglicama iz Ukrajine koje su u Hrvatsku stigle nakon što je prošle godine Rusija napala Ukrajinu.
Među njima bile su i tri žene iz Harkiva, Irpina i Kijeva. Iryna Pronenko, Nataliia Hryshchenko i Oleksandra Horova, uz pomoć Solidarne, osnovale su udrugu “Svoja” kako bi sunarodnjacima olakšale da u Hrvatskoj izgrade novi život. Jedan od bitnih preduvjeta je, dakako, nalaženje posla. No, Blažević upozorava na problem – dugotrajan postupak nostrifikacije diploma.
“Za nostrifikaciju liječničke diplome, i to po ubrzanom postupku, potrebne su dvije godine”, napominje. Zbog toga se ljudi, dodaje, mogu zapošljavati samo na poslovima u, primjerice, trgovini, ugostiteljstvu, skladištima i slično, čak i kad je riječ o ljudima čija bi znanja i vještine mogla itekako dobro doći i u drugim djelatnostima u Hrvatskoj, među ostalim, upravo u zdravstvu.
Severina uz Severinu
Solidarna, nadalje, stipendira učenike osnovnih i srednjih škola iz siromašnijih obitelji. Široj javnosti za oko je možda zapeo spot kojim se promovira taj projekt, financiran iz Fonda Desa i Jerko Baković: u sporu, koji je napravio Predrag Ličina, uz stipendisticu Severinu pojavljuje se i druga, daleko poznatija Severina.
Osnivanje tog Fonda posebna je priča: gospođa Desa Baković (Blažević će reći “teta Desa”) odlučila je, u skladu sa svojom željom i željom pokojnog supruga Jerka, dio sredstava od prodaje svog stana iskoristiti za pokretanje fonda za podršku školovanju siromašne djece.
Prije pet godina, na svoj 101. rođendan, zapisano je na stranicama Zaklade, gospođa Desa “darovala je sigurnije školovanje za 29 djece iz obitelji slabijeg imovinskog stanja”. Fond je upravo dodijelio stipendije za još 30-ak djece.
Počelo je s majicama
Na takvim donatorima počiva uvelike i uspjeh Zaklade Solidarna. Prije sedam godina, Zaklada je pokrenula svoju prvu kampanju “Drugotna na sav glas” u znak podrške reproduktivnim i seksualnim pravima žena u Hrvatskoj (i danas imaju Fond za žene putem kojeg promiču reproduktivno zdravlje, ekonomsko osnaživanje, ali i pomažu žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja).
“Imali smo tada majice s natipisima ‘štraca’, ‘neposlušna’, ‘drugotna’. Za svaku donaciju, ljudi su dobili tu majicu, a skupljeni novac dali smo za male projekte u zajednici”, prisjeća se Blažević. Te 2016. Zaklada Solidarna od donatora je dobila 182 tisuće kuna.
Odbili novac stranaka
Prošle godine skupili su gotovo pet milijuna (tadašnjih) kuna. Jedan od razloga je, dakako, potres zbog čega su se donatori dodatno mobilizirali. No, upravitelj Zaklade vjeruje da ima i drugih, dubljih razloga: da su “uronjeni u zajednicu” i da “ljudi u nas imaju povjerenja”.
Zato je značajno povećan iznos donacija, mada ne primaju sredstva iz svih izvora – četiri političke stranke, među njima i dvije najveće, HDZ i SDP, htjele su donirati novac, ali su odbijeni.
Promjena na bolje
“Zahvalili smo im se i rekli da mogu, dapače, pozvati svoje članove da, kao pojedinci, doniraju. Ali donacije stranaka ne primamo. Jer, osim što radimo humanitarno, mi smo i aktivistička i zagovaračka organizacija i nećemo promijeniti taj pristup”, objašnjava Blažević.
Pa dodaje da raditi humanitarno nije dovoljno: “Ako radiš samo humanitarno, onda će i za sto godina postojati ista potreba i isti problemi”. Drugim riječima, ne radi se samo o tome da se pomaže kad država zašteka. Radi se i o tome da se tu istu državu pritišće da se mijenja – na bolje.