Kampiranje u dvorištu

U kuću, u koju se ulazi stepeništem s dvorišne strane, obitelj Apolović – kojoj uskoro stiže i sedmi član – uselila se u rujnu prošle godine. Od potresa u prosincu 2020. živjeli su u privremenom smještaju, ali nisu otišli sa svoje adrese. Par dana bili su u starom mercedesu, koji je još uvijek parkiran uz kuću, a onda u kamp kućici u dvorištu. Kad je udario potres, najmlađa Emma imala je samo pet mjeseci.

Imali su svinje, obrađivali vrt i nisu htjeli nigdje otići. “Radije ću kampirati u svom dvorištu”, objašnjava mama Helena. Njihova nova, montažna kuća donacija je dviju austrijskih tvrtki; stigla je u tri šlepera, u dijelovima, iz 2600 kilometara udaljene tvornice u Rusiji.

‘Imali smo puno sreće’

“Digli su je u dva dana, a u četiri dana je već bila pokrivena crijepom”, priča djed Miroslav dok nam na mobitelu, s puno zadovoljstva, pokazuje timelapse video izgradnje. “Imali smo puno sreće što su nas izabrali”, govori njegova supruga Nanica, polako klimajući glavom. Ima li to doista veze sa srećom?

Suvlasnik austrijske firme, koja je donirala kuću, imao je ideju da pomogne jednoj višegeneracijskoj obitelji, poput Apolovića, koja nema namjeru napuštati Baniju. Tako je došlo do suradnje sa Zakladom Solidarna, priča nam Karla Pudar. “Ta odluka nikada nije laka. Zašto njima, a ne nekome preko puta? Najradije bi pomogao svima, ali ne možeš. Često je to emotivni roller coaster“, kaže.

Priznanje iz EU-a

Karla je programska voditeljica i glavna tajnica Zaklade Solidarna, organizacije koja je – sa svojim članovima, volonterima, suradnicima i donatorima – od prvog dana nakon potresa prisutna na Baniji. Zakladi, koja ima šestero zaposlenih, uspijeva ono što državi, neobjašnjivo, uglavnom izmiče iz ruku: ljudima osigurati da ovu zimu dočekaju u vlastitom domu, umjesto u privremenom smještaju ili, još gore, kontejnerskom naselju.

Za projekt Fond 5.5, preko kojeg je prikupljeno 17,2 milijuna kuna donacija za pomoć 1200 obitelji nakon potresa, ove su godine dobili nagradu Europski građanin. Tom nagradom Europski parlament vrednuje rad organizacija i pojedinaca. Ali zasluge ne pripisuju sebi: “To je nagrada za sve naše volontere, suradnike i donatore”.

Država u problemima

Ljudima na Baniji, koji su ostali bez doma, Solidarna osigurava tri vrste kuća: tipske montažne, drvene solidarne i tzv. zelene kuće. Projekt tipskih montažnih kuća za njih je izradila zajednica Rotary klubova, a taj projekt ustupili su, kaže nam Karla, i državi.

Država, međutim, očito ima nekih problema s dizanjem tih kuća – u nadrealnoj epizodi iz lipnja ove godine, jedna od njih je potopljena kada je pala kiša. I ove nedovršene uz cestu, na koje smo putem naišli, gradi država, odnosno izvođači koje je birala. “Kao da se nikad nisu igrali legićima”, pomalo je začuđena naša sugovornica, dok dlanovima pokazuje kako se, na zidanim temeljima koje joj glumi mobitel, dižu te tipske, montažne kuće.

U limbu birokracije

Na Baniji Zaklada Solidarna planira šest takvih kuća. Država za dio njih gradi temelje, a ostalo ide preko Zaklade. Novac je bio osiguran lani, ali su morali čekati da resorne državne institucije odobre projekt. Zakon o obnovi, objašnjava nam Karla, predvidio je da pravo gradnje imaju samo država i privatne osobe, dok su nevladine organizacije poput Solidarne ostale u sivoj zoni.

Stoga su, osim odobrenja projekta, morali čekati i potpisivanje trostranog ugovora između države, Zaklade i privatnih osoba kojima se kuća gradi, da bi mogli krenuti u realizaciju. „Taj prvi ugovor čekali smo godinu dana“, napominje programska voditeljica Solidarne. Direktor Zaklade Ivan Blažević u jednom je nedavnom intervjuu ustvrdio da ih je država „uvukla u limb birokracije“ kakvu on još nije iskusio.

Enorman skok cijena

Dok su oni čekali državnu administraciju, dogodio se niz globalnih poremećaja zbog čega su cijene enormno skočile. Kvadrat kuće trebao je biti 900 eura, a onda je trošak otišao na 1250 eura po četvornom metru. Umjesto prvotno planiranih deset kuća, sada je bilo moguće izgraditi šest.

Montažnu kuću dobit će, čim to vremenske prilike budu dopustile, Kristina Grdić. U naselju Galdovo u Sisku već su spremni temelji, koje u ovom slučaju ne financira država, nego Zaklada: u vrijeme potresa, samohrana majka dvoje djece živjela je u podstanarstvu i upravo je bila kupila kuću, koju je trebalo još urediti. Zato nije bila prijavljena na novoj adresi. Kada je kuća stradala u potresu do neupotrebljivosti, Kristina, zbog prebivališta, nije imala pravo na obnovu.

‘Najgora je stalna buka’

Uskočila je Solidarna. „Da njih nije bilo, bili bismo u jako teškoj situaciji“, priča Kristina, koja je više od godinu dana s dvoje djece živjela u kontejnerskom naselju. Prošla je tamo i jednu hladnu zimu i jedno vruće ljeto. Što je gore? Nijedno, bez oklijevanja odgovara: „Najgore je što stalno rade klime. Ili griju ili hlade. Nema ni sekunde tišine“.

Temelji njezine nove kuće su spremni, ali vrijeme je danima bilo loše, padala je kišica, a drveni paneli, koji se dižu na čeličnu konstrukciju, još nisu premazani zaštitnim slojem. Drvena građa stoga čeka pokrivena ceradom da se može krenuti u izgradnju. Završetak kuće Kristinina obitelj čeka u stanu koji su dobili na korištenje od županije. „Lakše je čekati da kuća bude gotova, kad imamo gdje prezimiti“, kaže.

Najam stana u Sisku si, veli, ne bi mogla priuštiti. Do nekretnine sa zelenom naljepnicom jako je teško doći, a kada se neka i pojavi u oglasniku, ode u sat vremena. Pritom su i cijene najma otišle u nebo, jer je sve veća potražnja – i firme koje rade na obnovi unajmljuju stanove za svoje radnike što lokalnim ljudima dodatno otežava situaciju.

Od igračaka do kuće

Mnogi stariji ljudi, međutim, nakon potresa nisu htjeli napustiti svoje domove, mada u njima više nisu mogli živjeti. Dobili su crvene naljepnice – i kontejnere u vrtu. Na putu do sela Moštanica vidimo ih nekoliko; jedan i preko puta drvene kuće u kojoj privremeno živi gospođa Mara sa svojom obitelji. Drvenu kuću, umjesto kontejnera, osigurala je Solidarna. Na Baniji su ih ukupno dodijelili osam.

Izrađuje ih stolarija iz Gline u vlasništvu Željka Mandića, koja „radi sve, od igračaka do kuća“, opisuje Karla majstora i njegovu radionicu iz koje je dosad izašlo više od 30 ovakvih drvenih kuća za razne donatore. Te su kuće brzo rješenje, pogotovo za starija kućanstva. Mogu se podići do krova već za dva do tri tjedna, a iako je riječ o privremenom smještaju – dok „prava“ kuća ne bude gotova – imaju garanciju od barem 25 godina. Plus, to je čvrsti krov nad glavom, a ne kontejnerski lim.

‘Nije lako preboljeti’

U dvorištu bake Mare veselo trčkaraju dva psa: za jurnjavu imaju velik prostor jer je stara kuća prije mjesec dana konačno uklonjena. Od potresa je prošlo gotovo dvije godine. Da nema drvene, solidarne kuće, gospođa Mara bi s mužem i sinom bila u kontejneru. I ovu drvenu, iako je privremena, uredila je, koliko je moguće, po svom guštu – svaki prekidač urešen je heklanim ukrasom.

Obiteljska kuća je, kaže nam, stradala toliko da su je morali srušiti. Zna da nije bilo druge, ali svejedno joj je teško: još uvijek ponekad gleda u fotografije stare kuće, pa se sin, veli, ljuti jer joj to šteti zdravlju. „Eto, šta da radiš…nije to lako preboljeti“, kaže s uzdahom i suzama u očima, ali ipak zahvalna što su svi ostali živi: „Moglo mi je dijete nastradati, džaba onda kuća. Zato ti kažem, dijete, da ima Boga“.

Inovativan pristup

Dio banijskih kuća u potresu je ostao praktički netaknut i tu je Zaklada Solidarna prepoznala potencijal: kuće koje su i prije potresa bile prazne, a dobile su zelenu naljepnicu, nastoje kupiti i ponuditi ih obiteljima. To ponekad znači i preseljenje iz jednog mjesta u drugo, pa je zato nužno da obitelj bude spremna na taj korak. Ako zelenoj kući treba kakav popravak – na primjer, dimnjak ili novi bojler – to financira Zaklada iz donatorskih sredstava.

Takvih su dosad uspjeli naći i useliti osam, a u planu imaju još dvije. Cijene su, pogotovo kad se uspoređuju s cijenama u Zagrebu i drugim velikim sredinama, izuzetno povoljne, uglavnom između devet i 30 tisuća eura, sa svim troškovima do useljenja. To uključuje i pravne troškove, poput javnog bilježnika ili poreza na nekretnine, koje pokriva Solidarna.

Država uzima svoje

Zelene kuće nisu oslobođene plaćanja poreza na nekretnine, kaže nam Karla, kao što ni Zaklada nije oslobođena plaćanja PDV-a. „Plaćamo PDV na sve što radimo, od čarapa koje kupimo do kuće koju gradimo. To znači da je od 17 milijuna kuna, koliko su donirali ljudi i tvrtke, 25 posto otišlo na plaćanje PDV-a državi“, objašnjava programska voditeljica Solidarne.

Iz donacija, koje je osiguralo 27 tisuća privatnih donatora i 645 tvrtki, iz Hrvatske i inozemstva, Zaklada je izdvojila dva milijuna kuna direktnih financijskih potpora za više od 500 obitelji, te milijun kuna za deset lokalnih projekata. Taj su novac uložili u društvene sadržaje i mala obiteljska gospodarstva. Medarima su, na primjer, u potresu stradale vrcalice za med. Vinarima su pukle bačve. I tako dalje.

Kuće nisu dovoljne

Čvrsti krov nad glavom je, dakako, nulti uvjet da bi ljudi ostali na Baniji, ali nije im dovoljno dati samo kuće, uvjereni su u Zakladi Solidarna. Zato provode razne društvene projekte, često u suradnji s lokalnim udrugama i drugim organizacijama – tečaj kuhanja za odrasle, kreativne radionice u prirodi za djecu, street art festival… U sklopu tog festivala javnosti je prezentiran i mural umjetnice Agate Lučić koja je u njegovu izradu uključila učenike OŠ Jabukovac.

Mala škola, sa svega 66 učenika, udaljena je dvadesetak minuta vožnje od centra Petrinje. U potresu je vrlo malo stradala i bili su joj potrebni tek manji popravci. U njoj se školuju djeca iz 20 okolnih sela. U nekima od njih živi tek po jedno dijete, kaže ravnateljica Jadranka Novak, koja na posao dolazi iz Velike Gorice. Zato je škola još i bitnija – ne samo kao obrazovna institucija, nego i kao mjesto druženja, sportskih i drugih aktivnosti.

Rad djece i umjetnice

A u ovoj školi ima ih napretek: ravnateljica nam u razgovoru nabraja likovne i plesne radionice, radionice kreativnog pisanja i izrade knjiga, sportske projekte i izviđače te udruge, organizacije i pojedince s kojima surađuju. Imaju, na primjer, vrt s povrćem i začinskim biljem koje koriste u školskoj kuhinji. Izrađuju džemove i pekmeze, kisele kupus, peku kolače, izrađuju kreme i rade čajeve. Na drvenoj polici u školskom hodniku upravo se suše cvjetovi nevena.

Na fasadi škole je, pak, oslikan veseli, šareni mural, zajednički rad učenika i Agate Lučić. Mlada umjetnica je tjedan dana držala likovne radionice s klincima pa je onda od dječjih radova napravila kolaž koji su zajednički preslikali na fasadu. Mural se zato i ne proteže sve do krova, nego onoliko koliko su djeca mogla dosegnuti s ljestvi. Projekt će biti nastavljen u proljeće – ima još vanjskih zidova koje djeca mogu oslikati.

Ljudi su odselili

U ovoj osnovnoj školi obično su u prvom razredu imali desetak učenika. Ali ove školske godine ima ih samo troje. Ljudi su, možemo samo pretpostaviti, odselili. Većina učenika ima normalan smještaj, tek nekolicina, dvoje-troje, još uvijek živi u kontejnerima.

Nisu se, međutim, svi stanovnici Banije vratili svojim kućama. Na cesti kojom se vozimo prema Petrinji nailazimo na jedno od kontejnerskih naselja. Njegovim središtem dominira drvena kućica, koja je očito zapuštena: prizemlje je zaključano, prozori prljavi, a kada smo otvorili vrata na prvom katu, iz drvenih okvira popadali su uginuli smrdljivi martini.

Kućica, koju su u ožujku 2021. donirale dvije tvrtke, nekad je, priča nam Karla, služila kao svojevrsni društveni dom. Bila je lijepo i ugodno uređena. Danas toga više nema. U naselju je, doduše, i manje ljudi, trenutno se poslužuju 34 obroka, ali ipak nisu još svi uspjeli otići. Lokalna komunalna tvrtka postavila je, pak, kraj jednog kontejnera visok bor s lampicama – zorni posjetnik da neće svi ljudi na Baniji ove blagdane dočekati kod kuće.

Bili su u pravu

Još u ljeto 2021. pedesetak volontera Koordinacije humanitaraca, čiji je Solidarna član i inicijator, obišlo je Sisak, Petrinju, Glinu i razgovaralo s 500-tinjak obitelji kako bi iz prve ruke doznali što im treba i kako se osjećaju. Proveli su anketu u 13 kontejnerskih naselja na tom području. Ljude su, među ostalim, pitali što misle, dokad će morati živjeti u kontejnerima. Odgovori su bili poražavajući.

Većina je odgovorila „šest do deset godina“ ili „tko će to znati“. Godinu i pol kasnije, dok država upravo uručuje ključeve prvih šest novoizgrađenih obiteljskih kuća na Baniji – od potresa je prošlo gotovo dvije godine – čini se da, nažalost, nisu bili u krivu.