Postoje političke odluke za koje je odmah jasno da će posijati potpuni kaos. Recimo, kad otežeš s donošenjem zakona o obnovi nakon potresa, kad usred najsmrtonosnijeg vala pandemije opuštaš epidemiološke mjere, kad, bez najave, gradovima i općinama ukidaš prirez. Ili kad promijeniš zakon tako da pri upisu u vrtić prednost imaju djeca starija od četiri godine.
U zemlji u kojoj tisuće djece svake godine poslovično ostaju bez mjesta u vrtiću – samo ih je u Zagrebu bilo oko 1500 lani – uvjet po kojem četverogodišnjaci imaju prednost pri upisu sumanuto je ozbiljno poigravanje s najmlađima i njihovim obiteljima. Ukratko, kraval koji će uslijediti nakon što završe upisi, nije nimalo teško predvidjeti.
Dob djeteta glavni kriterij
Naime, prije godinu dana je vladajuća većina u Saboru izmijenila Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju po kojem će djeca koja do 1. travnja tekuće godine navrše četiri godine imati prednost pri upisu u vrtiće. Nije bitno rade li njihovi roditelji ili kakvog su socioekonomskog stanja – dob djeteta je kriterij za ostvarivanje prednosti pri upisu.
Ovim se želi svoj starijoj djeci osigurati predškolski odgoj prije nego što krenu u formalno školovanje. Na prvi pogled, na papiru ova formulacija možda neće odmah zazvučati kao recept za kaos. U stvarnosti je itekako drugačije.
Luka i Lucija
Zamislimo malog, recimo, Luku, rođenog 31. ožujka 2019. godine i malu, recimo, Luciju rođenu 2. travnja iste godine. Luki su oba roditelja nezaposlena. Lucijini rade, svaki dan od 9-17 sati. Oboje su dosad redovno pohađali vrtić.
Od ove godine, međutim, Luka s dvoje roditelja koji su kod kuće, nezaposleni su i žive, recimo, od nasljedstva, bez problema upisuju svog četverogodišnjaka u vrtić. Samo dva dana mlađa Lucija, međutim, ne uspijeva na natječaju osvojiti dovoljno bodova. Iako ide u jaslice još od najmanjih nogu, roditelji joj moraju objasniti da se od sljedeće godine više neće moći družiti sa svojim prijateljima i tetama u vrtiću koji je dotad pohađala. I pronaći, dakako, nekoliko (uglavnom 4-5) tisuća kuna u obiteljskom budžetu više svakog mjeseca kako bi platili čuvanje djeteta dok su na poslu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slično će, dakako, biti i tisućama “Lucija” koje su nešto mlađe od ove iz našeg primjera i njihovim obiteljima, kao i djeci koja bi tek trebala krenuti u vrtić, ali se u njega neće uspjeti upisati. Bez obzira na to rade li im roditelji i mogu li uopće priuštiti plaćanje nekoga tko će im čuvati dijete dok su na poslu.
Najskuplja predizborna mjera
U cijeloj priči, međutim, valja imati na umu da postoje političke odluke za koje je odmah jasno gdje će posijati najveći kaos. Ova će, nema sumnje, najviše štete napraviti u najmnogoljudnijem hrvatskom gradu, Zagrebu.
Zahvaljujući uglavnom višegodišnjim tragično pogrešnim politikama Zagreb je u posebno nezahvalnoj situaciji sa smještajem u vrtićima. Stvar je zakucana vjerojatno najskupljim predizbornim potezom u povijesti lokalnih izbora – kad je pokojni gradonačelnik Milan Bandić pred ulazak u svoju posljednju pobjedničku kampanju uveo naknadu za tzv. roditelje-odgojitelje, koje je grad plaćao pod uvjetom da dijete (morali su ih ukupno imati najmanje troje) ne šalju u vrtić i da ne traže posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mjera nije imala praktički nikakav demografski učinak. Grad je na kraju koštala pola milijarde kuna. Godišnje. Točno toliko nije uloženo u izgradnju novih vrtićkih kapaciteta.
Sretna podudarnost
Nekoliko mjeseci nakon što je Zagreb ukinuo sumanuto neracionalnu mjeru, država donosi odluku koja će vjerojatno za dvije trećine djece iz nekadašnje mjere roditelj-odgojitelj osigurati vrtić, ali i pogoršati ionako neveselu situaciju s predškolskim odgojem. Iako je teško povjerovati da je cijela stvar napravljena s političkim predumišljajem, valja istaknuti sretnu podudarnost da na vlasti u Zagrebu nije HDZ.
Ta stranka je, skupa s Milanom Bandićem, grad vodila kad je mjera roditelj-odgojitelj uvedena i kad se provodila. Danas, pak, na kritici njenom ukidanju i na najavi kaosa oko upisa u vrtić – HDZ temelji svoju oporbenu taktiku protiv gradske vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesposobni za upravljanje
Daljnji scenarij je prilično predvidiv. Izmjena zakona koja na prvo mjesto stavlja dob djeteta, a ne socioekonomsko stanje u obitelji u gradu u čiju se predškolsku infrastrukturu kronično nije ulagalo, izazvat će bijes mnogih roditelja. Koji se neće usmjeriti prema onima koji su lani promijenili zakon i pravila upisa.
Gradska opozicija, predvođena upravo strankom koja je dovela do kaotičnog stanja oko vrtića sve će svaliti na aktualnu zagrebačku vlast. Provladini mediji će, pak, priču rutinski i u nastavcima podcrtavati masnim naslovima o tome kako su se, eto, Tomislav Tomašević i njegovi još jednom pokazali nesposobnima za upravljanje glavnim gradom Hrvatske.
S pozicije državne vlasti, koja je očito gadno zabrljala preuranjenim i bezuvjetnim uvođenjem prednosti za četverogodišnjake, priča bi mogla lako završiti kao politički win-win. A “Lucije” i njihove obitelji? Ha, valjda će se i kolateralne žrtve nekako snaći. Ili, što bi rekao pokojni Bandić: “Nigdar ni tak bilo da nekak ni bilo”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada je promijenila zakon, napravit će kaos s upisima u vrtiće. I nema sumnje koga će okriviti
Državna vlast je lanjskom odlukom o prednosti četverogodišnjaka kod upisa u vrtiće osigurala probleme Zagrebu
Nije bitno rade li njihovi roditelji ili kakvog su socioekonomskog stanja - dob djeteta je kriterij za ostvarivanje prednosti pri upisu. U gradu u kojem je lani ostalo četiri tisuće neupisane djece, to je recept za kaos i bijes
Postoje političke odluke za koje je odmah jasno da će posijati potpuni kaos. Recimo, kad otežeš s donošenjem zakona o obnovi nakon potresa, kad usred najsmrtonosnijeg vala pandemije opuštaš epidemiološke mjere, kad, bez najave, gradovima i općinama ukidaš prirez. Ili kad promijeniš zakon tako da pri upisu u vrtić prednost imaju djeca starija od četiri godine.
U zemlji u kojoj tisuće djece svake godine poslovično ostaju bez mjesta u vrtiću – samo ih je u Zagrebu bilo oko 1500 lani – uvjet po kojem četverogodišnjaci imaju prednost pri upisu sumanuto je ozbiljno poigravanje s najmlađima i njihovim obiteljima. Ukratko, kraval koji će uslijediti nakon što završe upisi, nije nimalo teško predvidjeti.
Dob djeteta glavni kriterij
Naime, prije godinu dana je vladajuća većina u Saboru izmijenila Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju po kojem će djeca koja do 1. travnja tekuće godine navrše četiri godine imati prednost pri upisu u vrtiće. Nije bitno rade li njihovi roditelji ili kakvog su socioekonomskog stanja – dob djeteta je kriterij za ostvarivanje prednosti pri upisu.
Ovim se želi svoj starijoj djeci osigurati predškolski odgoj prije nego što krenu u formalno školovanje. Na prvi pogled, na papiru ova formulacija možda neće odmah zazvučati kao recept za kaos. U stvarnosti je itekako drugačije.
Luka i Lucija
Zamislimo malog, recimo, Luku, rođenog 31. ožujka 2019. godine i malu, recimo, Luciju rođenu 2. travnja iste godine. Luki su oba roditelja nezaposlena. Lucijini rade, svaki dan od 9-17 sati. Oboje su dosad redovno pohađali vrtić.
Od ove godine, međutim, Luka s dvoje roditelja koji su kod kuće, nezaposleni su i žive, recimo, od nasljedstva, bez problema upisuju svog četverogodišnjaka u vrtić. Samo dva dana mlađa Lucija, međutim, ne uspijeva na natječaju osvojiti dovoljno bodova. Iako ide u jaslice još od najmanjih nogu, roditelji joj moraju objasniti da se od sljedeće godine više neće moći družiti sa svojim prijateljima i tetama u vrtiću koji je dotad pohađala. I pronaći, dakako, nekoliko (uglavnom 4-5) tisuća kuna u obiteljskom budžetu više svakog mjeseca kako bi platili čuvanje djeteta dok su na poslu.
Slično će, dakako, biti i tisućama “Lucija” koje su nešto mlađe od ove iz našeg primjera i njihovim obiteljima, kao i djeci koja bi tek trebala krenuti u vrtić, ali se u njega neće uspjeti upisati. Bez obzira na to rade li im roditelji i mogu li uopće priuštiti plaćanje nekoga tko će im čuvati dijete dok su na poslu.
Najskuplja predizborna mjera
U cijeloj priči, međutim, valja imati na umu da postoje političke odluke za koje je odmah jasno gdje će posijati najveći kaos. Ova će, nema sumnje, najviše štete napraviti u najmnogoljudnijem hrvatskom gradu, Zagrebu.
Zahvaljujući uglavnom višegodišnjim tragično pogrešnim politikama Zagreb je u posebno nezahvalnoj situaciji sa smještajem u vrtićima. Stvar je zakucana vjerojatno najskupljim predizbornim potezom u povijesti lokalnih izbora – kad je pokojni gradonačelnik Milan Bandić pred ulazak u svoju posljednju pobjedničku kampanju uveo naknadu za tzv. roditelje-odgojitelje, koje je grad plaćao pod uvjetom da dijete (morali su ih ukupno imati najmanje troje) ne šalju u vrtić i da ne traže posao.
Mjera nije imala praktički nikakav demografski učinak. Grad je na kraju koštala pola milijarde kuna. Godišnje. Točno toliko nije uloženo u izgradnju novih vrtićkih kapaciteta.
Sretna podudarnost
Nekoliko mjeseci nakon što je Zagreb ukinuo sumanuto neracionalnu mjeru, država donosi odluku koja će vjerojatno za dvije trećine djece iz nekadašnje mjere roditelj-odgojitelj osigurati vrtić, ali i pogoršati ionako neveselu situaciju s predškolskim odgojem. Iako je teško povjerovati da je cijela stvar napravljena s političkim predumišljajem, valja istaknuti sretnu podudarnost da na vlasti u Zagrebu nije HDZ.
Ta stranka je, skupa s Milanom Bandićem, grad vodila kad je mjera roditelj-odgojitelj uvedena i kad se provodila. Danas, pak, na kritici njenom ukidanju i na najavi kaosa oko upisa u vrtić – HDZ temelji svoju oporbenu taktiku protiv gradske vlasti.
Nesposobni za upravljanje
Daljnji scenarij je prilično predvidiv. Izmjena zakona koja na prvo mjesto stavlja dob djeteta, a ne socioekonomsko stanje u obitelji u gradu u čiju se predškolsku infrastrukturu kronično nije ulagalo, izazvat će bijes mnogih roditelja. Koji se neće usmjeriti prema onima koji su lani promijenili zakon i pravila upisa.
Gradska opozicija, predvođena upravo strankom koja je dovela do kaotičnog stanja oko vrtića sve će svaliti na aktualnu zagrebačku vlast. Provladini mediji će, pak, priču rutinski i u nastavcima podcrtavati masnim naslovima o tome kako su se, eto, Tomislav Tomašević i njegovi još jednom pokazali nesposobnima za upravljanje glavnim gradom Hrvatske.
S pozicije državne vlasti, koja je očito gadno zabrljala preuranjenim i bezuvjetnim uvođenjem prednosti za četverogodišnjake, priča bi mogla lako završiti kao politički win-win. A “Lucije” i njihove obitelji? Ha, valjda će se i kolateralne žrtve nekako snaći. Ili, što bi rekao pokojni Bandić: “Nigdar ni tak bilo da nekak ni bilo”.