Zašto je Putin izašao iz nuklearnog sporazuma i je li spreman na scenarij Sudnjeg dana? Za Telegram govore iskusni TV reporteri

Obljetnica velikog rata

“Sjetimo se da se tijekom cijelog siječnja 2022. upravo Sergej Lavrov posprdno smijao kad god bi netko, s bilo koje strane svijeta, tvrdio da Rusija sprema agresiju na Ukrajinu. Taj propagandni stroj inverzije svega što se događa uobičajeni je modus operandi Rusije”, kaže Ivana Dragičević, novinarka N1.

“Nisam vidjela kadrove publike i ne znam tko je sve sjedio tamo”, nastavlja i dodaje: “Tko se to smijao, a nije recimo ustao i otišao. Ili zašto je cijela dvorana sjedila, pa i neki ljudi sa Zapada, i slušala Lavrova, a nije izašla”.

Svijet je upravo obilježio prvu godišnjicu eskalacije velikog rata na europskom kontinentu, rata za koji nitko ne zna kako bi mogao završiti. Globalni poredak je doživio tektonske poremećaje, a u posljednjih 12 mjeseci nad svijet se ponovno nadvila sjena prijetnje nuklearnog sukoba, koju retorikom potpaljuju razni Putinovi lojalisti.

Opasnost za svjetski mir

Koliko je to opasno za svjetski mir? Kakve će biti posljedice i kreće li ponovno utrka u nuklearnom naoružavanju? Jesu li prijetnje globalnim armagedonom taktika zastrašivanja ili je Putin doista spreman na scenarij Sudnjeg dana? Što bi moglo gurnuti svijet preko ruba?

Hoće li Zapad opskrbiti Ukrajinu borbenim zrakoplovima? Što želi Kina i može li biti neutralni posrednik u ovome ratu, kako se nedavno predstavljenim planom u 12 točaka nastoji prezentirati?

O ovim temama Telegram je razgovarao s troje iskusnih vanjskopolitičkih reportera: Ivanom Dragičević, koja je u novinarstvu gotovo tri desetljeća i autorica je brojnih istaknutih reportaža i projekata; Markom Stričevićem, novinarom koji je bio dopisnik iz Rusije za više hrvatskih medija; Draganom Nikolićem, vanjskopolitičkim novinarom i suosnivačem Foruma za vanjsku politiku, koji je u prvih deset mjeseci rata bio četiri puta u Ukrajini.

‘Pumpanje kulta ličnosti’

Povod za razgovor bila je prva obljetnica rata, odnosno njegove eskalacije – jer sukob je de facto počeo još 2014., kada je Rusija anektirala Krim. Prvu obljetnicu otkako su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu, s ciljem svrgavanja demokratske vlasti u Kijevu, Putin je, među ostalim, iskoristio da bi suspendirao sudjelovanje Rusije u sporazumu Novi START, jedinom preostalom sporazumu koji regulira dva najveća nuklearne arsenala, američki i ruski – dakle, 90 posto svjetskog nuklearnog oružja.

Taj potez, kao i cijeli Putinov govor povodom obljetnice, naši sugovornici doživljavaju kao pažljivo koreografiranu predstavu koja je imala nekoliko ciljeva. S jedne strane, trebalo je prikriti ruski neuspjeh na konvencionalnim bojišnicima u Ukrajini, smatra Nikolić, a u isto vrijeme zapadnoj javnosti poručiti da daljnjom podrškom Ukrajini “kroči prema riziku nuklearnog rata”. No, cijeli govor, kaže kolega Stričević, “ionako služi prvenstveno pumpanju Putinovog kulta ličnosti, strahopoštovanja i očuvanja dojma o veličini”.

Zastarjelo nuklearno oružje

Ipak, objava o Novom START-u konkretan je potez – hoće li imati i neke konkretne posljedice? Ugledni svjetski analitičari promptno su skrenuli pozornost na naoko sitan detalj: Rusija nije izašla iz sporazuma o kontroli strateškog nuklearnog naoružanja, već je “samo” suspendirala sudjelovanje u njemu.

“Službena Moskva ni proteklih godina nije iskazivala posebnu želju da se on produlji. Njegovo zamrzavanje, naravno, nije dobra vijest, pri čemu ostaje pitanje koji su stvarni motivi. Radi li se doista o planu novog naoružavanja ili sasvim suprotno – o nemoći da se ono u ovom trenutku izvede?”, kaže Stričević, dodajući da sve više ruskih analitičara upozorava na posvemašnju zastarjelost ruskih nosača nuklearnog oružja – od aviona i podmornica do raketnih sistema.

‘Ne žele da Amerikanci vide’

Pritom podsjeća na procjene dvojice istaknutih analitičara, Jurija Fjodorova i Pavela Luzina, da se ruski nuklearni arsenal kontinuirano smanjuje, a vojna industrija nije u stanju kompenzirati te gubitke, “pa je javna tajna da Ruska Federacija više nema proklamirani paritet sa SAD-om u strateškom naoružanju”. Suspendirani sporazum podrazumijeva da inspektori jedne sile na terenu provjeravaju stanje arsenala druge sile.

“Luzin smatra da je upravo to glavni razlog zašto Rusija već dulje vrijeme nije htjela produljiti taj sporazum; po Luzinu, ruske vlasti nisu željele da SAD ima izravan uvid u osipanje i (ne)sposobnost nadomještanja ruskog strateškog arsenala, a očekuje da će se njegovi kapaciteti nastaviti smanjivati do kraja desetljeća”, objašnjava Stričević.

‘Ukrajini stižu borbeni avioni’

Na prvu obljetnicu ruske invazije Ukrajini su isporučeni i prvi zapadni tenkovi Leopard, oko kojih se na Zapadu, pogotovo u Njemačkoj, žustro diskutiralo. Sada se čini da vrlo slična rasprava slijedi i oko moguće isporuke borbenih zrakoplova koja bi, prema Nikoliću, dokinula “posljednji tabu kada je u pitanju zapadna vojna pomoć Kijevu”.

“Kremlj je ne jednom poručio da će zapadne zemlje zakoračiti prema izravnom sukobu s Rusijom ako Ukrajini pošalju moderne borbene zrakoplove, toga se boje i neke članice NATO-a. Jer ti bi zrakoplovi mogli donijeti prevagu na bojištima, osobito u najavljenoj ukrajinskoj protuofenzivi, pomogli Ukrajincima da napadaju iza ruskih linija“, objašnjava.

No, uvjeren je da su (bilateralne) odluke o slanju tih zrakoplova ustvari već donesene, ali da će to postati javno tek za nekoliko mjeseci, dok se za to vrijeme ukrajinski piloti, daleko od očiju javnosti, već uvježbavaju.

Etapno naoružavanje Ukrajine

„Bitno je naglasiti da bi svaki zrakoplov koji stigne iz NATO članice nužno postao ukrajinsko vlasništvo, kako Sjevernoatlantski savez službeno ne bi bio umiješan u rat. Ali to znači i da Ukrajinci moraju biti obučeni za održavanje tih zrakoplova, što također traži određeno vrijeme“, kaže Nikolić. Stričević, pak, procjenjuje da NATO vodi računa o psihologiji u Kremlju: Ukrajini postupno šalje sve vidove naoružanja, pa se Putinov režim ima vremena prilagoditi na novu stvarnost.

„Čini mi se“, kaže Stričević, „da se ovakvim etapnim naoružavanjem ukrajinske vojske nastoji priječiti impulzivne reakcije koje bi dodatno povisile uloge i povećale rizik šire eskalacije sukoba“. No, Nikoliću nije nezamislivo da upravo borbeni avioni budu Putinu okidač za uporabu taktičkog nuklearnog oružja, osobito u slučaju njihovog uspješnog djelovanja „iza ruskih položaja, kao i u dubinu teritorija Ruske Federacije“.

Prijetnje nuklearnim oružjem

Svijet je, dakle, suočen s prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja, prvi puta tako izravno još od kubanske krize 1962. godine. “Nisam stručnjakinja za nuklearno naoružanje, ali s ovakvim frakturama globalnog sustava za koje nitko ne može procijeniti kako će se dalje cijepati i dokle će dovesti, opasnost za svjetski mir je velika. I dalje mislim da se kod svake ozbiljne analize i predviđanja scenarija sve opcije moraju uzeti u obzir pa tako i uporaba nuklearnog oružja”, smatra Ivana Dragičević.

Nikolić također procjenjuje da postoji scenarij u kojem bi Putin bio spreman upotrijebiti taktičko nuklearno oružje u Ukrajini – primjerice, suočen s porazom svoje vojske – te napominje da je Rosatom dobio nalog da počne s pripremama za testiranje, najvjerojatnije na ruskom Arktiku. Cilj tih testova je također pritisak: “Još su jedan signal da je Kremlj voljan upotrijebiti svoj nuklearni arsenal u slučaju američkih ili NATO-vih operacija protiv Rusije”.

Rusija u potpunoj izolaciji

„Putin bi mogao uništili neku strateški manje važnu točku, poput Zmijskog otoka u Crnom moru. Ili izvesti eksploziju iznad Crnog mora, što bi vjerojatno bilo tretirano kao nuklearni test Sjeverne Koreje“, ističe Nikolić. No, upotreba nuklearnog oružja, dodaje, izolirala bi Putina i učinila ga „međunarodnim otpadnikom“, odrekle bi ga se i Kina i Indija, a oštre međunarodne sankcije dobile bi široku globalnu podršku.

Na sličan način situaciju procjenjuje i Stričević. „Ne čini mi se realnim da je stupanj fanatizma u glavama kremaljskih dužnosnika došao do te razine da bi doista bili spremni upotrijebiti nuklearno oružje”, kaže – barem ne dok se rat vodi na teritoriju Ukrajine – jer bi u tom slučaju Rusija bila suočena s potpunom međunarodnom izolacijom, a ne ‘polovičnom’, kao dosad.

Upravo je zbog te ‘polovične’ izolacije uspjela izbjeći ekonomski kolaps i naći alternativne kupce za svoje jeftine energente. Ali da Putin baci bombu, situacija bi se drastično promijenila.

Što ustvari želi Peking?

Kina bi se morala jasno svrstati. “Propala bi joj uloga mudrog, harmoničnog arbitra i posrednika u kojoj se trenutno pokušava etablirati pred svjetskom javnosti. S druge strane, u slučaju nuklearnog udara mogla bi se svrstavanjem uz zapad ukazati i kao spasitelj svijeta – akter koji ima ključeve novog poretka i donosi prevagu, nešto poput SAD-a u Drugom svjetskom ratu”, smatra Stričević.

Na prvu obljetnicu invazije Kina je predstavila plan od 12 točaka koji je na zapadu primljen s velikom dozom skepse. U Pekingu ga smatraju podlogom za završetak rata, no Ivana Dragičević napominje da kineski dokument “ne predstavlja konkretan mirovni plan, već ga se prije može gledati kao artikulaciju kineskih stavova i pozicije”. Stričević, pak, smatra da kineska vlast, “ovim setom načelnih ideja vjerojatno samo želi stvoriti određeni dojam o sebi i svojoj unaprijeđenoj međunarodnoj ulozi, na koju zasad samo aspirira”.

Kina ‘igra na dva kolosjeka’

Prije desetak dana u Moskvi je bio kineski šef diplomacije Wang Yi, a s njegovog susreta s Putinom pozornost je privukla činjenica da su dvije delegacije sjedile za malim stolom – za razliku od, primjerice, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je lani u veljači, prije invazije, na susretu s Putinom sjedio na drugom kraju gigantskog stola. “To simbolički sugerira bliskost Rusije i Kine“, ističe Nikolić, dodajući da Peking za Zapad nema kredibilitet da bi bio posrednik u sukobu.

Zbog svojih ekonomskih interesa, Kina je, smatra, zainteresirana za prekid rata u Ukrajini – a pogotovo ne želi da sukob preraste u nuklearni – no „Kinezi ipak pozadinski igraju na dva kolosijeka“. „To dokazuje i podatak da kineska državna tvrtka pregovara s ruskom vojskom o masovnoj proizvodnji bespilotnih letjelica kamikaza, koje mogu nositi bojeve glave težine do 50 kilograma“, kaže.

Tko će uopće posredovati?

Ivana Dragičević, pak, ukazuje na sličnosti, ali i presudne razlike između mirovnog plana koji je lani u studenome predstavio ukrajinski predsjednik Zelenski i kineskog plana u 12 točaka. Iako se u nekim elementima preklapaju, ključna je razlika što kineski prijedlog ne traži međunarodnu kaznenu odgovornost za ratne zločine te u tome što traži hitan prestanak unilateralnih sankcija Rusiji koje navodi kao jednu od ključnih točaka disrupcije globalne ekonomije.

Kinesko mirotvorstvo je, dodaje, obojano vlastitim interesom: “Kini treba i Zapad i linije globalne opskrbe bez prekida, ali i Rusiju, kojoj je ponudila ne samo oružje, nego i yuanizaciju ekonomije”. Njezine procjene o opcijama za rješenje sukoba, međutim, nisu optimistične: “U ovom trenutku, i dalje ne vidim tko bi, u kojem formatu i na kojim osnovama mogao raditi na diplomatskom dijalogu”, zaključuje iskusna reporterka.