Povijesno najslabiji rezultati kako koalicije CDU-CSU tako i SPD-a, a u kontekstu naglog porasta popularnosti desno populističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), jasno potvrđuju da je i u Njemačkoj aktualizirano pitanje načina funkcioniranja tradicionalno dominantnih političkih stranaka, ali i državnih institucija. Nakon što je desni populistički udar uzdrmao Austriju, Nizozemsku, Dansku i Francusku, a u Sjedinjenim Državama na vlast doveo Donalda Trumpa, opravdano je postaviti pitanje o tome što ljude u zemljama razvijenog kapitalizma i liberalne demokracije navodi da se opredjeljuju za ekstremističke političke stranke.
Premda žive u državama u kojima je blagostanje višestruko veće nego u većini drugih dijelova svijeta, gdje su temeljna ljudska prava zaštićena i gdje je osobna sigurnost – unatoč evidentnoj terorističkoj opasnosti – zajamčena u znatno većoj mjeri nego bilo gdje izvan europskog kontinenta, mnogi europski birači opredjeljuju se protiv politika koje su im omogućile da žive u takvom blagostanju i takvoj sigurnosti.
Strah birača
Logično je pretpostaviti da ti birači osjećaju da postojeće institucije ne jamče da njihove države takav status mogu zadržati i ubuduće pa se stoga okreću od tradicionalno centrističkih stranaka prema onima koje obećavaju brza rješenja i otklanjanje nedoumica kojima su birači zaokupljeni. Unatoč sve raširenijem strahu od neizvjesne budućnosti – čemu su financijska kriza 2008. i učestali teroristički napadi davali jasne povode – vladajuće elite kao da nisu dovoljno pažnje posvećivale tom strahu. Premda nerijetko iracionalan, taj strah je ipak psihološka i društvena činjenica koju političari ne smiju zanemarivati.
Tako je ksenofobna AfP dobila najviše glasova u onim pokrajinama bivše Istočne Njemačke u kojima bliskoistočnih migranata uopće nema. To su uglavnom agrarna područja koja pate od pretjeranog iseljavanja i nedostatka radne snage. No, tamošnji umirovljenici boje se da će troškovi zbrinjavanja imigranata ugroziti njihove mirovine pa su zato glasali za AfD. Za njih ne znači ništa činjenica da zbog visoke demografske starosti tih krajeva ekonomska reprodukcija i punjenje mirovinskih fondova neće biti mogući ako ne bude mehaničkog priljeva radne snage.
Nije im dovoljno uvjerljivo objašnjeno da su njihove mirovine u većoj mjeri ugrožene nepovoljnim demografskim stanjem i ekonomskim posljedicama toga stanja nego politikom zbrinjavanja emigranata koja je u prvi mah socijalna, pa predstavlja trošak, ali treba rezultirati njihovom integracijom koja znači njihovo sudjelovanje u stvaranju društvenog bogatstva i punjenu mirovinskih fondova.
Protest protiv dominantnih stranaka
Predstavnici dominantnih političkih stranaka nisu im to objasnili. Čini se da nisu bili ni dovoljno spremni pažljivo slušati one koje taj strah muči niti su svojim izjavama pokazali razumijevanje i suosjećanje s njima. Osjećaj da državne institucije i političke stranke koje njima upravljaju ne uvažavaju njihove interese i strepnje, ma koliko one bile ili ne bile razumski utemeljene, navodi ekonomski i socijalno zbrinute birače da protestiraju protiv takvoga stanja. Moglo bi se reći da su njihovi protestni glasovi svojevrsni očajnički vapaj da budu uočeni i uvažavani. Političke elite ili nisu uočile postojanje simptoma ozbiljne bolesti društva ili nisu znale kako da se prema toj bolesti odnose.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica da je samo 34% anketiranih birača Alternative za Njemačku glasalo zbog podrške ksenofobnom, nacističkom i rasističkom programu stanke a njih čak 60% time se, prema vlastitom iskazu, opredijelilo protiv svih ostalih relevantnih političkih stranaka, jasno potvrđuje da se radi o protestnim glasovima. Tu postavku potvrđuju podaci da je za AfD, uz približno 1,2 milijuna onih koji dosad nisu izlazili na izbore, glasalo oko milijun onih koji su na prethodnim izborima glasali za CDU-CSU te oko petsto tisuća bivših glasača SPD-a. Tih 2,7 milijuna birača očito su bili frustrirani politikom koju je vodila dosadašnja crno-crvena koalicija. Pitanje je hoće li ih CDU-CSU kao okosnica buduće njemačke vlade i SPD kao najveća buduća opozicijska stranka uvjeriti da dugoročna rješenja ipak treba tražiti izvan ekstremističkih programa.
Frakcijski sukobi u pronacističkim strankama
Dosadašnje njemačko iskustvo s pronacističkim strankama koje su na pokrajinskim izborima postizale uspjehe pokazuje da su te stranke sklone frakcijskim sukobima i da su redovito usmjerene na destrukciju dominantnih politika i institucija bez ikakvog određenijeg sadržaja osim mržnje prema strancima i nesnošljivosti prema mainstream političarima. Da bi se takvo što moglo dogoditi i s AfD-om najavljuje i to da je donedavna vodeća političarka te stranke Frauke Petry samo dan nakon nezapamćenog izbornog uspjeha najavila da neće djelovati u zastupničkom klubu svoje stranke. No, i kancelarka Merkel i vodstvo SPD-a ozbiljno će pogriješiti ako se budu oslanjali samo na moguće ponavljanje iskustva iz prošlosti. Da bi se spriječio daljnji rast popularnosti AfD-a, bit će potrebno preispitati dosadašnju politiku CDU-CSU i dosadašnju politiku SPD-a i artikulirati takve politike koje će barem vratiti birače koji su tim centrističkim strankama na ovim izborima okrenuli leđa.
Pred SPD-om je, naizgled, jednostavnija zadaća. Neopterećena obzirima prema dosadašnjem koalicijskom partneru stranka će moći slobodno razvijati svoje samostalne programe i kritizirati nezadovoljavajuće politike vladine koalicije. To bi bilo lako kad europska socijaldemokracija ne bi bila u dubokoj krizi. Nakon što je iz svog političkog rječnika izbacila pojmove socijalne pravde i klasnih razlika, socijaldemokracija nije pronašla nove načine za pridobivanje glasača koji se već odavno ne mogu opisati pojmom proletarijata nego pojmovima prekarijata i cybertarijata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već odavno percipirana kao mlađi partner konzervativnih stranka u dizajniranju državnog reguliranja akumulacije kapitala pri čemu su tradicionalne socijalne funkcije države ipak sekundarne, njemačka će se socijaldemokracija suočiti s ozbiljnom konkurencijom u borbi za primat unutar opozicije. Die Linke, stranka radikalne ljevice, na neki način već desetljećima izražava interese protestnih lijevih birača nezadovoljnih politikom SPD-a. Vrlo je vjerojatno da će na glasove koji su pobjegli na tu stranu SPD moći računati jedino ako pokaže spremnost na suradnju s Die Linke.
Izazovi za Merkel stižu s više strana
Kancelarka Merkel naći će se pred izazovima s više strana. Vrlo je vjerojatno da će bavarski CSU – iz čijih su redova i ranije stizali izrazi nezadovoljstva kancelarkinom politikom prema imigrantima – tražiti jasnije ograđivanje od te politike kako bi se izbjegao daljnji odljev glasova prema AfD-u. Što se tiče vjerojatnog desno liberalnog budućeg koalicijskog partnera FDP-a, kancelarka će ondje vjerojatno naići na razumijevanje za takve zahtjeve.
No, drugi vjerojatni koalcijiski partner – Zeleni koji se kategoriziraju kao lijevi liberali – u svom programu ima naglasak i na politici integracije emigranata. Mnogo je političara iz redova Zelenih koji su – zajedno s pripadnicima Die Linke i Piratske stranke – potpisali deklaraciju Pokreta za demokraciju u Europi DiEM25 EU će biti demokratizirana ili će se raspasti. Ondje se zagovara puno relaksiranija politika cijele EU prema izbjeglicama negoli je bila i ona kancelarkina iz 2015. godine. To je tek jedno od područja oko kojeg bi mogli nastati problemi prilikom dogovaranja programa vjerojatne tročlane Jamajka koalicije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
FDP, Stranka slobodnih demokrata, sebe definira kao stranku onih koji imaju visoke prihode. Na prošlim parlamentarnim izborima nije prošla izborni prag. Vjerojatno su dotadašnji birači te stranke zaključili da CDU-CSU dovoljno dobro jamči ostvarivanje njihovih interesa. Činjenica da je FDP opet postala parlamentarna stranka na neki način pokazuje da i na tom dijelu političkog spektra postoji nezadovoljstvo politikom dosadašnje vlade. To znači da će se kancelarka suočiti sa zahtjevima za redukcijom državne intervencije u gospodarstvo s te strane dok će s druge strane, od strane Zelenih, stizati zahtjevi za daljnjim državnim subvencioniranjem zelenih tehnologija i oporezivanjem onečišćivača okoliša.
Merkel stižu problemi kakve dosad nije imala
Dosad komotna pozicija koja je kancelarki jamčila da neće imati problema prilikom dogovaranja ključnih europskih politika s francuskim partnerima u novoj bi koaliciji mogla biti dovedena u pitanje. Predodžbe dijela zelenih političara o budućnosti Europe predviđaju zabranu prodaje oružja diktatorskim režimima i zaraćenim stranama bilo gdje u svijetu. Tu su i zahtjevi za žurnim otklanjanjem razlika između europskog Sjevera i Juga te za ukidanjem politike štednje koju su sjeverna zemlje, ponajprije Njemačka, nametnule prezaduženim južnim europskim državama.
S druge strane, činjenica da su mnoge programske odrednice Zelenih već ugrađene u njemačko nacionalno zakonodavstvo i u europski aqui communitaire za tu bi stranku mogao biti ozbiljan razlog da preuzme odgovornost za njihovu provedbu, ali i za to da odustane od svojih najradikalnijih ekoloških i socijalnih zahtjeva. Nije potrebna osobito bujna mašta da se pretpostavi kakvo mišljenje Zeleni imaju o politici predsjednika Trumpa, ponajprije o njegovom istupanju iz Pariškog dogovora. Njihova nepomirljivost prema Trumpovoj politici mogla bi ozbiljno ugroziti napore kancelarke da izbjegne barem najgore moguće posljedice narušavanja euroatlantskih partnerskih odnosa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako Jamajka koalicija bude uspostavljena, ona će biti opterećena nizom problema s kakvima se kancelarka Merkel u prethodna tri mandata nije susretala. Ti problemi mogli bi rezultirati slabljenjem njezina utjecaja u EU i jačanjem američkih kritika prema njezinoj vladi uz smanjeni manevarski prostor za učinkoviti odgovor. Ako je kancelarki ikad palo na pamet da bi možda bilo dobro ne biti na vlasti, to se zasigurno dogodilo u trenutku kad je shvatila kakvom će koalicijom upravljati u idućem mandatu.
Desni populistički udar stigao je i u Njemačku. Merkel će ostati kancelarka, ali nikad nije bila u lošijoj poziciji
Božo Kovačević piše o usponu ekstremista i padu mainstream stranaka
Koalicija CDU-CSU ostvarila je povijesno najslabiji rezultat, baš kao i lijevi SPD. Premda je blagostanje u Njemačkoj veće nego u većini drugih dijelova svijeta, birači su, očito, zabrinuti za svoje blagostanje i sigurnost. Merkel će vjerojatno formirati Jamajka koaliciju u kojoj će imati težak zadatak balansiranja između protržišnog FDP-a i Zelenih. Merkel će se naći pred većim izazovima nego ikad dosad, što bi moglo oslabiti njenu poziciju u EU i ojačati američke kritike
Povijesno najslabiji rezultati kako koalicije CDU-CSU tako i SPD-a, a u kontekstu naglog porasta popularnosti desno populističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), jasno potvrđuju da je i u Njemačkoj aktualizirano pitanje načina funkcioniranja tradicionalno dominantnih političkih stranaka, ali i državnih institucija. Nakon što je desni populistički udar uzdrmao Austriju, Nizozemsku, Dansku i Francusku, a u Sjedinjenim Državama na vlast doveo Donalda Trumpa, opravdano je postaviti pitanje o tome što ljude u zemljama razvijenog kapitalizma i liberalne demokracije navodi da se opredjeljuju za ekstremističke političke stranke.
Premda žive u državama u kojima je blagostanje višestruko veće nego u većini drugih dijelova svijeta, gdje su temeljna ljudska prava zaštićena i gdje je osobna sigurnost – unatoč evidentnoj terorističkoj opasnosti – zajamčena u znatno većoj mjeri nego bilo gdje izvan europskog kontinenta, mnogi europski birači opredjeljuju se protiv politika koje su im omogućile da žive u takvom blagostanju i takvoj sigurnosti.
Strah birača
Logično je pretpostaviti da ti birači osjećaju da postojeće institucije ne jamče da njihove države takav status mogu zadržati i ubuduće pa se stoga okreću od tradicionalno centrističkih stranaka prema onima koje obećavaju brza rješenja i otklanjanje nedoumica kojima su birači zaokupljeni. Unatoč sve raširenijem strahu od neizvjesne budućnosti – čemu su financijska kriza 2008. i učestali teroristički napadi davali jasne povode – vladajuće elite kao da nisu dovoljno pažnje posvećivale tom strahu. Premda nerijetko iracionalan, taj strah je ipak psihološka i društvena činjenica koju političari ne smiju zanemarivati.
Tako je ksenofobna AfP dobila najviše glasova u onim pokrajinama bivše Istočne Njemačke u kojima bliskoistočnih migranata uopće nema. To su uglavnom agrarna područja koja pate od pretjeranog iseljavanja i nedostatka radne snage. No, tamošnji umirovljenici boje se da će troškovi zbrinjavanja imigranata ugroziti njihove mirovine pa su zato glasali za AfD. Za njih ne znači ništa činjenica da zbog visoke demografske starosti tih krajeva ekonomska reprodukcija i punjenje mirovinskih fondova neće biti mogući ako ne bude mehaničkog priljeva radne snage.
Nije im dovoljno uvjerljivo objašnjeno da su njihove mirovine u većoj mjeri ugrožene nepovoljnim demografskim stanjem i ekonomskim posljedicama toga stanja nego politikom zbrinjavanja emigranata koja je u prvi mah socijalna, pa predstavlja trošak, ali treba rezultirati njihovom integracijom koja znači njihovo sudjelovanje u stvaranju društvenog bogatstva i punjenu mirovinskih fondova.
Protest protiv dominantnih stranaka
Predstavnici dominantnih političkih stranaka nisu im to objasnili. Čini se da nisu bili ni dovoljno spremni pažljivo slušati one koje taj strah muči niti su svojim izjavama pokazali razumijevanje i suosjećanje s njima. Osjećaj da državne institucije i političke stranke koje njima upravljaju ne uvažavaju njihove interese i strepnje, ma koliko one bile ili ne bile razumski utemeljene, navodi ekonomski i socijalno zbrinute birače da protestiraju protiv takvoga stanja. Moglo bi se reći da su njihovi protestni glasovi svojevrsni očajnički vapaj da budu uočeni i uvažavani. Političke elite ili nisu uočile postojanje simptoma ozbiljne bolesti društva ili nisu znale kako da se prema toj bolesti odnose.
Činjenica da je samo 34% anketiranih birača Alternative za Njemačku glasalo zbog podrške ksenofobnom, nacističkom i rasističkom programu stanke a njih čak 60% time se, prema vlastitom iskazu, opredijelilo protiv svih ostalih relevantnih političkih stranaka, jasno potvrđuje da se radi o protestnim glasovima. Tu postavku potvrđuju podaci da je za AfD, uz približno 1,2 milijuna onih koji dosad nisu izlazili na izbore, glasalo oko milijun onih koji su na prethodnim izborima glasali za CDU-CSU te oko petsto tisuća bivših glasača SPD-a. Tih 2,7 milijuna birača očito su bili frustrirani politikom koju je vodila dosadašnja crno-crvena koalicija. Pitanje je hoće li ih CDU-CSU kao okosnica buduće njemačke vlade i SPD kao najveća buduća opozicijska stranka uvjeriti da dugoročna rješenja ipak treba tražiti izvan ekstremističkih programa.
Frakcijski sukobi u pronacističkim strankama
Dosadašnje njemačko iskustvo s pronacističkim strankama koje su na pokrajinskim izborima postizale uspjehe pokazuje da su te stranke sklone frakcijskim sukobima i da su redovito usmjerene na destrukciju dominantnih politika i institucija bez ikakvog određenijeg sadržaja osim mržnje prema strancima i nesnošljivosti prema mainstream političarima. Da bi se takvo što moglo dogoditi i s AfD-om najavljuje i to da je donedavna vodeća političarka te stranke Frauke Petry samo dan nakon nezapamćenog izbornog uspjeha najavila da neće djelovati u zastupničkom klubu svoje stranke. No, i kancelarka Merkel i vodstvo SPD-a ozbiljno će pogriješiti ako se budu oslanjali samo na moguće ponavljanje iskustva iz prošlosti. Da bi se spriječio daljnji rast popularnosti AfD-a, bit će potrebno preispitati dosadašnju politiku CDU-CSU i dosadašnju politiku SPD-a i artikulirati takve politike koje će barem vratiti birače koji su tim centrističkim strankama na ovim izborima okrenuli leđa.
Pred SPD-om je, naizgled, jednostavnija zadaća. Neopterećena obzirima prema dosadašnjem koalicijskom partneru stranka će moći slobodno razvijati svoje samostalne programe i kritizirati nezadovoljavajuće politike vladine koalicije. To bi bilo lako kad europska socijaldemokracija ne bi bila u dubokoj krizi. Nakon što je iz svog političkog rječnika izbacila pojmove socijalne pravde i klasnih razlika, socijaldemokracija nije pronašla nove načine za pridobivanje glasača koji se već odavno ne mogu opisati pojmom proletarijata nego pojmovima prekarijata i cybertarijata.
Već odavno percipirana kao mlađi partner konzervativnih stranka u dizajniranju državnog reguliranja akumulacije kapitala pri čemu su tradicionalne socijalne funkcije države ipak sekundarne, njemačka će se socijaldemokracija suočiti s ozbiljnom konkurencijom u borbi za primat unutar opozicije. Die Linke, stranka radikalne ljevice, na neki način već desetljećima izražava interese protestnih lijevih birača nezadovoljnih politikom SPD-a. Vrlo je vjerojatno da će na glasove koji su pobjegli na tu stranu SPD moći računati jedino ako pokaže spremnost na suradnju s Die Linke.
Izazovi za Merkel stižu s više strana
Kancelarka Merkel naći će se pred izazovima s više strana. Vrlo je vjerojatno da će bavarski CSU – iz čijih su redova i ranije stizali izrazi nezadovoljstva kancelarkinom politikom prema imigrantima – tražiti jasnije ograđivanje od te politike kako bi se izbjegao daljnji odljev glasova prema AfD-u. Što se tiče vjerojatnog desno liberalnog budućeg koalicijskog partnera FDP-a, kancelarka će ondje vjerojatno naići na razumijevanje za takve zahtjeve.
No, drugi vjerojatni koalcijiski partner – Zeleni koji se kategoriziraju kao lijevi liberali – u svom programu ima naglasak i na politici integracije emigranata. Mnogo je političara iz redova Zelenih koji su – zajedno s pripadnicima Die Linke i Piratske stranke – potpisali deklaraciju Pokreta za demokraciju u Europi DiEM25 EU će biti demokratizirana ili će se raspasti. Ondje se zagovara puno relaksiranija politika cijele EU prema izbjeglicama negoli je bila i ona kancelarkina iz 2015. godine. To je tek jedno od područja oko kojeg bi mogli nastati problemi prilikom dogovaranja programa vjerojatne tročlane Jamajka koalicije.
FDP, Stranka slobodnih demokrata, sebe definira kao stranku onih koji imaju visoke prihode. Na prošlim parlamentarnim izborima nije prošla izborni prag. Vjerojatno su dotadašnji birači te stranke zaključili da CDU-CSU dovoljno dobro jamči ostvarivanje njihovih interesa. Činjenica da je FDP opet postala parlamentarna stranka na neki način pokazuje da i na tom dijelu političkog spektra postoji nezadovoljstvo politikom dosadašnje vlade. To znači da će se kancelarka suočiti sa zahtjevima za redukcijom državne intervencije u gospodarstvo s te strane dok će s druge strane, od strane Zelenih, stizati zahtjevi za daljnjim državnim subvencioniranjem zelenih tehnologija i oporezivanjem onečišćivača okoliša.
Merkel stižu problemi kakve dosad nije imala
Dosad komotna pozicija koja je kancelarki jamčila da neće imati problema prilikom dogovaranja ključnih europskih politika s francuskim partnerima u novoj bi koaliciji mogla biti dovedena u pitanje. Predodžbe dijela zelenih političara o budućnosti Europe predviđaju zabranu prodaje oružja diktatorskim režimima i zaraćenim stranama bilo gdje u svijetu. Tu su i zahtjevi za žurnim otklanjanjem razlika između europskog Sjevera i Juga te za ukidanjem politike štednje koju su sjeverna zemlje, ponajprije Njemačka, nametnule prezaduženim južnim europskim državama.
S druge strane, činjenica da su mnoge programske odrednice Zelenih već ugrađene u njemačko nacionalno zakonodavstvo i u europski aqui communitaire za tu bi stranku mogao biti ozbiljan razlog da preuzme odgovornost za njihovu provedbu, ali i za to da odustane od svojih najradikalnijih ekoloških i socijalnih zahtjeva. Nije potrebna osobito bujna mašta da se pretpostavi kakvo mišljenje Zeleni imaju o politici predsjednika Trumpa, ponajprije o njegovom istupanju iz Pariškog dogovora. Njihova nepomirljivost prema Trumpovoj politici mogla bi ozbiljno ugroziti napore kancelarke da izbjegne barem najgore moguće posljedice narušavanja euroatlantskih partnerskih odnosa.
Ako Jamajka koalicija bude uspostavljena, ona će biti opterećena nizom problema s kakvima se kancelarka Merkel u prethodna tri mandata nije susretala. Ti problemi mogli bi rezultirati slabljenjem njezina utjecaja u EU i jačanjem američkih kritika prema njezinoj vladi uz smanjeni manevarski prostor za učinkoviti odgovor. Ako je kancelarki ikad palo na pamet da bi možda bilo dobro ne biti na vlasti, to se zasigurno dogodilo u trenutku kad je shvatila kakvom će koalicijom upravljati u idućem mandatu.