Proveo sam dan u garaži ona dva dečka koji snimaju SF film posvećen Blade Runneru. Rade sulude stvari
Kad su Luka Hrgović i Dino Julius u siječnju objavili trailer za svoj kratkometražni znanstveno-fantastični projekt Slice of Life, cijela zemlja je počela pričati o jednom od ambicioznijih filmova na ovim prostorima. Posljednje tri godine luđački precizno u Lukinoj garaži, koja je postala filmski set, od smeća, starih igračaka i kompjutera izrađuju nevjerojatno realistične makete koje onda u filmu pretvaraju u Los Angeles, onaj isti iz Blade Runnera. Naš novinar prošetao je kroz minijature i razgovarao s filmašima. Snima: Borko Vukosav
Stojim u garaži jedne obiteljske kuće nasred zagrebačkog Borčeca, ali unutra nema ni auta, ni motora. Umjesto toga, odmah na ulazu sudaram se s masivnim stolom dugačkim barem tri metra. Prekrcan je dijelovima starih kompjutera, starih autića koji su odavno umirovljeni, sve je puno žica i kabela, lemilica, malih LED lampica, oštrih komada plastičnog smeća očito odrezanih kao višak nekog većeg elementa.
Tu su i škare, pa neki vijci, lemilice i bušilice raznih veličina raštrkane su na sve strane, a sve zajedno prekriveno je slojem piljevine, prašine i malim grumenima silikona. Sa zidova visi još alata na kojem se vide znakovi intenzivnog korištenja, a iznad trošnog umivaonika i ogledala stoji replika registracijske tablice DeLoreana iz Povratka u budućnost, na kojoj piše ‘OUTATIME’, s datumom iz 1985. godine.
Blizu stoji replika ruke Hellboya, prava, koju staviš na ruku kao rukavicu i možeš micati prstima – sve radi. Nasuprot tog masivnog stola, po sredini prostorije, nalazi se velika maketa futurističkog grada. Napravljena je od onog otpada kojeg sam maloprije vidio na stolu. Zid oko makete ofarban je u zeleno.
Nakon trailera o filmu su počeli pisati i strani mediji
Garaža pripada Luki Hrgoviću, tridesetogodišnjem filmašu koji preko dana radi na produkciji video reklama za domaće i strane firme. No, ovo ovdje, to je epicentar njegovog najvažnijeg i najvećeg projekta dosad – snimanje njegova kratkometražnog znanstveno-fantastičnog filma Slice of Life na kojem radi posljednje tri godine. Kad su u siječnju Hrgović i njegov partner Dino Julius objavili trailer za svoj film dogodila se mini medijska eksplozija. Svi su pričali o dva tipa iz Hrvatske koji su snimili nešto nevjerojatno; pa i američki portali poput uglednog i popularnog The Vergea koji je napravio priču o njima. Nitko nije mogao vjerovati da ovdje netko radi takve specijalne efekte.
Radnja filma smještena je u svijet kultnog Blade Runnera. Iz luđačkog pogleda u očima koji ima dok priča o njemu dosta je očito da za Hrgovića trenutno postoji samo i jedino ovo. “Svo slobodno vrijeme trošim na ovo”, govori, dok mi dopušta da pažljivo prošećem kroz maketu Los Angelesa budućnosti, veličine svega tri-četiri kvadratna metra i visine metra i kusur. Ne morate biti bogzna kakav geek da ozbiljno pošandrcate na ovakvom mjestu. Detaljno pregledavam nebodere napravljene od bivših kompjuterskih kućišta. Osvijetljeni su tisućama minijaturnih lampica i izgledaju savršeno.
“Sve izgleda isto kao u originalnom Blade Runneru”, govori mi Luka. Ne laže, stvarno tako izgleda. Hrgović u ovome nije sam; na Slice of Lifeu radi i Dino Julius, njegov partner u zajedničkoj produkcijskoj kući Julius Films koji je tek kasnije uletio u garažu, jurio je sa snimanja neke reklame. Dečki su, čini mi se, ozbiljni perfekcionisti, što valjda i moraš biti ako se baviš ovime. Pazili su na apsolutno svaku sitnicu i precizno rekonstruirali ne samo izgled Blade Runnera, već i najstinije pozadinske detalje.
Na maketama zgrada nalaze se reklame i natpisi koji kao da su ispali iz originalnog filma, vide se i platoi za leteće automobile (koje glume oni autići koje sam vidio čim sam ušao u garažu), azijski fast food kiosci i benzinske postaje. Kad se ugasi svjetlo vidi se pravi minijaturni grad u noći
Na maketama zgrada nalaze se reklame i natpisi koji kao da su ispali iz originalnog filma, vide se i platoi za leteće automobile (koje glume oni autići koje sam vidio čim sam ušao u garažu), azijski fast food kiosci i benzinske postaje. Sve to u malom formatu. Kad se ugasi glavno svjetlo u garaži, više se ne vide zeleni zidovi u pozadini, samo svjetla tisuća malih prozora na zgradama; pravi minijaturni grad u noći. Ako ovo nije filmska čarolija ne znam što jest.
Glumci ne pričaju, apsolutno sve je u vizualima
O čemu se zapravo radi u filmu Slice of Life? Dok stoji usred makete grada odjeven u crnu majicu i sako s kojeg mu visi nekoliko bedževa, Luka kaže da je to priča o sitnom gradskom dileru u budućnosti koji tijekom tipične noći na poslu sretne uličnog policajca, što ga natjera da preispita svoj život. Ne želi dati više detalja od toga, kaže da ne želi nikome upropastiti gledanje filma. U startu su planirali napraviti SF film samo sa nekoliko referenci na Blade Runner, ali, dok su snimali, u film su ubacivali sve više i više replika maketa i rekvizita iz originalnog filma, i na kraju zaključili da rade ‘fan made’ film čija je radnja smještena u isti onaj Los Angeles kojeg vidite u Blade Runneru.
Slice of Life je dobio ime po nazivu cigareta koje se reklamiraju u filmu – jedna cigareta je kao ‘kriška života’ – a i zbog teme, jer se radi o jednoj kratkoj epizodi iz svakodnevnog života ljudi u industrijskom gradu ne tako daleke budućnosti. Film jer namjenjen prvenstveno fanovima znantvene fantastike i Blade Runnera, poput njih samih, ali s temom trilera žele se obraćati i široj publici. I nemaju jezičnu barijeru, jer u filmu likovi ne izgovore niti jednu riječ. “Nismo htjeli forsirati da film bude na engleskom, ali ni na hrvatskom, pa smo odlučili napraviti priču bez riječi, ali s vizualima koji su dovoljno jaki da nose čitavu radnju”, priča Luka.
Dilera glumi njegov prijatelj Anton Svetić, s kojim je išao u Školu primjenjene umjetnosti i dizajna i kasnije na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je Luka prije šest godina diplomirao animirani film i nove medije. Anton, osim što glumi u filmu, napisao je i njegov scenarij. S njim glume kolega sa ALU-a Ivica Pustički, glumica Emilija Habulin koju su upoznali snimajući reklame, te još nekoliko prijatelja koji su također fanovi znanstvene fantastike.
Zapravo mu se na prvo gledanje nije svidio Blade Runner
Lukin prvi susret s Blade Runnerom zapravo i nije bila neka ljubav na prvi pogled. “Oh, točno se sjećam prvog puta kad sam ga gledao! To je bilo u srednjoj školi i stalno sam posuđivao DVD-e iz jedne videoteke. Često sam viđao DVD Blade Runnera na polici i kad sam ga konačno jedan dan pogledao nisam bio bogznašto impresioniran”. Kaže kako je na prvu mislio da je film težak, spor i nimalo zabavan.
‘Često sam viđao DVD Blade Runnera na polici i kad sam ga konačno jedan dan pogledao nisam bio bogznašto impresioniran’, priča Luka koji ga je ipak odlučio još jednom pogledati, pa još jednom… Onda je počeo buljiti i upijati. To luđačko gledanje Blade Runnera usmjerilo ga je na video produkciju
Ali, pomislio je da ga treba još jednom pogledati, pa još jednom… Onda je počeo buljiti i upijati tehničke dijelove filma. Oduševili su ga futuristički automobili Blade Runnera, oružja koja koristi lovac na replikante Deckard (Harrison Ford), Vangelisova muzika koju je čuo u filmu, izgled hladnog futurističkog grada, zakačio se za priču, atmosferu, sve. I počeo je ozbiljno cijeniti redatelja Ridleya Scotta. To luđačko gledanje Blade Runnera vjerojatno ga je usmjerilo na bavljenje video produkcijom.
Paralelno s time, počeo se zanimati za kinematografiju, kako se rade specijalni efekti, od čega se grade makete i replike, što je animatronika, kako se radi scenografija, kostimi, kako se snimaju akcijske scene. Postaje fasciniram znanstvenom fantastikom i hororima, posebno onima iz osamdesetih, u kojima dominiraju kvalitetni praktični specijalni efekti. Ipak, nije se odmah bacio na izradu maketa, studirao je animirani film. Cijelo vrijeme je znao što želi. Sada, sa Slice of Life, on, Dino i njihova ekipa entuzijasta imaju priliku pokazati svijetu što znaju. I pritom žele dobro zabaviti fanove iskonske znanstvene fantastike.
Upoznali su se preko fejsa, obojica kao freelanceri
Prije tri godine, Luka i Dino nisu se poznavali, obojica su radili kao freelanceri u video produkciji za razne reklamne agencije. Kad je Dinu zatrebao netko za izradu specijalnih efekata, preko fejsa je došao do Luke, koji je na internetu redovito objavljivao svoje radove. Brzo su kliknuli. Odlučili su osnovati vlastitu firmu za video produkciju – današnji Julius Films. Zajedničko im je bilo i to da obojica obožavaju znanstvenu fantastiku i praktične specijalne efekte i da su željeli snimiti nešto svoje. Sa snimanjem Slice of Lifea krenuli su u ljeto 2013. godine, a prije dva mjeseca skupili su dovoljno materijala za trailer kojim su iznenadili cijelu zemlju.
Dečki imaju još puno posla pred sobom, uključujući financiranje. Kažu da tu otpočetka nije bilo neke želje za zaradom, goni ih poriv da snime nešto nezavisno, film koji im je omogućio da se posvete nečemu što obožavaju još od djetinjstva. A to su praktični filmski specijalni efekti. I zbog toga je Slice of Life tako poseban film: dok danas video i filmskom industrijom dominiraju digitalni specijalni efekti, Luka i Dino pripadaju supkulturi uživljenika u praktične efekte – makete, modele, stop animaciju i animatroniku, a to je zanat koji sve više izumire pred današnjim filmskim tempom.
Luku je još kao klinca fasciniralo kako nastaju specijalni efekti, posebno makete koje neprimjetno glume stvarne predmete. Zato mu, recimo, danas originalna trilogija Gospodara prstenova izgleda daleko bolje i realnije od Hobita, jer se ne oslanja toliko na digitalne, CGI efekte kao Hobit, u kojem stvari izgledaju daleko plastičnije i nestvarnije.
Rijetko tko danas ima vremena raditi film na ovakav način
Digitalni specijalni efekti – CGI – danas kontroliraju filmsku industriju, i to zbog ciljanja na blockbustere i nemilosrdno brzog tempa snimanja. Jer, uglavnom kad se radi o filmu ispunjenom specijalnim efektima, filmska kompanija želi svjetski kino hit, i žele da se to brzo snimi. CGI efekti su skupi, ali rade se brzo. Za praktične specijalne efekte – kakve ste gledali u Gremlinima, Alienu, Terminatoru, E.T.-u, ali i većini prvog Jurskog Parka – treba puno vremena; pola godine može otići samo na testiranje. I zato gube utrku sa CGI efektima, zbog kojih produkcijske kuće često dižu milijunske kredite kako bi ih platili.
Popularni američki portal The Verge za Blade Runner 2049, nastavak originala koji u svjetska kina stiže u listopadu, napisalo je da ga čekaju ‘oprezno i optimistično’. No, Slice of Life ih je odmah impresionirao, jer su ‘skroz pogodili izgled i atmosferu originala’, a zapanjile su ih i makete
Klasičan način izrade specijalnih efekata ima svoju publiku, i to veliku, što kod nas možda i nije tako primjetno, ali vani definitivno postoji zajednica fanova koja se zanima za ovo što Luka i Dino rade. Kad su na The Replica Prop forumu, mjestu koje okuplja svjetsku zajednicu entuzijasta, ali i filmskih profesionalaca koji se bave specijalnim efektima, uglavnom ih dočekuju genijalni komentari. “Makete su besprijekorne” , “jedva čekam vidjeti gotov film”, “moram doći u Hrvatsku i pomoći vam da ovo snimite do kraja”, neke su od stvari koje im ekipa piše na forumu gdje sad već imaju ozbiljan broj sljedbenika koji prate svaki njihov korak pri snimanju.
Njihov nedovršen film sad već ima ozbiljne fanove diljem svijeta
Preko Replica Prop foruma, primjetio ih je i The Verge, vodeći medij za tehnologiju, umjetnost i inovacije. Kontaktirali su i napisali priču o njima čim su početkom ove godine objavili trailer. Dok su za Blade Runner 2049, nastavak originala koji u svjetska kina stiže u listopadu, napisali da ga čekaju “oprezno i optimistično”, Slice of Life ih je odmah impresionirao, posebno zato što su “skroz pogodili izgled i atmosferu originala”, a zapanjila ih je i kvaliteta maketa koje koriste, jer su u skladu sa najvišim standardima filmske industrije.
Za izradu maketa i replika dečki koriste svašta; od igračaka do smeća, doslovno. Neke makete vozila izradili su od starih igračaka koje su rastavili i preoblikovali, nešto su radili od nule. Režu plastiku i metal, često posegnu za komadima starih kompjutera, pokvarnih mobitela ili tranzistora. Za izradu turbina letećih automobila koristili su kartone rola toaletnog papira, ali koriste i kazete, retro kamere i staru tehniku koju po potrebi prefarbaju, najčešće u srebrno, kako bi pogodili hladni metalizirani izgled Blade Runnera. Luka mi pokazuje jedno transportno vozilo koje je napravio od stare makete vatrogasnih kola. Kad ga prikopča na struju, upale se svjetla na transporteru kad postaje još jasnije koliko su kvalitetne replike koje izrađuju on i Dino.
Provedu sate, zapravo – dane – pogrbljeni nad radnim stolom, gdje se dave u ljepilu i bojama koje koriste, doslovno gube vid dok od razbijenih mobitela sklapaju komunikacijske uređaje iz Blade Runnera, rastavljaju i nanovo sastavljaju makete transportera, printaju reklame koje su identične onima iz filma Ridleya Scotta, izrađuju čak i ljudske figurice koje stavljaju u vozila. Ništa ne prepuštaju slučaju, rade svoj dnevni posao i onda kad stignu, prebace se na Slice of Life na koji troše teško zarađene pare, a jedino što će dobiti zauzvrat je poštovanje zajednice SF fanova, i ako bude sreće, ovaj film će im posluži kao reklama vlastitog talenta u izradi specijalnih efekata i ozbiljnije ih gurnuti u snimanje dugometražnih filmova.
Šlep služba im je u radionu dovukla stari, pokvareni Citroën
Možda je najluđe što su dosad napravili za potrebe snimanja filma bila kupovina pokvarenog Citroëna BX iz ’87. “Taj auto izgleda totalno u stilu osamdesetih, ali iznutra je vrlo futuristički” – kaže Luka, i objašnjava kako je auto našao preko oglasa na Njuškalu, a kad je došao po njega, skužio je da ga nema kako odvesti desetak kilometara do sebe doma, jer ipak – taj auto nije bio u voznom stanju. Morao je platiti šlep službu da ga odvezu kod njega, a onda su se on i Dino bacili na posao farbanja Citroena u crveno, izbacivanje suvozačkog sica i postavljanja monitora i konzola koje su sami izradili za potrebe filma, ali, onda opet problemi.
“Otkrili smo da je negdje u autu bio mravinjak i tijekom cijelog snimanja imali smo problem s mravima, nismo ih se mogli riješiti”, smije se Luka. Scenu s autom snimali su jednog ljetnog dana kad su obojica imali virozu i borili se s visokom temperaturom i nesvjesticom. I mravima. Ali, izdržali su. Zapravo, većinu scena su do sada snimali preko ljeta, jer tada imaju manje poslova u reklamnoj industriji, i mogu se posvetiti snimanju Slice of Life. Zato im i treba toliko vremena; službeno su zagazili u treću godinu snimanja.
Za izradu maketa i replika dečki koriste svašta; od igračaka do smeća, doslovno. Neke makete vozila izradili su od starih igračaka koje su rastavili i preoblikovali, često uzmu komade starih kompjutera i mobitela. Za izradu turbina letećih automobila koristili su kartone rola toaletnog papira
Snimaju kod Luke doma, u njegovoj kući na Borčecu. Djelove garaže nakrcaju scenografijom, potroše nekoliko sati samo za namještanje idealnog osvjetljenja, i tek onda snimaju satima. Recimo, za izradu azijskog fast food kioska White Dragon, u kutu garaže su postavili šank, posuđe su dovukli iz Ikee, isprintali su natpise koji su identični onima u Blade Runneru, i onda naštimavali osvjetljenje sve dok nisu pogodili idealne uvjete. Zna se desiti da snimaju cijeli dan, i na kraju dobiju 15 sekundi materijala. Ali, to je kvalitetan materijal koji izgleda kao da je proizveden u vodećem holivudskom studiju, razlike nema.
Da bi dovršili projekt pokrenuli su Kickstarter kampanju
Dosad su snimili dovoljno materijala da izbace trailer, ali za završetak filma, koji bi na kraju trebao trajati dvadesetak minuta, treba im malo jače financiranje. Nakon tri ljeta utrošenih na snimanje, sada ih čeka najteži korak. Naime, ne mogu sami financirati snimanje do kraja, a treba im nekoliko tisuća eura. Odlučili su se obratiti crowdfunding servisu Kickstarter preko kojeg bi zamolili SF fanove, entuzijaste, istomišljenike i dobronamjernike za donacije – zauzvrat bi im dali poklone poput rekvizita koje su koristili na snimanju, majica, postera i posebnih digitalnih kopija filma. Nema tu zarade, baš zato što se donatorima vraća uložen iznos u obliku poklona, ali Luka objašnjava da je “Kickstarter zapravo više koristan kao reklama nego kao platforma za zgrtanje financija”.
Samo, tu postoji kočnica za projekte iz Hrvatske, jer je Kickstarter dostupan samo u desetak zemalja, među kojima nas nema . Ako želite pokrenuti Kickstarter kampanju iz Hrvatske, treba vam račun u stranoj banci u nekoj od država gdje je Kickstarter dostupan, poput Amerike, Kanade ili Njemačke. Slice of Life tim ipak ne odustaje, jer znaju da ‘crowdfunded’ film može uspjeti i daleko dogurati, čak i ako izrada traje godinama. Dovoljan primjer takvog uspjeha je SF parodija Iron Sky, čije je snimanje trajalo šest godina, a rezultat je bio hit iz kojeg su nastali stripovi, stolna igra, i ove godine nas čeka nastavak.
Ove godine izlazi još jedan nastavak, bitan za Slice of Life, a to je ranije spomenuti Blade Runner 2049 koji Luka i Dino dosta nestrpljivo iščekuju. Dotle nastavljaju raditi svoj film, luđački, strpljivo i studiozno, jer nema šanse da sada odustanu. Okej, možda su ulupali u njega svo svoje slobodno vrijeme, novac, energiju i život zapravo, ali sudeći prema broju fanova koje već sada imaju diljem svijeta čini se da bi se moglo isplatiti.