Analiza: Barcelona je postala svoja loša kopija, momčad s početka ere Luisa Enriquea
Šteta je što će pobjeda Atletico Madrida nositi biljeg sudačke pogreške
Mogla bi ovo biti najkraća analiza u povijesti. Zapravo i trebala bi biti, slobodno možemo samo kopirati analiza prošlotjedne utakmice, jer se uzvrat od prvog dijela dvomeča razlikovao samo po tome što se na Camp Nou Atletico ostao s igračem manje. Ovaj put nitko nije napravio glupost kao Torres, ovaj put je prvih 30 minuta trajalo svih 90 i ovaj put je, nakon 7 neuspješnih pokušaja, Diego Simeone napokon pobijedio Luisa Enriquea.
Sama utakmica nam je pokazala kako problemi koje Barcelona pokazuje u zadnje vrijeme nisu slučajni niti ih je moguće ugasiti na prekidač neke mobilizacije zbog važnosti utakmice.
Letargija katalonske momčadi
Barcelona dok nije u napadu, dok aktivno ne traži gol ili barem šansu je prosječna momčad. Naravno, ne mislim doslovno, ali svoju posebnost, svoje rezultate i briljantnost crpi iz identiteta koji im je usadio Cruyff. Identitet proaktivne igre, kombinatorike, penetracije, trokuta koji daje opcije za naizgled beskonačna dodavanja daje Barcelonu kakvu poznajemo. Tempo, kontrola i aktivni posjed čine Barcelonu natprosječnom. Na ovoj grafici možemo jasno vidjeti u čemu su glavni problemi u igri Barcelone.
Zadnja linija ima loptu i dosta čistu situaciju da ju kontrolira, međutim nema nikakvih rješenja za dalje. 4-4-2 zona Atletica blokira sredinu terena, ali ono najočitije što možemo primijetiti je kako im Barcelona to olakšava. Nijedan igrač na slici ne radi nikakav oblik kretanja, nema apsolutno nikakvog otvaranja i nuđenja za pas ili trke kojom bi se otvorili koridori za prolazak lopte.
Zapravo, samo ova fotografija je dovoljna da dočara letargiju koja trese katalonsku momčad. Igra bez tempa, s posjedom koji je pasivan i kontrolom koja je samo prividna. Ovdje se pleše kako svira Atletico. A igrače Barcelone to ne može zanimati manje nego što ih zanima. Počnimo od Rakitića, koji je 30 metara udaljen od lopte i 25 od pozicije u kojoj se najbolje snašao − releja za prijenos lopte u završnicu napada. Busquets i Iniesta u centralnom krugu potpuno zatvoreni i okruženi s pet Atleticovih igrača su potpuno mrtav kapital. Riječ je o dva genijalna igrača, posebno što se tiče distribucije lopte, a ovdje su potpuno pasivni promatrači, alibi igrači koji nemaju svijest koliko je važno da kretnjama naruše defenzivnu stabilnost Atletica.
U nekoj boljoj Barci nakon što stoper odigra za beka, dogodilo bi se nešto ovako.
Busquets i Rakitić bi prišli po loptu i s Dani Alvesom načinili trokut iz kojeg bi gotovo sigurno s dva ili tri jednostavna i brza dodavanja napravili višak i iznijeli loptu. Iniesta bi došao na poziciju da bude vrh novog trokuta s kojim će stabilizirati posjed i osvojiti još koji metar prostora.
Za to vrijeme Jordi Alba bi otišao visoko i Atletico bi morao uvelike prilagoditi svoju defenzivnu formaciju. U svemu tome Messi bi nesumnjivo našao prostor među linijama a Iniesta bi nesumnjivo pronašao njega u tom prostoru. U analizi prve utakmice stajalo je “Statičnost, izostanak ikakvog kretanja, manjak tempa uzrokuju da Barcelona bude negledljiva, ekipa bez ideje i sistema u kojoj je glavni oslonac isključivo napadački trozubac, koji je i sam sve pasivniji i pasivniji. Da bi igrač bio individualno opasan treba biti doveden u situaciju odakle može ugroziti protivnika. Za to je potreban timski trud, rad čitave ekipe.“
Igrači se moraju zapitati otkud takva letargija i bezvoljnost, jer ovo što smo gledali nije bilo dostojno Barcelone. One Barcelone koja je od siječnja prošle godine do ove veljače izgledala kao savršeni stroj. Sada se vratila na početak Enriqueovog mandata, lošu kopiju same sebe
Samo iz jedne slike vidljivo je kako sve to još uvijek stoji, jer bez tempa, kretanja i Cruyffovskog identiteta Barcelona je jedna prosječna ekipa koja, usprkos genijalnim igračima, ne stvara šanse niti je opasna po gol protivnika.
S druge strane, Atletico je svoj prekidač agresivnosti pritisnuo i nije imao namjeru pregorjeti. Loše izdanje Barcelone nimalo ne umanjuje odličnu predstavu Colchonerosa, koja je zbilja bila dojmljiva. Od samog početka su krenuli agresivno, imali su jasan plan, nanjušili su krv i nisu dopustili Barceloni nikakvu kontrolu nad utakmicom. Jednostavno bili su agresivnija i bolja momčad, sve ničije lopte su bile njihove, držali su protivnika tamo gdje su htjeli i u završnicu dolazili s mnogo igrača.
Atletico se većinu utakmice branio zonski
Prvu utakmicu su u presingu išli dosta riskantno s puno igrača i svako probijanje prve linije su morali obično kompenzirati prekršajem, što im je naplaćenom žutim kartonima. Ovaj put nisu trebali onako luđački presing kao na Camp Nou da uruše ritam Barcelone, jednostavno ispravno su procijenili da Barca neće biti na svojoj optimalnoj frekvenciji. Zato su izlazili u presing onda kada su prepoznavali da Barcelona poprima optimalnu formaciju za prijenos lopte.
Aktivnim presingom potiskuju stopere u krilo vrataru, dok u veznoj liniji pokrivaju Busquetsa koji je inače ključ mirnog izlaska u ovakvim situacijama. Vrataru ostaje samo jedna logična opcija, lopta prema Albi koji oko sebe ima dovoljno praznog prostora. Međutim, jedini način da to izvede je nekakvo lob dodavanje koje je samo po sebi u pravilu sporo, tako da Atletico dobiva ono što je htio postići presingom, natjerati Barcelonu da odigra tamo gdje mogu zatvoriti obruč i oduzeti loptu.
Većinu vremena Atletico se ipak branio zonski. Međutim, bila je to visoka, aktivna zona s kojom gosti nisu znali izići na kraj.
Dovoljno gustoće i kompaktnosti da potpuno oduzmi središnje zone terena, a dovoljno pokretni da zatvore krilne pozicije u slučaju da lopte krene na stranu, dovoljno agresivni da ih ne zbiju u vlastiti kazneni prostor. Jednostavno savršen primjer kako odigrati zonsku obranu.
Atletico je svoju premoć i želju za pobjedom najbolje pokazao brojem igrača u završnici napada.
Namjerno izvlačim situaciju iz treće minute, iako je takvih bilo više kroz utakmicu. Ovdje vidimo kako se nakon kompliciranja u samom korneru Atletico nekako oslobađa i nalazi u situaciji gdje ima loptu na krilu u komfornoj situaciji, još dva igrača na istoj strani i tri igrača u kaznenom prostoru (treći van slike). Juanfran ovdje odigrava za Griezmanna, koji ostavlja iz prve samom Gabiju, koji ipak promašuje gol. Zanimljivo je usporediti ovu situaciju s prvim golom Atletica.
Gotovo isti začetak akcije, ponovo trojica u kaznenom prostoru i trojica vani. Šest igrača koji sudjeluju u završnici napada je znak hrabrog pristupa, želje za pobjedom i jasnog plana igre. Dolasci sa šestoricom pred gol protivnika, neovisno o rezultatu prve utakmice, zaslužuju nagradu u vidu golova.
U drugom poluvremenu se Atletico malo ispuhao i možda i svjesno povukao bliže svojim vratima. Taj predah je Barcelona iskoristila i stavila ih pod pritisak, zbijući ih unutar 20 metara. Ipak nedostajalo je i strpljenja i plana kako probiti taj obruč, dok je iz te pozicije Atletico prijetio kontrama i vrlo opasnim tranzicijskim napadima. Nakon dvije dobre šanse, tako je došao i do drugog gola.
Na kraju, kako to obično biva nakon španjolskih derbija ostaje nam razglabati o sucu i sudačkim repovima koji će se vući za utakmicom. Rizzoli prvo nije dosudio crveni karton za Iniestu u situaciji kad namjerno igra rukom, sprječavajući protivnika u izglednoj poziciji za postizanje gola. Nakon toga propušta vidjeti čisto igranje rukom Gabija unutar kaznenog prostora, upravo nakon Iniestine akcije. Šteta je što će ovakva pobjeda Atletico Madrida nositi biljeg sudačke pogreške. Zbilja nisu zaslužili takvu mrlju na ovom trijumfu.
Barcelonini igrači fizički i mentalno ispuhani
S druge strane Barceloni ostaje dobro analizirati stanje. Poraz u El Clasicu, poraz u gostima kod Sociedada i sada ispadanje iz Lige prvaka. Pravilo da je nemoguće obraniti naslov Lige prvaka očito i dalje ostaje na snazi i samo ispadanje i nije takva katastrofa. Katastrofa je da nominalno najbolja svjetska ekipa može igrati ovako kriminalno, bez čistih šansi i zicera. Gdje je nastao kratki spoj? Teško je odgonetnuti, sigurno dio krivice leži na treneru, igrači izgledaju fizički i mentalno ispuhani, a za sve to odgovornost snosi trener. Trener snosi odgovornost i za nedostatke u taktici ili barem za nepoštivanje dogovora. Jer sumnjam da je itko se u svlačionici dogovorio biti ovako loš.
Igrači se moraju zapitati otkud takva letargija i bezvoljnost, jer ovo što smo gledali nije bilo dostojno Barcelone. One Barcelone koja je od siječnja prošle godine do ove veljače izgledala kao savršeni stroj. Sada se vratila na početak Enriqueovog mandata, lošu kopiju same sebe. I zaključio bi jednakim riječima kao i analizu prije tjedan dana: Statičnost, izostanak ikakvog kretanja, manjak tempa uzrokuju da Barcelona bude negledljiva, ekipa bez ideje i sistema u kojoj je glavni oslonac isključivo napadački trozubac, koji je i sam sve pasivniji i pasivniji. Da bi igrač bio individualno opasan treba biti doveden u situaciju odakle može ugroziti protivnika. Za to je potreban timski trud, rad čitave ekipe, sve što nam Barcelona ne prikazuje.
Sama utakmica nam je pokazala kako problemi koje Barcelona pokazuje u zadnje vrijeme nisu slučajni niti ih je moguće ugasiti na prekidač neke mobilizacije zbog važnosti utakmice.
S druge strane citat iz prošlog teksta je bio: “Početak ove i zadnje prvenstvene utakmice nudi optimizam Madriđanima jer oba puta Atletico je vodio i oba puta je presudio crveni karton, neoprezno, naivno i/ili glupo. Treći put možda budu dovoljno pametni i koncentrirani pa ne utope sami sebe. Kvalitetu su pokazali, karakter svi znamo da imaju, tako da nije pametno kladiti se protiv njih. A i teško je očekivati da netko dobije Simeonea baš osam puta u nizu.“ I zbilja, nitko ne pobjeđuje Chola osam puta zaredom.