Uskoro počinje Europsko nogometno prvenstvo, a ovo je pomalo tužna priča o čovjeku koji ga je izmislio
Nogometni sudac Henri Delaunay zaslužan je što danas postoji Euro
Karijera nogometnog suca Henrija Delaunaya imala je neslavan kraj. U prijateljskoj utakmici između AF Garenne-Dovesa i ES Benevolencea, negdje tamo na samom početku 20. stoljeća, jedan od igrača mu je iz neposredne blizine svom snagom napucao loptu u lice; nesretnog Delaunaya udarac je toliko zatekao da je od njegove siline progutao zviždaljku, a slomljena su mu i dva prednja zuba.
Šokiran i prestravljen, objesio je zviždaljku o klin (jednom kad je uspio ponovno doći do nje, a to je tek bila živa muka…). Bio je to već drugi neuspjeh u njegovoj nogometnoj karijeri: prethodno se povukao kao igrač nakon što su mu svi govorili da je suviše nježan i svilenkast za ovu mušku igru, a bez naočala na terenu ionako nije vidio gotovo ništa. Bit će da je isti problem kumovao i njegovu sudačkom umirovljenju.
I tako je Delaunay godine 1905. postao predsjednik nogometnog kluba Etoile des Deux Lacs (Zvijezda dvaju jezera), a uskoro i tajnik organizacije koja je bila prethodnica francuskog nogometnog saveza. Sve to u svojim ranim dvadesetima.
Kako su osnovali FIFA-u
Bilo je to herojsko i nevino doba. Obrazovani mladići mahom srednje klase nalazili su se po kavanama boemskog Pariza i kovali planove za ekspanziju svojih umjetničkih, filozofskih ili praktičnih ideja, a među sanjarima onog vremena bila je i skupina onih koje je zaludio nogomet, taj neobični novi sport koji je došao iz Britanije i počeo hvatati korijenje po Francuskoj.
Urbani pametnjakovići gizdavih brčića i mondenih odijela – nedovoljno talentirani da bi ga uspješno igrali, a opet previše njime očarani da bi ga zaboravili – okupljali su se, družili i gradili kontakte s istomišljenicima iz drugih europskih zemalja, pa je tako 1904. osnovana FIFA kao krovna nogometna organizacija.
Među njima su bili Delaunay, Jules Rimet te Robert Guerin, koji je kao 28-godišnjak izabran za prvog FIFA-ina predsjednika. Te su prve godine bile teške i stalno u tihom sukobu s Britancima, koji su neprestano postavljali svoje uvjete i željeli zadržati pravo na raspolaganje pravilima nogometne igre onako kako je njima odgovaralo. Nakon Velikog rata izvorno se pariško društvo prorijedilo i nogomet se sve više otimao njegovoj kontroli, ali stari frendovi Delaunay i Rimet još uvijek su bili tu.
Prvi predložio europsko prvenstvo
Prvi je u 1920-ima došao s razrađenim idejama o Europskom nogometnom prvenstvu i Kupu prvaka, ali drugi (i deset godina stariji) naprosto je bio puno veća faca. On je osnovao Red Star, prvi pariški klub koji nije diskriminirao svoje članove na osnovu klasnog porijekla, organizirao nogometne turnire na Olimpijskim igrama, a u ratu je odlikovan kao časnik francuske vojske.
Rado je zamarao svoje kompiće ratnim pričama i idejom o prosvjetiteljskoj ulozi nogometa kao igre u kojoj će se nacije odmjeriti na zelenom terenu umjesto na bojištu.
Kad je Delaunay – koji zbog dioptrije nije služio vojsku – predložio pokretanje Europskog prvenstva, Rimet je uzvratio idejom o Svjetskom. Tada je već bio FIFA-in predsjednik i priznat kao veliki vizionar, a njegove storije o crncima iz kolonija koji su branili Francusku i sa sobom iz rovova kući ponijeli nogometne lopte zvučale su jako romantično i optimistično. Delaunayu nije bilo druge nego prikloniti mu se i tako je i on postao zagovornik Kupa Julesa Rimeta, prvi put održanog 1930. u Urugvaju.
Uvijek kompetitivni Jules Rimet
Tek trideset godina kasnije pokrenuto je prvo Europsko prvenstvo – naravno, u Francuskoj. Odigrano je unutar pet dana u dva grada (Parizu i Marseilleu), a u finalu je Sovjetski Savez pobijedio Jugoslaviju. U divnoj, premda debelo zakašnjeloj gesti priznanja čovjeku koji ga je osmislio, pobjednički trofej ponio je ime Henrija Delaunaya. I još uvijek se tako zove, ako niste znali.
No, u svom posljednjem tužnom, ali crnohumornom failu, Delaunay je umro neposredno prije nego što je ideja o Euru konačno prihvaćena. Uvijek kompetitivni Rimet nadživio ga je za godinu dana.
Pioniri i idealisti iz davnih vremena
A pola stoljeća kasnije, još je jedan Francuz odigrao ključnu ulogu u povijesti Europskog nogometnog prvenstva. Michel Platini, genijalni kapetan Galskih pijetlova koji su 1984. – opet na svom terenu – osvojili europski naslov, postigavši pritom devet golova u pet nastupa (dva hat tricka, zabio je u svim utakmicama), kao UEFA-in predsjednik proširio je Euro na 24 reprezentacije, vratio ga u Francusku i progurao ideju o paneuropskom (po mjestu događanja) turniru 2020., prije nego što je nečasno otpušten.
Iako će ga povijest upamtiti kao jednog od ključnih Francuza u povijesti Eura, pa i nogometa, nije Platini uveo igru u suvremeno, hiperkomercijalizirano doba. On je bio samo jedan u nizu posrednika u dugačkom i nezaustavljivom nizu događaja. Ironija sudbine je, međutim, što ga se danas neće sjetiti ništa posebno više od Delaunaya i Rimeta, dvojice pionira i idealista iz nekih davno minulih vremena. Njegov fail je time samo još veći.