Komentar Aleksandra Holige: Marseljeza na Wembleyju ili zašto je nogomet više od života i smrti
Engleska i Francuska sutra igraju prijateljsku utakmicu u Londonu
Ako ste ikad bacili oko na tekst Marseljeze, jasno vam je koliko je ta pjesma militantna i po današnjim mjerilima političke korektnosti neprimjerena. No, ona je još od kraja 18. stoljeća (ili, u najmanju ruku, od 1871. – kad ju je kao svoju prihvatila Pariška komuna) i oda slobodi.
Kad je u utorak navečer bude pjevala engleska publika prije prijateljske utakmice s Francuskom, na tribinama Wembleya mnogi će se vjerojatno zamisliti oko stiha: “Neka nečista krv natopi naše brazde!“ (Qu’un sang impur abreuve nos sillons!). Podsjetnik je to da je sloboda koju danas Zapad uživa izrasla iz revolucionarnog nasilja, a mir iz stoljeća krvavih ratova. Ipak, za one koji je pjevaju, Marseljeza je prije svega simbol zajedništva i prkosa neprijatelju.
Rimet je vjerovao u moć nogometa
Nogomet također sadrži vrlo različita, naizgled nespojiva simbolička značenja. U ‘Nogometu na suncu i sjeni’ (El fútbol a sol y sombra), najljepšoj knjizi ikad napisanoj o ovoj igri, Eduardo Galeano je zove „ritualnom sublimacijom rata“, ali puste stranice posvećuje ulogama koje ima u intimnom i društvenom oslobađanju te međusobnom zbližavanju ljudi.
Englezi su izmislili nogomet, barem onaj kakav danas poznajemo. A Francuz, Jules Rimet, bio je njegov vjerojatno najvažniji apostol – čovjek koji je s aktivističkim, gotovo vjerskim žarom, vjerovao u njegovu moć, ponajviše u njegovu humanističku ulogu. Rimet je s istomišljenicima prije više od stoljeća osnovao FIFA-u, kasnije 33 godine služio kao njen predsjednik. Pokretanje Svjetskog prvenstva bila je njegova ideja i zato je trofej – sve do 1970., kad ga je Brazil osvojio treći put i tako dobio u trajno vlasništvo – nosio njegovo ime.
Snažan integrativni potencijal
Rimet je imao san o kojem je puno govorio i pisao, a u godinama poslije Velikog rata 1914.-1918. krenuo je u njegovo ostvarivanje: želio je bojno polje zamijeniti onim nogometnim. Umjesto da se narodi međusobno kolju i prolijevaju krv zbog resursa, teritorija, vjere i ideologije, neka se natječu na travnjaku i ondje slave – umjesto da zatiru – svoje nacionalne i lokalne ponose, kao i različitosti.
Nogomet, spoznao je to kad je tijekom rata zapovijedao odredima koji su uključivali i velik broj mladića iz kolonija, ima nevjerojatno snažan integrativni potencijal. Rimet je vjerojatno bio prvi koji ga je nazvao univerzalnim jezikom.
Naslov svjetskih prvaka učinio više od politike
I danas, nakon što je nogomet prošao ono što Galeano – čovjek iz Urugvaja, prvog osvajača Rimetova trofeja – zove putovanjem od ljepote do dužnosti, nakon što je odavno izgubio nevinost i postao industrija do srži zaražena korupcijom i politikom… I danas je nogomet još uvijek jedna od rijetkih javnih stvari koje mogu izazvati nepatvorene emocije i spajati na čistoj, neukaljanoj razini. I danas je, barem tu i tamo, brana cinizmu, ravnodušnosti, nihilizmu i ostalim pošastima modernog doba.
Devedesetih je godina Jean-Marie Le Pen, tadašnji glavni desničarski ‘baja’ u Francuskoj, nacionalnu reprezentaciju nazvao „skupinom prljavih stranaca koji ne znaju ni stiha Marseljeze“. Ti su momci – između ostalih Zinedine Zidane, Marcel Desailly, Liliam Thuram, Christian Karembeu, Thierry Henry i Patrick Vieira – kasnije osvojili naslov svjetskih prvaka. Glasoviti sociolog Michèle Tribalat pisao je kako je taj uspjeh učinio više za integraciju nego duge godine političke volje.
Nogomet je više od života i smrti
Danas, rođeni Parižanin i musliman Lassane Diarra, koji je prije neki dan izgubio rođakinju u terorističkom napadu na metropolu, kaže: U ovoj klimi terora, za sve nas koji zastupamo svoju zemlju i njenu raznolikost važno je da ujedinjeni nastupimo protiv užasa koji nema boje ni religije. Ustajmo zajedno za ljubav, respekt i mir.
Integracija za koju je živio Jules Rimet upravo je ono što najviše smeta one koji siju strah gdje god stignu i koji su napali Pariz. Zato se nogomet, kao njeno najjače sredstvo, mora nastaviti. I zato će na Wembleyu, dok Englezi budu pjevali Marseljezu, ona stara i već jako izlizana izjava njihovog Škota Billa Shanklyja o tome kako nogomet nije tek pitanje života i smrti dobiti novi smisao; on je, naravno, puno više od toga.