Holiga: Slučaj Ante Ćorića ili maksimirski pokus sa Schrödingerovom mačkom
Gazdino spuštanje lopte na zemlju pred medijima posve je očekivano
Ante Ćorić trenutačno je nešto poput Schrödingerove mačke. U hipotetičkom pokusu austrijskog fizičara Erwina Schrödingera, koji je zadnjih godina ušao u pop kulturu učestalim spominjanjem u sitcomu Teorija velikog praska, mačka se nalazi u zapečaćenoj kutiji s izvorom zračenja, Geigerovim brojačem i bočicom otrova.
Ako brojač otkrije radioaktivnost, to će uzrokovati razbijanje bočice i otrov će ubiti mačku; postoji točno 50 posto šanse da se to dogodi, a mačka ne može utjecati na ostale elemente u kutiji.
Dok ne napusti Dinamo, nećemo znati vrijedi li
Promatrač ne zna je li mačka mrtva ili živa sve dok ne otvori kutiju; međutim, Schrödingerovo tumačenje opisuje problem u striktnoj interpretaciji kvantne mehanike na svakodnevne objekte, jer ono implicira da je sve do trenutka otvaranja kutije mačka i mrtva i živa, odnosno da se ‘mrtva’ i ‘živa’ mačka nalaze u dvjema odvojenim granama svemira koje su jednako stvarne, ali ne mogu biti u interakciji jedna s drugom.
U slučaju modrog wunderkinda, Dinamo je zapečaćena kutija u kojoj se nalazi s metaforičkim izvorom zračenja, Geigerovim brojačem i bočicom otrova, o kojima ovisi sudbina njegove karijere. Sve dok ne otvorimo kutiju, odnosno dok Ante ne napusti Dinamo, nećemo znati je li nogometno živ i na putu da postane svjetski igrač ili je njegov neupitni ekstratalent u nekom trenutku otrovan – unazađen ili čak upropašten.
Kovačić je patio, Kramarić proživio šikaniranje
Sve dok je u Dinamu, on je istovremeno i jedno i drugo.
Scenarij je to poznat iz prethodnih primjera ‘plemenitih’ domaćih dječaka koji su prošli kroz Maksimir.
Mateo Kovačić patio je u razvoju zbog podređivanja Sammiru i još ni danas nema jasno definiranu poziciju; Andrej Kramarić proživio je ozbiljno šikaniranje i na kraju otišao na stražnja vrata; Alen Halilović stagnirao je – uz rijetke bljeskove – praktično cijeli svoj seniorski staž u Dinamu.
Dinamo je prozvao Ćorića – Malim divom
Za nijednog od njih se u trenutku izlaznog transfera nije moglo pouzdano reći da će postati pravi igrač. Trebalo je proći neko vrijeme, teško razdoblje prilagodbe svijetu izvan ‘zapečaćene kutije’, da bi se pokazalo je li ‘mačka’ živa ili mrtva.
Kad je Ante Ćorić u lipnju 2013. dolazio u klub nakon četiri godine provedene u akademiji Red Bull Salzburga – za što je klub, ako je vjerovati nekim izvješćima, platio čak 900.000 eura – službena klupska stranica istaknula je njegov austrijski nadimak, Mali div.
Šef omladinske škole Romeo Jozak, koji je očito već tada vidio sebe u fotelji direktora nacionalnih selekcija, izjavio je:
Veliki šef sada želi Antu dugo u Dinamu
“Ovo je uistinu veliki dan za Dinamo. Ante Ćorić nije samo perspektiva za Dinamo, već i za hrvatsku reprezentaciju“. Sve to za dječaka koji je dva mjeseca ranije navršio 16.
Jučer je, pak, Dinamova stranica donijela izvješće s konferencije za tisak Velikog šefa, naslovljeno citatom koji kaže:
“Želimo da Ante još dugo godina gine za Dinamo“.
U redu, riječ je o poslovično nespretnom izboru riječi, jer u Hrvata nema istaknutog nogometaša koji nije barem pet-šest puta “poginuo“ na terenu, pa tom logikom danas imamo priliku gledati tek horde nemrtvih zombija u kopačkama, ali ono što se ovime Ćoriću poručuje jest da je Dinamova vizija njegove budućnosti dugo i polagano tavorenje u zapečaćenoj kutiji, gdje će se prije ili kasnije razbiti bočica s otrovom.
Čudan i lakonski odnos kluba prema šmekerima
Za klub koji je nogometu dao fascinantno velik broj šmekera, Dinamo je imao nevjerojatno čudan i lakonski odnos prema njima. Od Mlinarića i Prosinečkoga, preko Kranjčara i Modrića (koji je nekim čudom ‘preživio’ posudbe u Zrinjski i Zaprešić) pa sve do danas, puštalo ih se u Zvezdu i u Hajduk, pa čak i u – Segestu; puštalo ih se da budu vodonoše importima poput Sammira ili Machada i nije se znalo ili htjelo stvoriti momčad oko njih.
Dinamo je ove sezone u rekordnoj klupskoj kupovini doveo Marka Roga na poziciju koju već pokriva Ćorić. Usto je već imao i Domagoja Pavičića, koji je lani kao nogometaš Lokomotive bio jedan od najboljih igrača lige. Tu su još Machado i Antolić, odnedavno i Damir Šovšić, a eksperimentiralo se i s Markom Pjacom na poziciji ‘desetke’.
Nabijanje cijena preko produženih ruku u medijima
‘Mali div’, sad već punoljetan, nije bio stvarna opcija za najvažnije utakmice – iako su ga prethodno hvalili na sva zvona, pričali kako je bolji od svih bivših modrih fantazista u njegovim godinama i preko svojih produženih ruku u medijima mu nabijali cijenu do potpuno apsurdnih razmjera.
U međuvremenu, Ćorić je počeo odavati dojam limitiranog igrača. Čini se da ne pridonosi dovoljno trkom i defenzivnim zadaćama, da ne može igrati na više pozicija; da je tip veznjaka kojemu se momčad mora podrediti i netko mu čuvati leđa. Sad kad nema više Arijana Ademija, ne čini se izglednim da će Zoran Mamić prečesto posezati za taktikom u kojoj je Anti dana više-manje slobodna uloga i prostor u kojemu može procvjetati.
Potencijal ostane zaključan ulaskom u seniore
No, je li on doista takav igrač ili je Dinamova krivnja to što od njega ne uspijeva napraviti više, izbrusiti taj nesvakidašnji talent i potez kojim podsjeća na velikog majstora Zinedinea Zidanea u suvremeni, nešto polivalentniji proizvod?
Sjetimo se Halilovićeva slučaja: prosječna njegova partija za Dinamo izgledala je kao kompilacija najneuspješnijih poteza Arjena Robbena od prije nekoliko godina, ono kad fintom prođe jednog igrača samo da bi se zabio u drugog, potom teatralno pao i tražio faul. A bilo je jasno da Alen može puno više od toga i da njegov pravi potencijal nije otključan – negdje na prelasku iz mlađih kategorija u Dinamove seniore taj se ključ prečesto gubi.
Pravi doseg Halilovićeva talenta nije bilo moguće spoznati u Maksimiru. Prerano gurnut na veliku scenu, što je najbolje simbolizirano u onoj čuvenoj fotki na kojoj se rukuje sa Zlatanom (poznati blog Who Ate All The Pies tad ga je opisao kao „fetus s frizurom po uzoru na Martinu Navratilovu“) i bildan pričama kako je “bolji od Modrića u njegovim godinama“, ubrzo je njegov razvoj zapeo u slijepoj ulici, usprkos pozivima u reprezentaciju.
Halilović je morao brže-bolje otići da ne bi propao, jer u Dinamu ga više nisu imali čemu naučiti. Kad je ‘kutija’ otvorena, činilo se da je mačka krepana, ali odnedavno opet pokazuje znakove života.
Što će biti sa članovima famozne U17 reprezentacije
Čini se da je slično i s Ćorićem. Kutiju u kojoj se on nalazi neki će sad nazvati i Pandorinom, jer njegov istup otvara pitanje što će biti s onima koji u nju tek dolaze – a to su članovi famozne U17 reprezentacije. Poslije slučajeva Murića i Brodića – ali i Halilovića, koji je otišao za daleko manje novca nego što je to bilo ukalkulirano – i maksimirskim dječacima postaje kristalno jasno što (tko) je izvor zračenja u toj kutiji.
Umjesto Geigerova brojača, tu je ponuda menadžerskog ugovora – pakt s Nečastivim koji može uvelike olakšati stvari, a u slučaju odbijanja aktivirati otrov. Ovo drugo nikome nije u interesu – ponajmanje GNK-u koji zapravo ne želi da mačka što dulje gine, nego da je netko kupi za velik novac dok je, po Schrödingeru, još uvijek i mrtva i živa. Zato je Gazdino spuštanje lopte na zemlju posve očekivano.
No, kad bi mačka mogla pričati, vjerojatno bi rekla da ne želi biti dio nikakvog misaonog pokusa niti paradoksa kvantne mehanike. Mačka samo želi da netko otvori kutiju i pusti je na slobodu.