Stanko Rozgaj: Pavelićev ministar mog je tatu poslao u ustaški logor, mučio je i svoje učenike

Također ne želim ulaziti u njegove zasluge u programiranju. Odajem mu priznanje jer je napravio prvi kompjutor u zemlji i bio pionir robotike. Međutim, jednostavno moram spomenuti određene činjenice. Moj dragi tata strašno je trpio upravo zbog njegovog dragog tate”, objašnjava nam 93-godišnji umirovljeni profesor, dok sjedimo u njegovu stanu u zagrebačkim Dugavama. U Novi Zagreb doselio je 1984. godine, kada se nakon dugogodišnjeg staža sveučilišnog profesora na Tehnološkim fakultetima u Tuzli i Banja Luci vratio u Hrvatsku. Od tada je u mirovini.

Student astronomije

Posvetio se obitelji i piše knjige. Objavio je 15 stručnih i još toliko beletrističkih izdanja. Otac našeg sugovornika, profesora Stanka, doktor Slavko Rozgaj, rođen je 1895. godine u Karlovcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Početkom Prvog svjetskog rata upisao je zagrebački Filozofski fakultet, a 1917. preselio se u Prag, gdje je dvije godine kasnije obranio disertaciju iz astronomije. Nakon povratka iz Praga nije se uspio zaposliti kao profesionalni astronom, nego je godinama predavao fiziku i matematiku kao gimnazijski profesor u Karlovcu, Varaždinu i Bjelovaru. Nedugo nakon Prvog svjetskog rata upoznao je suprugu Elizabetu koja mu je 1921. godine rodila kćer Zvjezdanu, a dvije godine kasnije i sina Stanka.

“Moja sestra Zvjezdana Ladika kasnije je postala iznimno uspješna redateljica, spisateljica i kazališna pedagoginja. U ZKM-u je režirala više od 100 predstava, a 1989. godine bila je jedna od osnivačica zagrebačkog kazališta Mala scena”, prisjeća se profesor Rozgaj svoje slavne sestre koja je preminula 2004., u 84. godini života. Četveročlana obitelj Rozgaj rodni Karlovac napustila je kada je Stanko napunio pet godina. Sljedeće dvije godine njegov je otac radio kao profesor u bjelovarskoj, a nakon toga u varaždinskoj gimnaziji. “U Varaždinu sam proveo najveći dio svoga djetinjstva. Tamo sam upoznao ljude koji su odredili moje političke stavove.

Družio sam se s lokalnim skojevcima. Osim toga, odrastao sam uz oca koji je bio oduševljen idejom o zajednici svih južnoslavenskih naroda. S vremenom sam postao uvjereni antifašist”, kaže Stanko Rozgaj. Njegov se otac u Varaždinu družio s Hinkom Krizmanom, hrvatskim političarom, koji je Drugi svjetski rat proveo u Austriji, gdje je bio deportiran, a nakon rata postao je ministar socijalne politike u Vladi NRH i ministar pravosuđa. “Iz Varaždina smo se morali odselili jer je tata u javnosti izgovorio neku političku glupost. Za kaznu se morao vratiti u Bjelovar”, objašnjava Stanko Rozgaj.

Kazna za Vojina Bakića

Kao najstariji profesor, koji je 1940. godine imao 44 godine, Slavko Rozgaj imenovan je zamjenikom direktora u bjelovarskoj gimnaziji. “Ja sam išao u sedmi razred gimnazije kada smo saznali da je naša škola dobila novog direktora – dr. Julija Makanca. U početku nam se činio simpatičan. Djelovao je blago i uglađeno. Bio je naočit čovjek, uvijek vrhunski sređen”, kaže Stanko Rozgaj. Makanec je svako malo ulazio u razrede, prekidao nastavu i učenicima predstavljao germansku kulturu. Puštao im je Beethovena i čitao njemačke pjesnike. “Bio je kulturan i fin, ali prilično opsjednut germanskim duhom.

Tek sam kasnije shvatio da je bio tipični prikriveni nacist”, prisjeća se. Profesor Stanko Rozgaj u Bjelovaru se također okružio skojevcima. Jedna od njegovih političkih istomišljenica, ali i kolegica iz gimnazije, bila je Nada Kareš, koja se kasnije udala za velikog hrvatskog arhitekta Vjenceslava Richtera. “Nada je s još nekoliko gimnazijalaca, među kojima je bio kipar Vojin Bakić i njegovo četvero braće, izdala nekakav prokomunistički letak koji je dijelila po školi. To se događalo neposredno prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske”, objašnjava. Direktor gimnazije Julije Makanec je pobjesnio.

‘Za ovo ćete mi platiti’

Od svog zamjenika, doktora Slavka Rozgaja, zatražio je da pokrene istragu i klince primjereno kazni. “Makanec je bio na nekom službenom putu. Tata je ispitao djecu, rekao im je da to više ne ponavljaju i simbolično ih kaznio ukorom”. Makanec se vratio s puta i podivljao. “Doktore, ovo je nedopustivo. Morali ste ih izbaciti iz škole. Za ovo ću vam se osvetiti”, zaprijetio je zamjeniku. Bližio se 10. travnja 1941. godine, odnosno dan kada je Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. “Niti sam ne znam zašto, ali njemačka vojska u Hrvatsku je ulazila preko Bjelovara i Koprivnice. Bilo ih je na tisuće.

U grad je ulazila nepregledna masa nacističkih vojnika”, prisjeća se naš sugovornik. Tada 17-godišnji Stanko Rozgaj svjedočio je trenutku kada je Julije Makanec, koji je tada već bio imenovan gradonačelnikom Bjelovara, dočekao njemačke postrojbe. Stajao je na golemoj pozornici na ulazu u grad. Bio je odjeven svečano, u frak, a u ruci je držao cilindar. Na tečnom njemačkom pristiglim je vojnicima poželio dobrodošlicu u grad. “Sve sam promatrao s nekakvom jezom oko srca. Bio sam mlad, balavac, ali predosjećao sam da se događa nešto što ne može dobro završiti. Plašio sam se za svoju obitelj”, prisjeća se.

Nekoliko dana nakon proglašenja NDH, u njihov stan, koji se nalazio na drugom katu bjelovarske vile Matenheim, banuli su ustaški agenti. “Doktor Julije Makanec mog je oca optužio da je antifašist i zaštitnik bjelovarske antifašističke mladeži. Kasnije sam saznao da je i jedan od očevih najboljih učenika, nevjerojatno talentirani matematičar, također potpisao izjavu da je moj otac zadrti komunist. Mislim da se prezivao Blaževac. Moj tata nikada nije bio komunist, nego čovjek slobodoumnih političkih stavova. Njegova bi se razmišljanja danas definirala socijaldemokratskima”, kaže.

Tata je prošao torturu

Otac je najprije završio na ispitivanju u bjelovarskom zatvoru. “Makanec je tada za gradskog šefa policije postavio čovjeka koji se prezivao Čukman. On je bio perverzno okrutan, zvjerski je mučio u zatvoru. Tata je prošao kroz nezamislivu torturu”, kaže. Doktor Slavko Rozgaj uskoro je prebačen u logor Danica koji se nalazio nekoliko kilometara od Koprivnice. Koncentracijski logor osnovan je 29. travnja 1941. godine. Nalazio se u prostorijama nekadašnje tvornice umjetnih gnojiva Danica. “To je bio tzv. tranzitni logor iz kojega je većina logoraša prebacivana u daleko poznatiji logor Jasenovac”, objašnjava Stanko Rozgaj.

Kao bjelovarski gimnazijalac Stanko Rozgaj sudjelovao je na radnoj službi u Koprivnici. Odlučio je iskoristiti priliku i posjetiti oca. Tata ga je dočekao na ulazu u logor. Stajao je ispred brojnih baraka u kojima su se nalazili logoraši. U jednoj su bili tzv. komunisti, u drugoj jugoslaveni, u trećoj slobodni zidari, a u četvrtoj Židovi i pravoslavci. “Tata je izgledao očajno. Bio je blijed i gladan. Sav je propao”, kaže Stanko Rozgaj. Mladi srednjoškolac tom je prilikom svome ocu iznio ujakovu ideju. “Predložio sam mu da se pridružim nekakvoj njemačkoj kulturnoj organizaciji. Mislim da se zvala Kulturbund. Objasnio sam mu kako bih na taj način možda mogao nagovoriti Švabe da ga puste iz logora”, kaže.

Tata se uzrujao: “Ni za Boga živoga. Nemoj imati posla s Nijemcima”. U ljeto 1941. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon očeva uhićenja, Stanko Rozgaj uplašio se za svoj život i pobjegao u Karlovac, gdje je njegov tetak radio u tvornici bešteka. “Uhićen sam već sljedećeg dana. Optužili su me da sam komunist. Završio sam u karlovačkom zatvoru, zajedno s još sedmero mladih ljudi”, kaže. Ustaše su svaku večer ulazile u ćeliju i odvodile po jednoj zatvorenika. Nitko se nije vratio. Znali smo da je likvidiran. “U ćeliji sam ostao potpuno sam. Zadnju noć došli su po mene, znao sam da je gotovo.

Mogli su i mene strijeljati

Izlazio sam iz prostorije i mislio sam da me kroz koju minutu više neće biti. Na moje veliko iznenađenje, ustaše su me ugurale u neki automobil i prebacile u zagrebački zatvor koji se nalazio u današnjoj ulici Franje Račkog”, kaže profesor Stanko Rozgaj. Kaže kako na prozorima te zgrade, na kućnom broju 9, još uvijek stoje zatvorske rešetke. U tom je zatvoru proveo sljedećih nekoliko dana. Sjeća se jednog mladog Židova, koji je iz očaja skočio kroz jedan od rijetkih prozora, na kojemu se nije nalazila rešetka. Skok je preživio. Međutim, ustaše su ga nedugo nakon toga pretukle do smrti. Nakon nekoliko dana mladom Rozgaju se obratio zatvorski čuvar. Rekao mu je da je slobodan. Može ići kući.

Sutradan je shvatio da su mu u zatvoru ostale štimalice za gitaru. “Oduvijek sam bio fasciniran glazbom. Odlučio sam se vratiti u zatvor i zamoliti ih da mi vrate moje štimalice”, objašnjava. Pojavio se pred zatvorskim čuvarom i objasnio mu zbog čega je došao. Čuvar mu je poručio da bježi jer su još jučer poslijepodne svi zatvorenici likvidirani u Maksimirskoj šumi. “Otrčao sam do Zrinjevca i sjeo na klupu. Shvatio sam da sam dan prije mogao biti u koloni koja je koračala prema Maksimiru”, kaže. Vratio se u Karlovac. Tamo je saznao da je iz zatvora izbavljen zaslugom ministra zdravlja u vladi NDH, doktora Đure Vranešića.

Za njega se tek nakon završetka Drugog svjetskog rata doznalo da je u svom privatnom sanatoriju skrivao Miroslava Krležu, Antuna Augustinčića i cijeli niz uglednih zagrebačkih Židova. Njegov je sanatorij bio sjajno opremljen i pružao je kvalitetne usluge svojim korisnicima. “Moj ujak je išao s njim u gimnaziju. Znao je da je dobar čovjek i zamolio ga je da spasi oca. Uvjeren sam da je on zaslužan za očevu slobodu”, kaže Stanko Rozgaj. Osim toga, u spašavanju priznatog profesora i astronoma Slavka Rozgaja sudjelovao je i varaždinski svećenik Matija Markov. Njega je obitelj poznavala još iz razdoblja života u Varaždinu. “On je također bio moralan čovjek. Kao svećenik često se svađao s mojim ocem.

Skriveni u sanatoriju

Međutim, kada ga je moja majka zamolila za pomoć obećao je da će upotrijebiti sav svoj ugled kako bi mog oca izvukao iz logora. Očito nam je pomogao”, kaže. “Iznimno sam zahvalan Vranešiću i Markovu. Zbog toga sam ogorčen što su partizani doktora Vranešića osudili na smrt”, kaže. Naime, nekoliko dana prije oslobođenja Zagreba, kompletna je ustaška vlada, uključujući i dr. Julija Makanca, krenula prema Austriji. Vranešić je odlučio dočekati partizane jer je smatrao da je nevin. Međutim, 7. prosinca 1945. godine Vrhovni sud u Zagrebu izrekao mu je smrtnu presudu. Njegov odvjetnik Ivo Politeo uložio je Ustavotvornoj skupštini tadašnje FNRJ žalbu koja je odbijena, a bezuspješno ga je pokušao spasiti i književnik Miroslav Krleža. Likvidiran je početkom 1946. godine.

“Navodno je odmah nakon njegove likvidacije netko od ljudi, kojem je doktor Vranešić spasio život, nazvao druga Tita. Broz je, navodno, izrazio žaljenje zbog tog događaja”, tvrdi profesor Rozgaj. Osim dvojice muških članova obitelji, tate i sina Rozgaja, u ustaškom zatvoru u Bjelovaru nekoliko dana boravila je i Zvjezdana. Njezin brat Stanko kaže kako je priznata redateljica na slobodu puštena relativno brzo. Bila je fina cura koju se, osim možda zbog druženja s braćom Bakić u Bjelovaru, nikako nije moglo povezati s antifašističkim organizacijama. Profesor Stanko Rozgaj nastavio je školovanje u Karlovcu. “Po povratku iz zatvora bio sam u šoku. Sjedio sam u vrtu kao biljka.

Međutim, stravično zatvorsko iskustvo nije me opametilo, nego sam se ponovno uključio u narodnooslobodilački pokret”. S jednim je prijateljem po Karlovcu skupljao tzv. crvenu pomoć. Hodali su od kuće do kuće i stanarima izmišljali kako skupljaju pomoć za ustaške borce na terenu. Skupljena sredstva usmjeravali su čovjeku koji je bio u kontaktu s partizanima. Godine 1942. u Karlovac je iz Bjelovara premješten onaj zloglasni šef policije Čukman. “Kao da me je slijedio. Jednog dana pojavio se na vratima gimnazije baš kada sam ja polagao maturu. Htio me uhititi. Dočekao ga je direktor gimnazije i poručio mu kako ne dopušta uhićenja u školi. Vani neka radi što hoće…”, kaže. Maturant je iskoristio priliku, iskočio kroz prozor, pretrčao kroz svinjce, odjurio do željezničkog kolodvora i za nekoliko sati stigao u Zagreb.

Konačno smo bili skupa

U zagrebačkoj Tuškanovoj ulici, u blizini Kvaternikova trga, s mužem je živjela njegova sestra Zvjezdana. Mladom bračnom paru već su se doselili Stankovi roditelji. Tada je uslijedio njegov prvi susret s ocem nakon izlaska iz logora Danica. Tata je izgledao očajno. U logor je ušao s 90 kilograma, a pred njim se stvorio izgladnjeli muškarac od svega 45 kilograma. “Tata je preživio logor, a sestra i ja zatvor. Živjeli smo u skučenom prostoru, bili smo siromašni, ali smo napokon bili zajedno”, kaže. Rozgaj je 1943. godine u Zagrebu upisao studij kemijske tehnologije na Tehničkom fakultetu. “Ustvari, moja je želja bila studirati glazbenu akademiju, ali nisam imao adekvatno predznanje.

Zbog toga sam se ipak odlučio za kemiju, drugu po redu gimnazijsku ljubav”, kaže. U Zagrebu je živio do kraja Drugog svjetskog rata. Kaže da je svjedočio strašnim zločinima. Sjeća se kako su mu prijateljice s fakulteta pričale kako su na putu iz Dubrave prema gradu duž cijele Maksimirske ulice bila obješena tijela ljudi. “Neki možda mogu govoriti o zločinima koji su se događali nakon Drugog svjetskog rata, ali ja sam iskusio kakav je bio život u Zagrebu pod ustaškom čizmom”, kaže. Godine 1944. zaposlio se kao demonstrator kod profesora Balenovića na Medicinskom fakultetu. “Balenović je također bio antifašist. Umjesto da radim kao demonstrator, u njegovu sam laboratoriju proizvodio lijekove za partizane”, sjeća se.

Početkom svibnja 1945. godine njegova je obitelj preko određenih izvora doznala kako se partizanske jedinice nalaze nadomak gradu Zagrebu. “S prozora smo promatrali kolone ustaških vojnika koji su automobilima i autobusima napuštali grad. Na ulicama su ih ubrzo zamijenile partizanske čete”, kaže. Priznaje kako mu je žao što u Zagreb najprije nije ušao Zagrebački korpus, nego su u Zagreb umarširale partizanske brigade Koče Popovića. “Oni su proveli čistke i uhitili mnogo ljudi”, kaže. Početkom lipnja 1945. godine obitelj Rozgaj doznaje da su Englezi izbjeglu ustašku vladu vratili u Hrvatsku.

Sukob s komunistima

“U novinama smo pročitali da je većina Mandićevih ministara osuđena na smrt, a zajedno s njima i doktor Julije Makanec”, kaže. U njegovoj je obitelji, kaže, prezime Makanec oduvijek bilo sinonim za ratnog zločinca. “Poznato mi je da je još nekoliko bjelovarskih profesora poslao u logor, odnosno u smrt. Srećom, moj tata je ipak uspio preživjeti”, objašnjava. Njegov je otac nakon rata počeo raditi kao profesor na 9. ženskoj gimnaziji u zagrebačkoj Savskoj ulici. I ondje je ponovno došao u sukob s vlastima.

“Tata je smatrao kako loše učenice tijekom ljetnih praznika nemaju što raditi na radnim akcijama, nego se moraju odmarati i pripremati za sljedeću školsku godinu. Direktorica gimnazije optužila ga je da širi lošu propagandu i dala mu otkaz”, kaže. Doktor Slavko Rozgaj odlučio se maknuti iz prosvjete i posvetio se astronomiji. Tako je napokon ispunio svoj mladenački san, onaj s kraja Prvog svjetskog rata, kada se kao mladi doktor astronomije vratio u Hrvatsku. Uključio se u rad zagrebačke Zvjezdarnice, koju je opremio modernom opremom i podigao na respektabilnu europsku razinu. Preminuo je u Zagrebu 1978. godine.