Nevjerojatno otkriće: 'Slučajno sam saznao da su komunisti vladu NDH zakopali u Rakovom Potoku'
Odvjetnik Nobilo javio se Telegramu nakon ispovijesti iz prošlog broja
Nakon što smo u prošlom broju objavili razgovor s Branimirom pl. Makancem, sinom ministra prosvjete NDH-a dr. Julija Makanca, redakciji Telegrama javio se cijenjeni odvjetnik Anto Nobilo s potencijalno senzacionalnim otkrićem. “Čitao sam tekst u kojem Branimir Makanec govori kako mu nije poznato gdje je pokopan njegov otac”, kazao nam je Nobilo. “Mislim da ja znam gdje se nalaze posmrtni ostaci ministara ustaške vlade”. Nobilo prepričava da je jednom prigodom slučajno otkrio potencijalnu lokaciju tijela ustaških čelnika i ministara, pa tako i Julija Makanca: nakon što su ih jugoslavenske vlasti likvidirale, tijela su bačena u jednu od jama kod Rakovog Potoka u okolici Zagreba.
U istoj je grobnici, smatra Nobilo, završio i premijer zločinačke NDH, Nikola Mandić. Skupinu od 69 istaknutih ustaških čelnika, u kojoj su bili premijer Mandić i ministri s obiteljima, Britanci su 17. svibnja 1945. godine prebacili u logor Spittal na Dravi, odakle su ih isporučili jugoslavenskim vlastima. Kasnije su uz oružanu pratnju dovedeni u policijsku stanicu u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Javni tužilac optužnicu protiv Mile Budaka i devetorice čelnika NDH, među kojima se nalazio i Julije Makanec, podignuo je 1. lipnja 1945. godine.
Diskreditirani svjedok
Tih je dana nastala fotografija uhićenih Mandićevih ministara, snimljena u dvorištu zatvora u Petrinjskoj ulici: na njoj je i Julije Makanec, snimljen bez svojih prepoznatljivih naočala. Za grobnicu je, kaže Nobilo, saznao prije trideset godina, sredinom osamdesetih, dok je bio tužitelj u sudskom procesu protiv Andrije Artukovića, ozloglašenog ministra unutarnjih poslova u NDH. “Krunski svjedok na tom suđenju bio je Bajram Avdić zvani Bajro, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio član poglavnikova tjelesnog zdruga, odnosno tjelohranitelj Ante Pavelića“, prisjeća se Nobilo.
‘Šef zagrebačke Službe državne sigurnosti Franjo Vugrinec rekao mi je da tamo nema nikakvih grobnica. Bio sam prilično uzrujan, a onda sam shvatio zašto stupiraju istragu’
Avdić je na zagrebačkom Županijskom sudu tvrdio da je 1941. godine pratio Artukovića do šume koja se, kako je rekao, nalazila južno od Samobora. Prema Avdićevu svjedočenju, Artuković je naređivao likvidacije civila. U prvoj, koja se dogodila 1941., kada su u obližnjoj Stupničkoj šumi strijeljani židovski civili, a u drugoj su 1943. godine u Jankovičkoj šumi likvidirani kordunski Srbi. “Problem je bio što su se likvidacije u Rakovom Potoku dogodile 40 godina prije početka suđenja. Osim toga, svjedok Avdić bio je podrijetlom iz Bosne, odnosno nije bio domaći čovjek i nije dobro poznavao ove krajeve.
Zbog toga nije mogao locirati mjesta zločina”, objašnjava Nobilo. Vrlo brzo nakon početka suđenja Avdićev iskaz se zbog nedostatka dokaza počeo dovoditi u pitanje. Javnost ga je optužila da izmišlja događaje i da nije vjerodostojan svjedok. Tužiteljstvo se našlo pred golemim problemom. Naime, Amerikanci su desetljećima odbijali izručiti Artukovića Jugoslaviji. “Godinama su tvrdili kako ministra unutarnjih poslova NDH neće izručiti na temelju političkih optužnica, nego su tražili dokaze konkretnih zločina, što su napokon dobili u Avdićevu iskazu”, kaže.
Očeva pomoć
Anto Nobilo uplašio se da će, ako ne dođe do konkretnih dokaza, izgubiti proces. “Zbog toga sam pokrenuo privatnu istragu. Odlučio sam pronaći grobnice, odnosno tijela žrtava. Za pomoć sam zamolio svoga oca Ivana Nobila, koji je poslije Drugog svjetskog rata bio pomoćnik Josipa Boljkovca, sekretara karlovačkog SUP-a”, kaže Nobilo. Otac mu je za nekoliko dana dostavio bilješku u kojoj su se nalazili vrijedni podaci i imena svjedoka likvidacija. Nobilo je nakon toga od Službe državne sigurnosti zatražio pokretanje istrage o ustaškim zločinima koji su se dogodili u šumi pokraj Rakova Potoka.
U Rakovom Potoku su ustaše pokapale svoje žrtve, ali to su nastavili i komunisti, prvo s vladom NDH
“Iznio sam im svoja saznanja, zahtijevao sam da lociraju jame, ekshumiraju tijela i saslušaju svjedoke”, objašnjava. Međutim, šef zagrebačke Službe državne sigurnosti Franjo Vugrinac odgovorio mu je da je na teren poslao svoje najbolje stručnjake, ali da su oni ustvrdili kako takve grobnice ne postoje. “Bio sam prilično uzrujan. Ovo se događalo dok je na Županijskom sudu trajala glavna rasprava, koju je pratilo dvjesto novinarskih ekipa iz cijelog svijeta. Nisam imao mnogo vremena”, kaže Nobilo. Znao je da ga Služba državne sigurnosti bojkotira i zavlači, ali mu nije bilo jasno zbog čega.
“Onda sam od jednog izvora doznao da se to događa jer se u istim jamama nalaze posmrtni ostaci ustaških ministara, koji su u njima završili u ljeto 1945. godine. U tom trenutku mi je postalo jasno zbog čega je jugoslavenski režim stopirao istrage u Rakovom Potoku. Nisu htjeli da se dozna cijela istina”, zaključuje Nobilo. Grobnice više nikada nisu otvarane. “Jame se nisu smjele dirati jer prijašnjem sustavu nije odgovaralo da se dozna kako u Rakovom Potoku nisu završile samo žrtve ustaškog režima”, kaže Nobilo.
Sin ustaškog ministra o našem otkriću: “Valjda se tata nije mučio…”
Branimir pl. Makanec bio je 13-godišnjak kada je njegov otac Julije dobio naređenje da uđe u automobil i zajedno s ostalim ministrima Mandićeve vlade krene prema Austriji. To se događalo dva dana prije oslobođenja Zagreba, kada je Ante Pavelić već bio u bijegu. Branimir Makanec je bio bolestan, imao je ospice, pa je obitelj odlučila da ostane s majkom u Zagrebu. Ležao je u zamračenoj sobi na trećem katu stana u Gregorijančevoj ulici. Tata Julije došao se pozdraviti sa sinom, dao mu je poljubac i krenuo na put. To je bio njihov posljednji susret.
Inženjer Makanec kasnije je doznao da su Britanci Pavelićeve ministre vratili u Zagreb i da su početkom lipnja 1945. godine osuđeni na smrt strijeljanjem. “Pričalo se kako se njihovi posmrtni ostaci nalaze u Maksimirskoj šumi, a čuo sam i za teoriju o Rakovom Potoku. Moja se obitelj tomu nikada nije ozbiljno posvetila. U komunizmu nismo smjeli, a kasnije jednostavno više nismo imali snage”, rekao nam je Branimir Makanec. Nije htio komentirati Nobilove tvrdnje. “Poznato mi je da je tata dobio metak u čelo. Nadam se da se nije mučio i da ćemo ga jednom ipak pokopati u našu obiteljsku grobnicu na Mirogoju”, zaključio je.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja 2016.