“Hrvatska je specifična po pitanju energetske tranzicije. Kućanstvima je cijena ograničena i korisnici nisu svjesni realne tržišne cijene struje, čime je izostao i moment potrebe za što bržim prelaskom na obnovljive izvore. U poslovnom segmentu pak cijena je izložena tržišnim kretanjima pa oni plaćaju realnu cijenu na tržištu, a koja je nekoliko puta veća od one za kućanstva”, objašnjava energetski stručnjak Vladimir Sabo.

Nastavlja da je razlika jako vidljiva u investicijama u obnovljive izvore energije. Među kupcima u kategoriji poduzetništvo i industrija je interes za zelenom energijom naglo porastao budući da su ih zatekle tržišne cijene koje su samo djelomično obuhvaćene Vladinim paketom mjera.

S druge strane, u kućanstvima je pomak puno manji naspram drugih država jer ovi potrošači nisu osjetili stvarno stanje na tržištu – višu cijenu koju bi imali da nije Vladinih mjera i subvencija.

O aktualnim energetskim temama, kretanjima cijena na tržištima i što učiniti da se postane manje ovisan o njima, razgovarali smo s našim sugovornikom i direktorom maloprodajnih korisničkih rješenja u E.ON-u Hrvatska.

Tehnologija je značajno ubrzala zelenu tranziciju

Budući da Sabo iza sebe ima više od 17 godina iskustva na rukovodećim pozicijama za poslovne strategije, razvoj poslovanja, inovativne poslovne modele, digitalizaciju, analize tržišta i razvoj projekata e-mobilnosti te infrastrukture, dao nam je širu sliku o tome što se događa u energetici danas te što nas čeka u budućnosti.

“Rekao bih da je do sada napravljeno zaista puno gledajući unatrag 10, 15 i 20 godina – tada je bilo nezamislivo vidjeti toliko vjetroelektrana i solarnih elektrana, ali i drugih rješenja koja podrazumijevanju energetsku tranziciju”, govori.

Dodaje da su tehnološki sektor i digitalizacija ubrzali tranziciju, no postoji značajan prostor za napredak da bi ona zaživjela u potpunosti.

“Ono što je jasno svima jest da energetiku, koja podrazumijeva naftu i plin, preuzima elektro segment i postaje isključivo elektroenergetika jer sve industrije prelaze na struju, ali to čine i ostali sektori, a ponajviše prometni”, kaže.

Treba ubrzati proces dobivanja odobrenja

Što se konkretno cijena struje tiče, trenutačno su nekoliko puta niže od onih u 2022. godini, kada su bile na do sada nezabilježeno visokim razinama.

“No, opet su tri do četiri puta više od onih iz predkriznog razdoblja iz 2021. godine. Krize su zapravo prilike za razvoj novih poslovnih modela i rješenja koji će omogućiti opskrbu električnom energijom kakvu nismo do sada susretali na tržištima”, objašnjava.

Za poslovne korisnike to je, primjerice, takozvani Power Purchase Agreement, odnosno ugovor za dugoročni otkup električne energije, a u kućanstvima su to distribuirane vlastite proizvodnje i predavanje viškova u mrežu.

“Što se tiče investicija u obnovljive izvore energije, da bi se one pojačale potrebno je pojednostaviti procese dobivanja odobrenja, priključaka i puštanja u pogon velikih, ali i malih energetskih proizvodnih postrojenja. Predugo trajanje ovih procesa usporava i odbija potencijalne investicije”, odlučno će.

Kako oblikovati hrvatsko energetsko tržište?

Također, krucijalnim smatra i dijalog između vladajućih i tvrtki na energetskom tržištu.

“Pozdravljamo Vladine i europske mjere kao kratkoročno olakšanje s obzirom na to da donose prihvatljive cijene kupcima, kao i regulatornu stabilnost. No, moramo iskoristiti ovo vrijeme za konstruktivan dijalog o budućnosti energetskog tržišta u Hrvatskoj”, kaže.

Nastavlja da su spremni sudjelovati u dijalogu koji će utjecati na hrvatsko energetsko tržište tako da ono postane stručnije, konkurentnije i u konačnici privuče kapital i investitore.

“Treba pritom razmotriti činjenicu da je niža razina osviještenosti o važnosti ulaganja u obnovljive izvore energije rezultat cijena koje nisu tržišne. Kada bi one bile tržišne, ulaganja bi bila proporcionalno veća jer bi se investicija u vlastitu proizvodnju prije isplatila”, konstatira.

Idealni model za Hrvatsku

Budući da bi vraćanje tržišnih cijena potencijalno povećalo rizik od siromaštva, zanimalo nas je koji bi onda bio idealni model u Hrvatskoj koji bi zaštitio najranjivije skupine društva od visokih cijena, ali istovremeno i potaknuo te podržao ulaganje u obnovljive izvore energije?

Sabo objašnjava da je regulativom bilo određeno da je prihod od proizvodnje električne energije ograničen na 180 eura po megavat satu, što znači da sve što se uprihođuje iznad te granice, ide u zaseban fond kojim se financiraju projekti obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti, a njime upravlja Fond za zaštitu okoliša.

“Ta sredstva treba usmjeriti na najranjivije skupine, no i na povećavanje subvencija kao poticaja za ulaganja u obnovljive izvore energije i projekte energetske učinkovitosti. Tako se zadovoljava više skupina i ciljeva, među kojima su i oni koje Vlada mora ostvariti prema ciljevima europskog Zelenog plana ako želimo živjeti u ugljično neutralnoj Europi do 2050.”, kaže.

Savjeti za subvencije

Kad smo kod subvencija, Sabo naglašava da se ulaganje u obnovljive izvore energije isplati i s poticajima i bez njih.

“Nacionalni poticaji moraju biti veći i izdašniji, kao i linije financiranja za krajnje kupce kategorije kućanstvo, jer će kupcima olakšati proces investicije. U Hrvatskoj imamo tu jedinstvenu priliku. E.ON u svojoj ponudi nudi kupcima savjete o postojećim subvencijama na razini grada, županije, ali i države”, kaže.

Ulaganje u obnovljive izvore energije, odnosno u proizvodnju struje iz vlastite elektrane – bilo na krovu ili na zemlji, jedini je način da se postane energetski neovisan, da se izbjegnu budući visoki troškovi električne energije te podrže okolišni ciljevi i zdraviji život.

“Argumenti za ugradnju solarne elektrane, osim neovisnosti o promjenama cijena na tržištu, svakako su i pojedinačni doprinos globalnoj dekarbonizaciji te uvođenju novih rješenja za pametno korištenje i upravljanje energijom”, poručuje naš sugovornik.

Model koji bi funkcionirao za sve

Povećanjem broja energetskih rješenja koja koriste obnovljive izvore energije, dodaje, smanjuje se ovisnost o fosilnim gorivima i povećava neovisnost te sigurnost opskrbe.

Naglašava i da se pritom ne smije zaboraviti ni ulaganje u infrastrukturu, odnosno u elektroenergetske mreže.

“Uz sve navedeno, treba omogućiti i ugovore o otkupu energije, odnosno takozvanih viškova između kućanstava. Primjerice, vlasnik solarne elektrane u Dalmaciji koji proizvodi više električne energije nego što potroši, s ovakvim ugovorom bi tu energiju mogao prodati kupcu u sjevernoj ili istočnoj Hrvatskoj”, navodi.

Također, zaključuje da ne postoji idealan, ni univerzalan model, ali da bi od predloženih rješenja svi imali koristi i da bi time Hrvatska mogla zauzeti visoko mjesto u Europskoj uniji po iskorištenosti obnovljivih izvora energije.

Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom E.ON Hrvatska.