Čudna situacija između Brodosplita i Vlade, odnosno Ministarstva obrane, ponovno je podsjetila na tragediju hrvatskih brodogradilišta u posljednjih nekoliko desetljeća. U brodogradnju su ulupane milijarde eura, a rezultat je takav da nijedno od većih brodogradilišta nije uspjelo normalno poslovati.
Usprkos kvaliteti izrade kojom su se brodogradilišta hvalila, nitko očito nije otkrio tajnu kako napraviti brod bez milijunskih gubitaka koji su sanirani novcem poreznih obveznika, pa se onda postavlja pitanje koji je smisao cijele priče. Zašto su hrvatski građani desetljećima kupcima brodova subvencionirali njihovu gradnju.
Cirukus oko gradnje brodova za obalnu stražu
U najnovijoj priči Brodosplit, odnosno njegov vlasnik Tomislav Debeljak i ministar obrane Mario Banožić, međusobno se optužuju za propast posla izgradnje pet brodova za mornaricu, odnosno obalnu stražu koji se grade već gotovo cijelo desetljeće.
Prije nekoliko dana u medijima se pojavilo pismo u kojem Debeljak optužuje Banožića za opstrukciju posla izgradnje tih brodova te da je svojim ponašanjem ministar obrane ugrozio kapacitete Hrvatske ratne mornarice. U pismu se spominje otezanje plaćanja već izvršenih radova.
Uslijedila je Banožićeva reakcija. On pak tvrdi da su brodovi trebali biti gotovi do 2018. godine, ali da ih Brodosplit nije uspio završiti. Rekao je i da MORH šalje upite može li Brodosplit završiti gradnju tih brodova, ali da ne dobivaju jasan odgovor.
Građani nemaju koristi, a košta ih milijarde
Osim toga, spominjala se i prodaja tih brodova u inozemstvo, za što Banožić kaže da je nemoguće, jer su upisani kao vlasništvo RH, i kaže da se u cijelu priču uključilo i Državno odvjetništvo. Zaista je teško razabrati tko govori istinu i što se sve krije u pozadini ove priče, a to ćemo možda doznati jednom kada DORH završi istragu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ono što je jasno jest da hrvatski građani od ovakvih cirkusa nemaju apsolutno nikakve koristi, a u Brodosplit su, samo uoči privatizacije, uložili (ili bacili) oko milijardu i pol kuna.
Procjenjuje se da je na sanaciju hrvatskih brodogradilišta u posljednjih tridesetak godina otišlo oko 30 do 40 milijardi kuna, pod izlikom, naravno, spašavanja radnih mjesta. Kao da je javni interes financijskom pomoći umjetno održavati firme na životu, kako bi se održala očito neproduktivna radna mjesta, umjesto da se radnici, prirodnim putem, presele u profitabilne industrije.
Vrlo privatni interesi maskirani u javne interese
Oduvijek postoji kronični nedostatak metalskih radnika, što znači da im nikada nije bio problem pronaći posao, i s aspekta države, potpuno je nerazumno spašavati takva radna mjesta u neprofitabilnim firmama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije otprilike mjesec dana doznali smo i da nitko nije zainteresiran za kupnju propalog Uljanika, koji je završio u stečaju. Uljanik je navodeno gradio “najbolje brodove na svijetu”, ali su i najlošije na svijetu poslovali, pa su koštali porezne obveznike oko 3,5 milijard kuna.
Bivšu upravu tog brodogradilišta tereti se za štetu tešku više milijardi kuna, a jasno je da od brodogradnje u Puli više neće biti ništa. Uglavnom, stječe se dojam kao da je cijela ta pulska priča i postojala kako bi netko napunio svoje džepove, pod izgovorom spašavanja proizvodnje, radnih mjesta i izvoza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovako država upravlja novcem građana: milijardama spašavala firmu koja joj godinama nije bila u stanju isporučiti 5 brodova
Cirkus oko gradnje brodova za MORH još jednom prokazao nevjerojatnu opuštenost države po pitanju javnog novca
Procjenjuje se da je na sanaciju hrvatskih brodogradilišta u posljednjih tridesetak godina otišlo oko 30 do 40 milijardi kuna, pod izlikom, naravno, spašavanja radnih mjesta. Kao da je javni interes financijskom pomoći umjetno održavati firme na životu, kako bi se održala očito neproduktivna radna mjesta
Čudna situacija između Brodosplita i Vlade, odnosno Ministarstva obrane, ponovno je podsjetila na tragediju hrvatskih brodogradilišta u posljednjih nekoliko desetljeća. U brodogradnju su ulupane milijarde eura, a rezultat je takav da nijedno od većih brodogradilišta nije uspjelo normalno poslovati.
Usprkos kvaliteti izrade kojom su se brodogradilišta hvalila, nitko očito nije otkrio tajnu kako napraviti brod bez milijunskih gubitaka koji su sanirani novcem poreznih obveznika, pa se onda postavlja pitanje koji je smisao cijele priče. Zašto su hrvatski građani desetljećima kupcima brodova subvencionirali njihovu gradnju.
Cirukus oko gradnje brodova za obalnu stražu
U najnovijoj priči Brodosplit, odnosno njegov vlasnik Tomislav Debeljak i ministar obrane Mario Banožić, međusobno se optužuju za propast posla izgradnje pet brodova za mornaricu, odnosno obalnu stražu koji se grade već gotovo cijelo desetljeće.
Prije nekoliko dana u medijima se pojavilo pismo u kojem Debeljak optužuje Banožića za opstrukciju posla izgradnje tih brodova te da je svojim ponašanjem ministar obrane ugrozio kapacitete Hrvatske ratne mornarice. U pismu se spominje otezanje plaćanja već izvršenih radova.
Uslijedila je Banožićeva reakcija. On pak tvrdi da su brodovi trebali biti gotovi do 2018. godine, ali da ih Brodosplit nije uspio završiti. Rekao je i da MORH šalje upite može li Brodosplit završiti gradnju tih brodova, ali da ne dobivaju jasan odgovor.
Građani nemaju koristi, a košta ih milijarde
Osim toga, spominjala se i prodaja tih brodova u inozemstvo, za što Banožić kaže da je nemoguće, jer su upisani kao vlasništvo RH, i kaže da se u cijelu priču uključilo i Državno odvjetništvo. Zaista je teško razabrati tko govori istinu i što se sve krije u pozadini ove priče, a to ćemo možda doznati jednom kada DORH završi istragu.
Ono što je jasno jest da hrvatski građani od ovakvih cirkusa nemaju apsolutno nikakve koristi, a u Brodosplit su, samo uoči privatizacije, uložili (ili bacili) oko milijardu i pol kuna.
Procjenjuje se da je na sanaciju hrvatskih brodogradilišta u posljednjih tridesetak godina otišlo oko 30 do 40 milijardi kuna, pod izlikom, naravno, spašavanja radnih mjesta. Kao da je javni interes financijskom pomoći umjetno održavati firme na životu, kako bi se održala očito neproduktivna radna mjesta, umjesto da se radnici, prirodnim putem, presele u profitabilne industrije.
Vrlo privatni interesi maskirani u javne interese
Oduvijek postoji kronični nedostatak metalskih radnika, što znači da im nikada nije bio problem pronaći posao, i s aspekta države, potpuno je nerazumno spašavati takva radna mjesta u neprofitabilnim firmama.
Prije otprilike mjesec dana doznali smo i da nitko nije zainteresiran za kupnju propalog Uljanika, koji je završio u stečaju. Uljanik je navodeno gradio “najbolje brodove na svijetu”, ali su i najlošije na svijetu poslovali, pa su koštali porezne obveznike oko 3,5 milijard kuna.
Bivšu upravu tog brodogradilišta tereti se za štetu tešku više milijardi kuna, a jasno je da od brodogradnje u Puli više neće biti ništa. Uglavnom, stječe se dojam kao da je cijela ta pulska priča i postojala kako bi netko napunio svoje džepove, pod izgovorom spašavanja proizvodnje, radnih mjesta i izvoza.