Pitali smo agenticu koja je prodala otok Smokvicu tko i koliko kupuje otoke u Hrvatskoj. Ovo je 9 činjenica
U 13 godina prodano je 5 otoka, nijedan kupac se nije vratio kad je odbijen
Kako je priča o otoku Obonjanu i koncesiji koju su od grada Šibenika dobili britanski i hrvatski investitori pokrenula brojne, već poznate, rasprave oko rasprodaje državne imovine, odlučili smo provjeriti opće stanje vezano uz tržište otoka u Hrvatskoj. Postoji li ono uopće? Tko su zainteresirani? Kakve su cijene? Zakonska regulativa?
Tragom tih pitanja, kontaktirali smo Jasminku Biliškov, vlasnicu agencije Biliškov nekretnine u Kaštel Starom, ali i dopredsjednicu Udruženja poslovanja nekretninama pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. “Vrlo mali broj ljudi može kupiti otok u cijelosti”, kazuje Biliškov. To su uglavnom jako bogati poslovni ljudi, pripadnici kraljevskih obitelji, poznate osobe, ljudi iz svijeta Formule 1 i slični VIP klijenti i pripadnici svjetskoga jetseta.
Morate prvo pitati državu želi li kupiti otok
Koji otoci se mogu kupiti, a koji ne, određeno je Zakonom o manjim otocima, na kojemu su popisani svi mali otoci, koji bi mogli biti na prodaju. Država ima pravo prvokupa. Za kupnju otoka mora se prvo predati zahtjev vlastima na čijem se području otok nalazi. Prvo se provjerava interes grada za otok, potom županije i na kraju države. Ukoliko nitko od njih ne pokaže interes za kupnju otoka, on se može ponuditi vanjskim kupcima. Tada se određuje donji iznos ispod kojega se otok ne bi trebao prodati.
Možete birati tko dolazi na vaš otok, ako platite
Prije razgovora o prodaji otoka, mora se odrediti obalni pojas. To određuje služba koja se bavi pomorskim dobrom, a proglašava ga država. Obalni pojas može biti od šest metara naviše. “To je zona u koju se zapravo svatko smije doći kupati”, kazuje Biliškov. U tom pojasu vlasnik otoka ne može određivati tko ima pristup. Ali na obalni pojas se može dobiti koncesija. Ona se, jasno, mora platiti, ali nakon što je dobivena, njezin vlasnik može odrediti tko će boraviti u tom prostoru.
Cijene su nerealne, a kupaca je vrlo malo
“Koncesija može biti pet, dvadeset i 99 godina”, kaže Biliškov. “Grad daje ovu od pet, županija od 20, a najdužu određuje država”, dodaje.
Svaki prodavač sam određuje cijenu. “Imamo totalno nerealnih do realnih ponuda”, kaže gospođa Biliškov. Potražnja, dodaje, nije velika. “Radi se o pojedinim ljudima, jer rijetko se tko odlučuje da kupi otok. Kupaca je malo, ali to su probrani kupci”, objašnjava Biliškov. Otoci su, s druge strane, u poprilično lošem stanju. Zapušteni, neodržavani.
Privatno je dvadesetak posto otoka
Zakonska se regulativa ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i nije bitno promijenila. Ostala je ista kao prije, jako komplicirana. Biliškov smatra da je briga oko rasprodaje otoka po njezinu mišljenju neutemeljena. Naime, oko 85 posto otoka ionako je u državnom vlasništvu. “Tek je petnaest do dvadeset posto malih otoka u privatnom vlasništvu”, kaže Biliškov. Ne treba, dakle, strahovati od rasprodaje. I sami se privatnici ne odlučuju rado na prodaju, upozorava Biliškov. Na to ih najčešće prisile okolnosti.
Da kupite otok, na njemu ne biste smjeli graditi
Stvar dalje komplicira i činjenica da zakon brani gradnju na malim otocima. Dozvoljava da se renovira postojeći objekt, bila to kuća, svjetionik ili zidine. “Nove građevine naši GUP-ovi još ne dozvoljavaju”, kaže Biliškov. Smatra da bi trebalo dozvoliti gradnju. Strogo regulirati pravila i držati sve pod kontrolom, ali gradnju svakako treba dozvoliti. “Recimo u mediteranskom stilu, da bude u skladu s okolišem”, predlaže. Trebalo bi odrediti kolika površina otoka dozvoljava gradnju kolike građevine. Ili više njih.
Nitko ne pokušava dva puta kupiti otok
Trebalo bi biti dozvoljeno sve ono što ne bi nagrdilo okoliš, smatra Biliškov. Odrediti bi trebalo i hortikulturu. “Šteta je gubiti prave klijente zbog loše regulative”, kaže Biliškov. “Oni se više ne vraćaju, kad ih jednom odbijemo”, dodaje. Obzirom da se radi o bogatoj klijenteli, kojoj novac nije problem, oni svakako dolaze s nekom poslovnom vizijom i planom što učiniti u našoj zemlji. Ukoliko ih mi na prvom koraku odbijemo, jer im otežavamo kupnju otoka, oni odustaju od svih planiranih poslovnih aktivnosti, upozorava Biliškov.
Očekujemo da Richard Branson osniva OPG
“Graditi se može ukoliko se ima OPG, ali teško da će se ljudi iz šoubiznisa ili veliki poslovni ljudi baviti OPG-om da bi napravili kuću”, progovara o ovom apsurdu Biliškov. Na tome bi se svakako trebalo poraditi, smatra, jer bi privuklo elitne klijente.
Rigorozni propisi riješili bi puno problema
Biliškov tvrdi da najbolji klijenti kakve privlači ideja o kupnji otoka, sami stvaraju rast tržišta, jer dovode nove, slične sebi. “Oni neće zagaditi more. Dapače, zaposlit će ljude koji će im održavati otok i brinuti se o prirodi i moru oko njega. Otok uvijek ostaje hrvatski, bilo da je u vlasništvu države ili kraljevske obitelji ili bilo koga drugoga. Nitko ga neće odvući iz Jadrana.”, objašnjava Biliškov.
Da bi otoci postali dobar poslovni potez, objašnjava, treba im dati značaj, zaštititi ih ekološki, urbanistički i na svaki drugi način. Treba se odrediti sve, od toga koja hortikultura se može zasaditi na otoku, koja površina građevina je dopuštena, smanjiti prostor za malverzacije i odrediti rigorozne kazne za kršenje zakona.
U 13 godina prodano je 5 otoka
“Mi smo prodali jedan otok 2002. godine. Otok Smokvicu kod Primoštena. Otad su krenuli i napadi o rasprodaji državne imovine, o propasti. Do danas, dakle u ovih 13 godina, ukupno je na cijeloj obali prodano tri ili četiri otoka. Toliko o tome da će se dogoditi katastrofa i da ćemo u potpunosti rasprodati obalu”, kazuje Biliškov. To je glavni argument protiv apokaliptičnih predskazanja o gubitku nacionalne imovine.
Treba donijeti pametan zakon, jer su otoci izrazito ozbiljna tema. Onih koji bi mogli biti na prodaju vrlo je mali broj, stoga doista nema razloga za brigu, zaključuje Biliškov. Na ovaj smo način u svakom slučaju u gubitku.