Svjetski lideri imaju 5 dana za dogovor o spašavanju klime, a ovo je 6 tema koje treba pratiti o tome

Pariški plan ima svega 48 stranica ali nervoza je velika jer se još uvijek strahuje da bi summit mogao završiti debaklom. Šefovi država imali su 4 godine vremena za dogovor, koje su uglavnom potrošili na prepucavanje i pokušaje provlačenja partikularnih ekonomskih interesa kroz sporazum. Drugi problem je što je za bilo kakav pravno obvezujući dokument nužno provjeriti i uskladiti tisuće detalja a za to više nema vremena. Treći problem je što dokument ne smije biti samo deklarativni zaključak summita već mora biti operativni plan, u kojemu će biti jasno određeno koliko će tko smanjivati emisije štetnih plinova i koliki će tko podnijeti financijski teret. Ministri okoliša zasjedaju od ponedjeljka, a ovo su ključne teme koje treba pratiti tijekom pregovora.

1. Novac, novac, novac

Najbogatije zemlje 2009. su se obvezale financirati klimatsku zaštitu zemalja u razvoju sa 100 milijardi dolara godišnje, s početkom 2020. Tim su se novcem trebali olakšati prijelaz s jeftinog ugljena na obnovljive izvore energije i ojačati obrana od uragana, poplava, suša, nenormalnog rasta razine mora i drugih posljedica klimatskih promjena.

https://twitter.com/marcwilliams192/status/673934772599578624

Nikad, međutim, nije precizirano računa li se u tih 100 milijardi dolara i privatni novac, mogu li se te obveze plaćati kreditima, hoće li se dio troškova prebaciti na zemalja u razvoju koje to mogu podnijeti te smije li se u njih računati novac iz međunarodnih agencija i razvojnih fondova. Nije određeno ni tko i po kojim uvjetima može primati novac niti koliko će se potrošiti na prijelaz na obnovljive izvore, a koliko na zaštitu od posljedica klimatskih promjena.

Mnoge bogate zemlje izbjegavaju potpisati bilo kakvu obvezu plaćanja, dok siromašne zemlje traže više novca kako bi pokrile troškove tranzicije i štete koje su klimatski poremećaji izazvali u međuvremenu.

2. Međusobno okrivljavanje

Pregovori u Parizu vode se prema Okvirnoj konvenciji UN-a o promjeni klime potpisane u Riju 1992. Svi sudionici summita ratificirali su tu konvenciju. Riječ je o temeljnom sporazumu o sprečavanju neželjenih klimatskih promjena. Načelo tog sporazuma su “zajedničke ali diferencirane odgovornosti koje će se provoditi sukladno mogućnostima potpisnica”.

Sporazum iz Rija pretpostavlja da su bogatije zemlje dulje zagađivale atmosferu pa snose i veću odgovornost za rješavanje problema. Zemlje u razvoju žele da ta pretpostavka ostane i novom sporazumu i da im se omogući da još neko vrijeme koriste jeftinu energiju iz ugljena jer, tvrde, samo tako milijune stanovnika mogu izvući iz siromaštva.

Beijing issues first ever red alert for severe air pollution https://t.co/T2QugluNWl pic.twitter.com/j0FfHdrzse

— The Verge (@verge) December 7, 2015

Bogate zemlje tvrde da se u zadnjih 20 godina svijet iz temelja promijenio i da su mnoge nekadašnje zemlje u razvoju danas među najvećim zagađivačima i imaju dovoljan gospodarski rast da podijele obveze s njima. Krunski primjer su Kina i Indija. Kina je najveći emiter stakleničkih plinova na svijetu, a Indija je odmah iza SAD-a i Europske unije.

Bogate zemlje tvrde da se “zemlje u razvoju” pokušavaju bogatiti na njihov račun. Zemlje u razvoju tvrde da imaju pravo na svoje razdoblje nesmetanog razvoja, koji su najbogatije zemlje uživale više od 100 godina.

3. Globalno zatopljenje nije isto za sve

Članice UN-a 2010. su usvojile cilj ograničenja globalnog zatopljenja na dva stupnja Celzija više u odnosu na prosječnu temperaturu prije početka industrijske revolucije. Ali globalno zatopljenje, kao ni njegovo smanjenje, nema isti efekt u svim dijelovima svijeta.

The small but mighty: small island states fight to survive at Paris Climate Summit https://t.co/wncZOem9hg pic.twitter.com/P1XILA8l7q

— Mashable (@mashable) December 2, 2015

Male otočne države i mnoge siromašne zemlje zatopljenje će osjetiti prve i pogodit će ih najžešće pa traže da jače ograničenje, na 1,5 stupanj Celzija više u odnosu na razine prije početka industrijske revolucije.

U nacrtu pariškog sporazuma su oba cilja. Odluka o tome koji će ostati bit će politička. Postoji mogućnost da ostanu oba.

4. Smanjenje emisije stakleničkih plinova

Pregovarači su cilj pariškog sporazuma definirali kao “veoma dugoročan”. Ali nema nikakvog dogovora o rokovima u kojima emisija stakleničkih plinova može doseći vrhunac niti stopa po kojima bi se nakon toga morala smanjivati. Navodno postoji mogućnost da se zatraži potpuno izbacivanje ugljika u energetske ekonomije, sve su opcije otvorene.

5. Postpuno pojačavanje mjera

Stup pariškog sporazuma je popis dobrovoljnih prijedloga država o njihovu smanjenju emisija staklenički plinova koji nastaju korištenjem ugljena, nafte i plina. Kad bi sve ostalo na dosadašnjim prijedlozima, globalno zatopljenje povećalo bi se daleko iznad granica koje znanstvenici sada smatraju sigurnima.

Brandalism activists take over Paris ad space for UN climate change summit https://t.co/RmzYVNoSA5 pic.twitter.com/R6j8zhWZ3c

— Campaign: Brands (@CampaignBrands) December 2, 2015

Mnoge države tražile su da se uvede povremena revizija obveza i da ih se po potrebi povećava, nitko ne želi odmah potpisati značajnija smanjenja. Većina komentatora misli da će se potpisnice na kraju dogovoriti oko redovitih revizija, ali nema suglasnosti oko toga koliko bi one trebale biti česte i hoće li se od država tražiti da automatski povećavaju svoje obveze ili će se svaki put ponovno pregovarati.

6. Pitanje zakonske obveze

Budući da se sklapa u okviru UN-ova klimatskog foruma, sporazum kojim će završiti pariški summit bit će međunarodni pravno obvezujući dokument. Uz mali detalj da nema stvarnih sankcija za države koje ga se ne budu pridržavale.