Cijene prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj nerijetko su više u odnosu na mnogo bogatije europske zemlje. U javnosti se često krivnja za to svaljuje na trgovačke lance, koji navodno pljačkaju hrvatske kupce, imaju silne “ekstraprofite” i uništavaju hrvatsku proizvodnju. No, u stvarnosti, hrvatski proizvodi koji se prodaju mimo trgovačkih lanaca uglavnom su osjetno skuplji u odnosu na ono što dolazi iz uvoza.
Ovih dana na tržnice u Zagrebu došle su vrgoračke jagode, a veliku pažnju izazvala je njihova cijena od 8 eura za kilogram. Prema pisanju Jutarnjeg lista, istovremeno su jagode iz uvoza, konkretno iz Grčke, na istoj tržnici koštale 4 eura za kilogram dok su u trgovačkim centrima još jeftinije te se njihova cijena kreće oko 3 eura.
Svaka roba ima svoje kupce
Svaka roba, naravno, ima svoga kupca i nema ništa sporno u tome da hrvatski proizvođači za svoje proizvode traže koliko god žele. Dok god ima potražnje i prodaja ide, cijena će rasti. No, teško je ne primijetiti da je velika većina hrvatskih proizvoda osjetno skuplja od uvoznih, dok se istovremeno u poljoprivredi konstantno, već desetljećima kuka, jadikuje i buni protiv uvoza.
Čak su postojale i inicijative da se uvede zakonska regulativa koja će trgovinama propisivati određeni postotak hrvatskih proizvoda koje moraju imati na policama. Davno prije ulaska u EU postojali su i radikalniji zahtjevi, za zabranama uvoza, uvođenja posebnih carina za uvezne proizvode i slično.
Što bi bilo da nema uvoza
Srećom, to je sada nemoguće, jer smo dio zajedničkog tržišta EU, pa je postavljanje takvih barijera zabranjeno. Da kupcima, kojim slučajem, nisu dostupni uvozni proizvodi, ne bi se baš dobro proveli. Koliko bi tek vrgoračke jagode koštale da nemaju konkurenciju iz Grčke ili Španjolske? Ne radi se, naravno, samo o prvim sezonskim jagodama, nego i o mnogim drugim proizvodima – mesu, mlijeku, jajima, povrću i tako dalje.
Proizvođačima ide na ruku činjenica da dio kupaca domaće proizvode doživljava kao kvalitetnije, pa su onda za njih spremni platiti i veću cijenu. Dio kupaca odabire domaće proizvode kao izraz nekakvog ekonomskog patriotizma. Smatraju da tako rade dobru stvar i pomažu lokalnoj ekonomiji. No većina se ipak vodi vlastitim ekonomskim interesima, pa kupuju ono za što smatraju da nudi najbolji omjer cijene i kvalitete, bez obzira na to odakle proizvod dolazi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Proizvođači misle da su najbolji na svijetu
Da pitamo proizvođače zašto su im proizvodi toliko skuplji u odnosu na uvozne, vjerojatno bi nam rekli da je to zbog kvalitete. U njihovoj percepciji je to što proizvode najbolje na svijetu, dok je sve što dolazi iz uvoza umjetno, “špricano”, GMO, i slično. Njima je, jasno, u interesu da se stvori takva percepcija, jer im to olakšava prodaju, no iz perspektive kupca, pitanje je li to baš istina.
Je li zaista toliko velika razlika između nekog voća ili povrća proizvedenog u plasteniku u Hrvatskoj ili nekog koje je na isti način proizvedeno u nekoj drugoj zemlji, da vrijedi platiti razliku u cijeni od 50 ili 100 posto? Odgovor na to pitanje, dat će, kao i uvijek do sada – kupci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrgoračke jagode koštaju 8 eura po kili. Zašto su hrvatski proizvodi toliko skuplji od uvoznih?
Velika većina hrvatskih proizvoda osjetno je skuplja od uvoznih, dok se istovremeno u poljoprivredi konstantno, već desetljećima kuka protiv uvoza
Da kupcima, kojim slučajem, nisu dostupni uvozni proizvodi, ne bi se baš dobro proveli. Koliko bi tek vrgoračke jagode koštale da nemaju konkurenciju iz Grčke ili Španjolske?
Cijene prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj nerijetko su više u odnosu na mnogo bogatije europske zemlje. U javnosti se često krivnja za to svaljuje na trgovačke lance, koji navodno pljačkaju hrvatske kupce, imaju silne “ekstraprofite” i uništavaju hrvatsku proizvodnju. No, u stvarnosti, hrvatski proizvodi koji se prodaju mimo trgovačkih lanaca uglavnom su osjetno skuplji u odnosu na ono što dolazi iz uvoza.
Ovih dana na tržnice u Zagrebu došle su vrgoračke jagode, a veliku pažnju izazvala je njihova cijena od 8 eura za kilogram. Prema pisanju Jutarnjeg lista, istovremeno su jagode iz uvoza, konkretno iz Grčke, na istoj tržnici koštale 4 eura za kilogram dok su u trgovačkim centrima još jeftinije te se njihova cijena kreće oko 3 eura.
Svaka roba ima svoje kupce
Svaka roba, naravno, ima svoga kupca i nema ništa sporno u tome da hrvatski proizvođači za svoje proizvode traže koliko god žele. Dok god ima potražnje i prodaja ide, cijena će rasti. No, teško je ne primijetiti da je velika većina hrvatskih proizvoda osjetno skuplja od uvoznih, dok se istovremeno u poljoprivredi konstantno, već desetljećima kuka, jadikuje i buni protiv uvoza.
Čak su postojale i inicijative da se uvede zakonska regulativa koja će trgovinama propisivati određeni postotak hrvatskih proizvoda koje moraju imati na policama. Davno prije ulaska u EU postojali su i radikalniji zahtjevi, za zabranama uvoza, uvođenja posebnih carina za uvezne proizvode i slično.
Što bi bilo da nema uvoza
Srećom, to je sada nemoguće, jer smo dio zajedničkog tržišta EU, pa je postavljanje takvih barijera zabranjeno. Da kupcima, kojim slučajem, nisu dostupni uvozni proizvodi, ne bi se baš dobro proveli. Koliko bi tek vrgoračke jagode koštale da nemaju konkurenciju iz Grčke ili Španjolske? Ne radi se, naravno, samo o prvim sezonskim jagodama, nego i o mnogim drugim proizvodima – mesu, mlijeku, jajima, povrću i tako dalje.
Proizvođačima ide na ruku činjenica da dio kupaca domaće proizvode doživljava kao kvalitetnije, pa su onda za njih spremni platiti i veću cijenu. Dio kupaca odabire domaće proizvode kao izraz nekakvog ekonomskog patriotizma. Smatraju da tako rade dobru stvar i pomažu lokalnoj ekonomiji. No većina se ipak vodi vlastitim ekonomskim interesima, pa kupuju ono za što smatraju da nudi najbolji omjer cijene i kvalitete, bez obzira na to odakle proizvod dolazi.
Proizvođači misle da su najbolji na svijetu
Da pitamo proizvođače zašto su im proizvodi toliko skuplji u odnosu na uvozne, vjerojatno bi nam rekli da je to zbog kvalitete. U njihovoj percepciji je to što proizvode najbolje na svijetu, dok je sve što dolazi iz uvoza umjetno, “špricano”, GMO, i slično. Njima je, jasno, u interesu da se stvori takva percepcija, jer im to olakšava prodaju, no iz perspektive kupca, pitanje je li to baš istina.
Je li zaista toliko velika razlika između nekog voća ili povrća proizvedenog u plasteniku u Hrvatskoj ili nekog koje je na isti način proizvedeno u nekoj drugoj zemlji, da vrijedi platiti razliku u cijeni od 50 ili 100 posto? Odgovor na to pitanje, dat će, kao i uvijek do sada – kupci.