U sjeni vječno istih pitanja, oko međunacionalnih političkih odnosa i pitanja nadležnosti između države BiH i Republike Srpske, Milorad Dodik kao da je odlučio napustiti sve ograde i institucionalizirati nasilje entiteta kojeg on smatra državom prema posljednjim potencijalnim oponentima, manjinama, i prema ideji demokratskog društva u cjelini.
Ovog tjedna je tako u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, unatoč brojnim otporima i prosvjedima, usvojen Nacrt zakona kojim se kriminalizira kleveta i kojim se otvoreno ide na novinare i na poticanje autocenzure, a Milorad Dodik je ujedno najavio da će uskoro donijeti zakon o zabrani prilaska LGBT aktivista školama, vrtićima, fakultetima i ostalim javnim ustanovama.
Potpuna slika užasa u Republici Srpskoj
Ova najava dolazi nakon brutalnog fizičkog nasilja prema aktivistima koji su organizirali povorku ponosa u Banjoj Luci i novinarima koji su je pratili, a koje je policija ispratila kao pasivni promatrač, da bi potom odvela spomenute aktiviste na prostor Federacije BiH, među njima čak i one koji žive u Banja Luci. Sve se to odvijalo uz izjave Draška Stanivukovića, gradonačelnika tog grada i jednog od ključnih Dodikovih oponenata, o tome kako se on zalaže za obiteljske vrijednosti. Stoga sada imamo potpunu sliku užasa i institucionalnog nasilja u Republici Srpskoj, pri čemu na ovim pitanjima prava opozicija ne postoji.
Situacija je dakle užasavajuća i dolazi kao rezultat dvaju paralelnih procesa. Prvo, kada nešto nastane na institucionalnom, sveobuhvatnom i strukturalnom nasilju, a Republika Srpska jest nastala na nasilju prema Bošnjacima i Hrvatima, onda je logiku institucionalnog nasilja nemoguće zaustaviti i ono se širi prema onima koji su preostali i nemaju se kako braniti. To su sada novinari, aktivisti i LGBT populacija, sve uz kontinuiranu atmosferu straha u kojoj žive povratnici.
Drugi proces koji je utjecao na ovo što sada gledamo dolazi iz sveopće konzervativne revolucije u Europi i SAD-u i s njom povezane ideološke netrpeljivosti prema liberalnoj demokraciji i vrijednostima prosvjetiteljstva, koja je u slučaju Republike Srpske dodatno osnažena antizapadnim sentimentima među srpskim nacionalistima.
U Republici Srpskoj nema ozbiljne opozicije
Postoji tu i treći razlog koji više sliči na stanje, nego na proces, a to je činjenica da u Republici Srpskoj ne postoji nikakva ozbiljna liberalna ili lijeva opozicija. To je, opet, rezultat samog društva i zločina koji se nalazi u njegovim temeljima, ali i potpuno krive svojevremene procjene te iste zapadne administracije s kojom je sada prekinuo odnose, da su Milorad Dodik i njegov SNSD karta na koju treba zaigrati. Naime, bizarno je u čitavoj priči da je riječ o nominalno socijaldemokratskoj stranci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se stvari ovako poslože, situacija izgleda bezizlazno, i to zato što s jedne strane Dodikov režim povlači poteze i donosi zakone za koje bi svi desničari i klerikalci u regiji i Europi dali sve da ih mogu institucionalno izglasati, s druge zato što Republika Srpska zaista funkcionira kao potpuno odvojena od ostatka Bosne i Hercegovine pa je nemoguće da se bilo kakve tendencije i pokreti s liberalne ljevice preliju iz Federacije BiH u Republiku Srpsku.
To je dodatno uzrokovano time da je ta ista liberalna ljevica također opsjednuta pitanjima identiteta, države i sjećanja na rat, puno više nego stvarnim današnjim životom.
Dodik iskorištava politički limb
Pravi politički život koji bi se bavio socijalnim, ekonomskim i društvenim previranjima u Bosni i Hercegovini zapravo uopće ne postoji, što opet savršeno odgovara i susjedima Srbiji i Hrvatskoj koje Bosna i Hercegovina jedino u identitetskim pitanjima i zanima, ali i međunarodnoj zajednici koja se također samo s tim pitanjem i bavi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To što je Dodik iskoristio taj limb da stvori najrepresivnije društvo i institucionalizira najveće želje svih konzervativaca je istovremeno zastrašujuće, koliko i očekivano.
Dodik gazi gejeve i novinare onako kako bi svi tvrdi desničari i klerikalci htjeli
Dodikovi potezi sada se šire prema onima koji su preostali i koji se nemaju kako braniti - novinarima, aktivistima i LGBT populaciji
Situacija je dakle užasavajuća i dolazi kao rezultat dvaju paralelnih procesa. Prvo, kada nešto nastane na institucionalnom, sveobuhvatnom i strukturalnom nasilju, a Republika Srpska jest nastala na nasilju prema Bošnjacima i Hrvatima, onda je logiku institucionalnog nasilja nemoguće zaustaviti
U sjeni vječno istih pitanja, oko međunacionalnih političkih odnosa i pitanja nadležnosti između države BiH i Republike Srpske, Milorad Dodik kao da je odlučio napustiti sve ograde i institucionalizirati nasilje entiteta kojeg on smatra državom prema posljednjim potencijalnim oponentima, manjinama, i prema ideji demokratskog društva u cjelini.
Ovog tjedna je tako u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, unatoč brojnim otporima i prosvjedima, usvojen Nacrt zakona kojim se kriminalizira kleveta i kojim se otvoreno ide na novinare i na poticanje autocenzure, a Milorad Dodik je ujedno najavio da će uskoro donijeti zakon o zabrani prilaska LGBT aktivista školama, vrtićima, fakultetima i ostalim javnim ustanovama.
Potpuna slika užasa u Republici Srpskoj
Ova najava dolazi nakon brutalnog fizičkog nasilja prema aktivistima koji su organizirali povorku ponosa u Banjoj Luci i novinarima koji su je pratili, a koje je policija ispratila kao pasivni promatrač, da bi potom odvela spomenute aktiviste na prostor Federacije BiH, među njima čak i one koji žive u Banja Luci. Sve se to odvijalo uz izjave Draška Stanivukovića, gradonačelnika tog grada i jednog od ključnih Dodikovih oponenata, o tome kako se on zalaže za obiteljske vrijednosti. Stoga sada imamo potpunu sliku užasa i institucionalnog nasilja u Republici Srpskoj, pri čemu na ovim pitanjima prava opozicija ne postoji.
Situacija je dakle užasavajuća i dolazi kao rezultat dvaju paralelnih procesa. Prvo, kada nešto nastane na institucionalnom, sveobuhvatnom i strukturalnom nasilju, a Republika Srpska jest nastala na nasilju prema Bošnjacima i Hrvatima, onda je logiku institucionalnog nasilja nemoguće zaustaviti i ono se širi prema onima koji su preostali i nemaju se kako braniti. To su sada novinari, aktivisti i LGBT populacija, sve uz kontinuiranu atmosferu straha u kojoj žive povratnici.
Drugi proces koji je utjecao na ovo što sada gledamo dolazi iz sveopće konzervativne revolucije u Europi i SAD-u i s njom povezane ideološke netrpeljivosti prema liberalnoj demokraciji i vrijednostima prosvjetiteljstva, koja je u slučaju Republike Srpske dodatno osnažena antizapadnim sentimentima među srpskim nacionalistima.
U Republici Srpskoj nema ozbiljne opozicije
Postoji tu i treći razlog koji više sliči na stanje, nego na proces, a to je činjenica da u Republici Srpskoj ne postoji nikakva ozbiljna liberalna ili lijeva opozicija. To je, opet, rezultat samog društva i zločina koji se nalazi u njegovim temeljima, ali i potpuno krive svojevremene procjene te iste zapadne administracije s kojom je sada prekinuo odnose, da su Milorad Dodik i njegov SNSD karta na koju treba zaigrati. Naime, bizarno je u čitavoj priči da je riječ o nominalno socijaldemokratskoj stranci.
Kad se stvari ovako poslože, situacija izgleda bezizlazno, i to zato što s jedne strane Dodikov režim povlači poteze i donosi zakone za koje bi svi desničari i klerikalci u regiji i Europi dali sve da ih mogu institucionalno izglasati, s druge zato što Republika Srpska zaista funkcionira kao potpuno odvojena od ostatka Bosne i Hercegovine pa je nemoguće da se bilo kakve tendencije i pokreti s liberalne ljevice preliju iz Federacije BiH u Republiku Srpsku.
To je dodatno uzrokovano time da je ta ista liberalna ljevica također opsjednuta pitanjima identiteta, države i sjećanja na rat, puno više nego stvarnim današnjim životom.
Dodik iskorištava politički limb
Pravi politički život koji bi se bavio socijalnim, ekonomskim i društvenim previranjima u Bosni i Hercegovini zapravo uopće ne postoji, što opet savršeno odgovara i susjedima Srbiji i Hrvatskoj koje Bosna i Hercegovina jedino u identitetskim pitanjima i zanima, ali i međunarodnoj zajednici koja se također samo s tim pitanjem i bavi.
To što je Dodik iskoristio taj limb da stvori najrepresivnije društvo i institucionalizira najveće želje svih konzervativaca je istovremeno zastrašujuće, koliko i očekivano.