Nema nikakve sumnje u to koja je politička stranka od ovih iole jačih u Hrvatskoj najbolje iskoristila aktualnu i prošlu godinu, vrijeme u kojem se, osim nekolicine izvanrednih izbora na lokalnim razinama, nije izlazilo na birališta.
Ne, to nije HDZ, stranka čija se anketna prednost u odnosu na sve konkurente gotovo već preselila u narodnu pjesmu. Naravno da nije ni SDP. Ali, nije ni Možemo!, nismo vidjeli velikog zelenog vala od one velike pobjede u Zagrebu. Nije čak ni Most, iako je jasno da se ova stranka etablirala kao nezaobilazna varijabla domaće političke scene.
Rasli više od inflacije
Sve četiri spomenute stranke su od početka 2022. do srpnja ove godine – padale u popularnosti. Ne puno, jedan-dva postotna boda, ali svi su u minusu. Osim Domovinskog pokreta.
Stranka Ivana Penave je 2022. godinu otvorila s rejtingom (prosjek dva redovna istraživanja javnog mnijenja, CRO Demoskop i Crobarometar) od 4,9 posto. Srpanj su zaključili s najvišim ovogodišnjim brojkama, podupire ih 7,4 posto anketiranih. Podrška im je, dakle, u malo više od godinu i po dana porasla za gotovo pedeset posto. Dok je, ajmo opet napomenuti, u istom periodu svima ostalima – padala.
HDZ otvorio prostor
Iako sasvim sigurno u ovoj pozitivnoj priči za Domovinski pokret svoje zasluge imaju sigurne financije (politička konkurencija ih je počela posprdno zvati Domoplinski pokret) i rad ljudi u stranci, teško se oteti dojmu da su za Penavinu stranku dobar dio posla odradile – okolnosti.
HDZ je, naime, otišao prema desnom centru, odričući se tamnijih boja koje mu je navlačilo prethodno stranačko vodstvo. Za birače koji su desniji od, recimo, Istanbulske konvencije, još je veći grijeh tijesna koalicijska suradnja sa SDSS-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kontra Pupovca i Novosti
Upravo na tome, na protivljenju političkim stremljenjima najveće stranke Srba u Hrvatskoj, Domovinski pokret gradi svoju političku poziciju – “pravog” HDZ-a. Onog koji je po definiciji narogušen na bilo kakvu vrstu suradnje s onima koji će u govoru pred Oluju koristiti riječ “rat”, a ne “Domovinski rat” ili, poželjnije, “velikosrpska agresija” ili koji će govoriti o nekoj od tabu tema u Hrvatskoj, kao što je progon Srba u vrijeme rata iz (nekih) krajeva koji tad nisu bili okupirani.
Desnim biračima, jednostavno, smetaju Srbi kao politički faktor u Hrvatskoj, smeta Milorad Pupovac kao personifikacija i, o kako žestoko, im smetaju Novosti. Tjednik koji, financiran proračunskim novcem, producira kvalitetno novinarstvo, dakle, ono koje ne ferma ni dva posto nacionalne tabue i takozvane svetinje, te u kojem piše nekoliko najboljih – hrvatskih! – novinara u zadnja tri desetljeća.
Dani ponosa i slave HSP-a
Nije prvi put da je HDZ-ov odlazak prema desnom centru značio rast neke opcije na desnici. Sredinom pretprošlog desetljeća, u vrijeme kad je bijeg Ante Gotovine prekinut njegovim uhićenjem u Španjolskoj, Hrvatska stranka prava se u anketama znala dobaciti i do 20 (nije greška, dvadeset) posto glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već dvije godine kasnije, na sljedećim parlamentarnim izborima, HSP je praktički nestao. Osvojili su jedan jedini saborski mandat. Pravaši tad, međutim, nisu imali blagodat opće situacije (da ne idemo u financije) kakvu danas ima Domovinski pokret.
“Glas za DP je glas za SDP”?
Naime, u anketama su te 2007. godine HDZ i SDP bili skoro poravnati. Ivo Sanader je tad dobro osjetio gdje se nalazi bazen potencijalnih glasova, kojeg je otključao s tezom “Glas za HSP je glas za SDP” i – dobio izbore, poslavši time pravaše Ante Đapića u rezalište političkih projekata kojima je istekao rok trajanja.
Teško da će Plenković ovaj put posegnuti za rimom: “Glas za DP je glas za SDP”. Odnosno, čak i ako to napravi, teško da će time uspaničiti birače desnice do mjere da u strahu od velike crvene opasnosti daju glas HDZ-u. Velika crvena opasnost se grčevito bori da ne padne u irelevantnost, a Plenkovićeva stranka je već dva mandata u koaliciji sa – SDSS-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Početak jednog divnog prijateljstva
No, ta situacija, odnosno mogući izborni uspjeh Domovinskog pokreta (a uspjeh je – itekakav – sve u blizini desetak mandata) za HDZ ne bi trebala biti posebno traumatična. S jedne strane relativna pobjeda u većini izbornih jedinica (s pripadajućim dodatnim mandatima koje donosi d’Hondt) neće doći u pitanje, jer su oporbene stranke pojedinačno preslabe, a na ljevici neće biti značajnijih koalicija.
S druge, pak, strane malo tko već danas sumnja da će, bez obzira na redovnu izmjenu baražne političke vatre na relaciji DP-HDZ pregovori o eventualnoj postizbornoj koaliciji – ako na nju bude ukazivala matematika iz biračkih kutija – biti početak jednog divnog prijateljstva. Ovdje je teško ne poželjeti u toj priči – ako već dođe do nje – još jednu varijablicu, još jedan začin. Da HDZ-u i DP-u za većinu zatreba i koalicija sa – SDSS-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Domovinski pokret je jedina stranka koja uporno raste u anketama. I to uopće ne mora biti loše za HDZ
Sve ostale jače stranke su po anketama od početka prošle godine do danas izgubile dio potpore
Teško da će Plenković ovaj put posegnuti za rimom: “Glas za DP je glas za SDP”. Odnosno, čak i ako to napravi, teško da će time uspaničiti birače desnice do mjere da u strahu od velike crvene opasnosti daju glas HDZ-u
Nema nikakve sumnje u to koja je politička stranka od ovih iole jačih u Hrvatskoj najbolje iskoristila aktualnu i prošlu godinu, vrijeme u kojem se, osim nekolicine izvanrednih izbora na lokalnim razinama, nije izlazilo na birališta.
Ne, to nije HDZ, stranka čija se anketna prednost u odnosu na sve konkurente gotovo već preselila u narodnu pjesmu. Naravno da nije ni SDP. Ali, nije ni Možemo!, nismo vidjeli velikog zelenog vala od one velike pobjede u Zagrebu. Nije čak ni Most, iako je jasno da se ova stranka etablirala kao nezaobilazna varijabla domaće političke scene.
Rasli više od inflacije
Sve četiri spomenute stranke su od početka 2022. do srpnja ove godine – padale u popularnosti. Ne puno, jedan-dva postotna boda, ali svi su u minusu. Osim Domovinskog pokreta.
Stranka Ivana Penave je 2022. godinu otvorila s rejtingom (prosjek dva redovna istraživanja javnog mnijenja, CRO Demoskop i Crobarometar) od 4,9 posto. Srpanj su zaključili s najvišim ovogodišnjim brojkama, podupire ih 7,4 posto anketiranih. Podrška im je, dakle, u malo više od godinu i po dana porasla za gotovo pedeset posto. Dok je, ajmo opet napomenuti, u istom periodu svima ostalima – padala.
HDZ otvorio prostor
Iako sasvim sigurno u ovoj pozitivnoj priči za Domovinski pokret svoje zasluge imaju sigurne financije (politička konkurencija ih je počela posprdno zvati Domoplinski pokret) i rad ljudi u stranci, teško se oteti dojmu da su za Penavinu stranku dobar dio posla odradile – okolnosti.
HDZ je, naime, otišao prema desnom centru, odričući se tamnijih boja koje mu je navlačilo prethodno stranačko vodstvo. Za birače koji su desniji od, recimo, Istanbulske konvencije, još je veći grijeh tijesna koalicijska suradnja sa SDSS-om.
Kontra Pupovca i Novosti
Upravo na tome, na protivljenju političkim stremljenjima najveće stranke Srba u Hrvatskoj, Domovinski pokret gradi svoju političku poziciju – “pravog” HDZ-a. Onog koji je po definiciji narogušen na bilo kakvu vrstu suradnje s onima koji će u govoru pred Oluju koristiti riječ “rat”, a ne “Domovinski rat” ili, poželjnije, “velikosrpska agresija” ili koji će govoriti o nekoj od tabu tema u Hrvatskoj, kao što je progon Srba u vrijeme rata iz (nekih) krajeva koji tad nisu bili okupirani.
Desnim biračima, jednostavno, smetaju Srbi kao politički faktor u Hrvatskoj, smeta Milorad Pupovac kao personifikacija i, o kako žestoko, im smetaju Novosti. Tjednik koji, financiran proračunskim novcem, producira kvalitetno novinarstvo, dakle, ono koje ne ferma ni dva posto nacionalne tabue i takozvane svetinje, te u kojem piše nekoliko najboljih – hrvatskih! – novinara u zadnja tri desetljeća.
Dani ponosa i slave HSP-a
Nije prvi put da je HDZ-ov odlazak prema desnom centru značio rast neke opcije na desnici. Sredinom pretprošlog desetljeća, u vrijeme kad je bijeg Ante Gotovine prekinut njegovim uhićenjem u Španjolskoj, Hrvatska stranka prava se u anketama znala dobaciti i do 20 (nije greška, dvadeset) posto glasova.
Već dvije godine kasnije, na sljedećim parlamentarnim izborima, HSP je praktički nestao. Osvojili su jedan jedini saborski mandat. Pravaši tad, međutim, nisu imali blagodat opće situacije (da ne idemo u financije) kakvu danas ima Domovinski pokret.
“Glas za DP je glas za SDP”?
Naime, u anketama su te 2007. godine HDZ i SDP bili skoro poravnati. Ivo Sanader je tad dobro osjetio gdje se nalazi bazen potencijalnih glasova, kojeg je otključao s tezom “Glas za HSP je glas za SDP” i – dobio izbore, poslavši time pravaše Ante Đapića u rezalište političkih projekata kojima je istekao rok trajanja.
Teško da će Plenković ovaj put posegnuti za rimom: “Glas za DP je glas za SDP”. Odnosno, čak i ako to napravi, teško da će time uspaničiti birače desnice do mjere da u strahu od velike crvene opasnosti daju glas HDZ-u. Velika crvena opasnost se grčevito bori da ne padne u irelevantnost, a Plenkovićeva stranka je već dva mandata u koaliciji sa – SDSS-om.
Početak jednog divnog prijateljstva
No, ta situacija, odnosno mogući izborni uspjeh Domovinskog pokreta (a uspjeh je – itekakav – sve u blizini desetak mandata) za HDZ ne bi trebala biti posebno traumatična. S jedne strane relativna pobjeda u većini izbornih jedinica (s pripadajućim dodatnim mandatima koje donosi d’Hondt) neće doći u pitanje, jer su oporbene stranke pojedinačno preslabe, a na ljevici neće biti značajnijih koalicija.
S druge, pak, strane malo tko već danas sumnja da će, bez obzira na redovnu izmjenu baražne političke vatre na relaciji DP-HDZ pregovori o eventualnoj postizbornoj koaliciji – ako na nju bude ukazivala matematika iz biračkih kutija – biti početak jednog divnog prijateljstva. Ovdje je teško ne poželjeti u toj priči – ako već dođe do nje – još jednu varijablicu, još jedan začin. Da HDZ-u i DP-u za većinu zatreba i koalicija sa – SDSS-om.