Sve je u toj farsi bilo rečeno kad je predsjednik Suda shvatio da su novinari – koje je desetljećima gladio tu i tamo kojom informacijicom – toliko sablažnjeni njegovim budalašenjem da ih mora uvjeravati kako: “Ovo nije državni udar. Nije ovo državni udar. Nije.”
Vestalka nedostojna plamena
U nekom boljem svijetu taj čovjek nikad ne bi dobio čast vestalke koja čuva plamen Zakona između Drave i Jadrana. Ali taj bolji svijet nije današnja Hrvatska, a Miroslav Šeparović je savršeno utjelovljenje svega što s njom ne valja, od diploma upitne kakvoće i podrijetla, politički namještenih milijunskih poslova, kumskih napredovanja, do ovakvih pseudopravnih predstava koje se rugaju ustavnom poretku što su ga se navodno digle braniti.
Kao u Vijeću čuvara islamske revolucije u Iranu, on bi skidao kandidate koji se ne sviđaju vladajućoj ortodoksiji, na političke rivale svojih sponzora primijenio bi poučak peruanskog generala Óscara Benavidesa koji je govorio “Mojim prijateljima – sve; mojim neprijateljima – zakon!”
No, Šeparović ne doseže čak ni nisku letvicu latinoameričkog diktatora jer njegova invektiva protiv Zorana Milanovića ne počiva ni na kakvom stvarnom zakonu. On je samo klaun.
Sjene na Pantovčaku
Nakon takve tragikomične scene, teško je ne poželjeti Milanoviću svaku sreću i Minervinu mudrost u pokušaju sklapanja koalicijske Vlade koja bi nakon osam godina detronizirala Andreja Plenkovića. Za Hrvatsku bi bilo porazno da u još jedan četverogodišnji ciklus uđe pod vodstvom stranke pravomoćno osuđene za korupciju koja je dobila samo relativnu većinu; drugim riječima, dvije trećine građana glasalo je za stranke koje nisu osuđene za korupciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo kakvi detalji Milanovićevih napora za sastav koalicije i vlade vješto su skriveni od javnosti, pa sve što o njima znamo tek su sporadične sekundarne reakcije nekih aktera (Grmoja, Penava). O događajima oko Milanovića možemo suditi samo po kretanju sjenki. No, za razliku od zarobljenika u Platonovoj špilji, mi smo svjesni svoga položaja i znamo da iza sjenki postoji stvarni svijet pa svoje uvide možemo proširiti na njegovu rekonstrukciju.
Sve sporadične sekundarne reakcije koje pristižu od izborne noći sukladne su otprije poznatom izbornom krajoliku. On je pod Zoranom Milanovićem na martovske ide definiran i zacrtan; i izmijenjen treći dan, po Ustavnom sudu. I opet će doći sudac Šeparović u ove retke jer način na koji je njegova većina još onomad ograničila Milanovića i SDP ima izravne posljedice na današnje pregovore na oba pola koja se nadaju mandatu.
Zagrljaj sa zavrnutom rukom
Dva su paradoksa definirala Milanovićev angažman na ovim izborima. Prvi je politička činjenica, nastala iz pseudo-ustavnopravnog tumačenja Šeparovića & Co., da se on po Upozorenju nije smio kandidirati na listi SDP-a. To je stvorilo situaciju da se predsjednik Republike aktivno angažira u predizbornoj kampanji, ali nema listu na kojoj bi se moglo glasati za njega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Silom ustavnog tumačenja predsjednik je ostao bez stranke, temeljnog političkog instrumenta pluralne demokracije, iako je najavio da bi nakon izbora podnio ostavku i bio na čelu (više)stranačke vlade. Krivnja za ovu bizarnu situaciju posve je na Ustavnom sudu.
Krivnja za drugi paradoks, koji je proizašao iz prvog, leži posve na Milanoviću i njegovoj idiosinkratičnoj političkoj personi. Noseći se nekako sa zavrnutom rukom koju mu je pribio Ustavni sud, Milanović optira igrati na široko i u svoj osakaćeni zagrljaj pozvati sve građane, bez obzira na njihovu ideologiju. Poručuje im da “glasuju za bilo koga, samo ne za HDZ”. No, paradoks koji tu nastaje itekako ima veze s ideologijom; dapače, ni s čim drugim nego s ideologijom.
Sužavanje područja borbe
Zoran Milanović već četiri godine govori o temama koje zanimaju tvrdu desnicu, jezikom koji razumije tvrda desnica, i propagira ideje koje se sviđaju tvrdoj desnici. Tako je bilo i u ovoj izbornoj kampanji. Milanović je vjerojatno mislio da širi područje borbe, ali ga je zapravo sužavao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Govorio je o omiljenim temama birača Domovinskog pokreta (imigraciji, Bosni, europskoj birokraciji), toksično muški, kako vole birači Domovinskog pokreta, i širio ideje koje se njima sviđaju (imigranti dolaze po socijalne benefite, Europska unija je propali projekt, Dodik je naš pravi partner…). I onda bi na kraju takve svakodnevne tirade poručio: Glasujte za bilo koga, osim za HDZ!
Birači Domovinskog pokreta to su čuli kao uputu da glasaju za – surprise, surprise! – Domovinski pokret. I neka su, tako je bilo i zamišljeno. Problem je što ta zamisao nije bila dokraja osmišljena. S jedne strane, nikad nećemo znati koliko je točno birača desnici donio aktualni predsjednik Republike. Ali važnije, Milanović nije imao nikakav prethodni dogovor s Domovinskim pokretom po kojem će on njima doćerati birače, a oni njemu kasnije glasove za većinu.
‘Tko izda… znate kako ide dalje’
Ista je stvar s Mostom, čiji birači titraju na iste ove teme, iste vrijednosti, iako su možda malo manje zaljubljeni u Milanovićev nepodnošljivi mačizam. I oni su Milanovićevu uputu doslovno shvatili i glasali za stranku na čiju podršku Milanović sad ne može glatko računati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijela je Milanovićeva kampanja trpjela od nedomišljenosti. Iza velikih riječi o Trećoj Republici naprimjer nije postojao nikakav sustavan sadržaj, nitko se nije sjetio da makar od nekog stažista naruči da organizira tri-četiri Milanovićeve velike ideje i doda koju (reforma Ustavnog suda, izmjena izbornog modela, saborsko biranje predsjednika Republike, ukidanje županija…). Sve je bila verbalna improvizacija iza koje nije stajalo ništa duboko promišljeno, kamoli konkretan plan.
No, izbori se ne dobivaju na programima i planovima, pa to Milanoviću može biti oprošteno. Ali mu ne može biti oprošteno što se doveo u situaciju da upravlja nečijim biračima, ali ne i predstavnicima koje ti birači, uz njegovu pomoć, izaberu u Sabor. Milanović se može prijetiti (“Svi su pozvani u koaliciju, a tko izda… znate kako ide dalje, ha ha!”), ali od tog negativnog označavanja nema danas puno koristi, a do idućih izbora će se zaboraviti. Može se on i izuzeti i reći da uopće ne mora biti on premijer, što je spomenuo u petak, ali time samo dokazuje da “njegove” snage nisu njegove.
Manjkava kontrola političkih aktera
Formiranje vlade široke koalicije kako ju je bio zamislio Milanović ima još nekoliko nejasnoća, recimo odnosi li se blokada Domovinskog pokreta protiv SDSS-a samo na njih doslovno ili u potencijalnoj vladi ne bi mogli sjediti recimo ni Branko Grčić ili Biljana Borzan, ali to su pitanja drugog reda sve dok se ne razriješi primarni paradoks da Milanović ne kontrolira političke aktere čijem je uspjehu pridonio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I taj se paradoks upravo savršeno ocrtava u sjenkama koje vidimo na zidu špilje, kad Grmoja kaže da može antihadezeovska vlada, ali bez Milanovića ili kad Mario Radić samo što nije svisnuo od želje da DP isporuči Andreju Plenkoviću. Sve su to površinske manifestacije dvaju dubinskih paradoksa kojim su ove izbore obilježili njihovi glavni akteri – Zoran Milanović i Miroslav Šeparović.
Glavni akteri ovih izbora bili su Milanović i Šeparović. Oni su stvorili paradokse koje sad ne možemo riješiti
Pseudoustavno tumačenje otelo je predsjedniku temeljni instrument. Za drugi paradoks sâm je kriv
Milanović nije imao nikakav prethodni dogovor s Domovinskim pokretom po kojem će on njima doćerati birače, a oni njemu kasnije glasove za većinu. Isto je s Mostom, čiji birači titraju na iste teme i iste vrijednosti. I oni su Milanovićevu uputu doslovno shvatili i glasali za stranku na čiju podršku on sad ne može glatko računati
Istup predsjednika Ustavnog suda – čija je većina uzela sebi za pravo narodu propisivati ograničenja njegove suverene volje – svoju bahatu ignoranciju besramno začinjajući opetovanim zazivima da je tobože “Ustav iznad građana” i “Ustav iznad naroda”, bolje je ilustrirao trulež hadezeovske države i njenih uzapćenih institucija od bilo čega što je verbalno neobuzdani predsjednik Republike izasuo u prethodna četiri tjedna zabranjene mu kampanje.
Sve je u toj farsi bilo rečeno kad je predsjednik Suda shvatio da su novinari – koje je desetljećima gladio tu i tamo kojom informacijicom – toliko sablažnjeni njegovim budalašenjem da ih mora uvjeravati kako: “Ovo nije državni udar. Nije ovo državni udar. Nije.”
Vestalka nedostojna plamena
U nekom boljem svijetu taj čovjek nikad ne bi dobio čast vestalke koja čuva plamen Zakona između Drave i Jadrana. Ali taj bolji svijet nije današnja Hrvatska, a Miroslav Šeparović je savršeno utjelovljenje svega što s njom ne valja, od diploma upitne kakvoće i podrijetla, politički namještenih milijunskih poslova, kumskih napredovanja, do ovakvih pseudopravnih predstava koje se rugaju ustavnom poretku što su ga se navodno digle braniti.
Kao u Vijeću čuvara islamske revolucije u Iranu, on bi skidao kandidate koji se ne sviđaju vladajućoj ortodoksiji, na političke rivale svojih sponzora primijenio bi poučak peruanskog generala Óscara Benavidesa koji je govorio “Mojim prijateljima – sve; mojim neprijateljima – zakon!”
No, Šeparović ne doseže čak ni nisku letvicu latinoameričkog diktatora jer njegova invektiva protiv Zorana Milanovića ne počiva ni na kakvom stvarnom zakonu. On je samo klaun.
Sjene na Pantovčaku
Nakon takve tragikomične scene, teško je ne poželjeti Milanoviću svaku sreću i Minervinu mudrost u pokušaju sklapanja koalicijske Vlade koja bi nakon osam godina detronizirala Andreja Plenkovića. Za Hrvatsku bi bilo porazno da u još jedan četverogodišnji ciklus uđe pod vodstvom stranke pravomoćno osuđene za korupciju koja je dobila samo relativnu većinu; drugim riječima, dvije trećine građana glasalo je za stranke koje nisu osuđene za korupciju.
Bilo kakvi detalji Milanovićevih napora za sastav koalicije i vlade vješto su skriveni od javnosti, pa sve što o njima znamo tek su sporadične sekundarne reakcije nekih aktera (Grmoja, Penava). O događajima oko Milanovića možemo suditi samo po kretanju sjenki. No, za razliku od zarobljenika u Platonovoj špilji, mi smo svjesni svoga položaja i znamo da iza sjenki postoji stvarni svijet pa svoje uvide možemo proširiti na njegovu rekonstrukciju.
Sve sporadične sekundarne reakcije koje pristižu od izborne noći sukladne su otprije poznatom izbornom krajoliku. On je pod Zoranom Milanovićem na martovske ide definiran i zacrtan; i izmijenjen treći dan, po Ustavnom sudu. I opet će doći sudac Šeparović u ove retke jer način na koji je njegova većina još onomad ograničila Milanovića i SDP ima izravne posljedice na današnje pregovore na oba pola koja se nadaju mandatu.
Zagrljaj sa zavrnutom rukom
Dva su paradoksa definirala Milanovićev angažman na ovim izborima. Prvi je politička činjenica, nastala iz pseudo-ustavnopravnog tumačenja Šeparovića & Co., da se on po Upozorenju nije smio kandidirati na listi SDP-a. To je stvorilo situaciju da se predsjednik Republike aktivno angažira u predizbornoj kampanji, ali nema listu na kojoj bi se moglo glasati za njega.
Silom ustavnog tumačenja predsjednik je ostao bez stranke, temeljnog političkog instrumenta pluralne demokracije, iako je najavio da bi nakon izbora podnio ostavku i bio na čelu (više)stranačke vlade. Krivnja za ovu bizarnu situaciju posve je na Ustavnom sudu.
Krivnja za drugi paradoks, koji je proizašao iz prvog, leži posve na Milanoviću i njegovoj idiosinkratičnoj političkoj personi. Noseći se nekako sa zavrnutom rukom koju mu je pribio Ustavni sud, Milanović optira igrati na široko i u svoj osakaćeni zagrljaj pozvati sve građane, bez obzira na njihovu ideologiju. Poručuje im da “glasuju za bilo koga, samo ne za HDZ”. No, paradoks koji tu nastaje itekako ima veze s ideologijom; dapače, ni s čim drugim nego s ideologijom.
Sužavanje područja borbe
Zoran Milanović već četiri godine govori o temama koje zanimaju tvrdu desnicu, jezikom koji razumije tvrda desnica, i propagira ideje koje se sviđaju tvrdoj desnici. Tako je bilo i u ovoj izbornoj kampanji. Milanović je vjerojatno mislio da širi područje borbe, ali ga je zapravo sužavao.
Govorio je o omiljenim temama birača Domovinskog pokreta (imigraciji, Bosni, europskoj birokraciji), toksično muški, kako vole birači Domovinskog pokreta, i širio ideje koje se njima sviđaju (imigranti dolaze po socijalne benefite, Europska unija je propali projekt, Dodik je naš pravi partner…). I onda bi na kraju takve svakodnevne tirade poručio: Glasujte za bilo koga, osim za HDZ!
Birači Domovinskog pokreta to su čuli kao uputu da glasaju za – surprise, surprise! – Domovinski pokret. I neka su, tako je bilo i zamišljeno. Problem je što ta zamisao nije bila dokraja osmišljena. S jedne strane, nikad nećemo znati koliko je točno birača desnici donio aktualni predsjednik Republike. Ali važnije, Milanović nije imao nikakav prethodni dogovor s Domovinskim pokretom po kojem će on njima doćerati birače, a oni njemu kasnije glasove za većinu.
‘Tko izda… znate kako ide dalje’
Ista je stvar s Mostom, čiji birači titraju na iste ove teme, iste vrijednosti, iako su možda malo manje zaljubljeni u Milanovićev nepodnošljivi mačizam. I oni su Milanovićevu uputu doslovno shvatili i glasali za stranku na čiju podršku Milanović sad ne može glatko računati.
Cijela je Milanovićeva kampanja trpjela od nedomišljenosti. Iza velikih riječi o Trećoj Republici naprimjer nije postojao nikakav sustavan sadržaj, nitko se nije sjetio da makar od nekog stažista naruči da organizira tri-četiri Milanovićeve velike ideje i doda koju (reforma Ustavnog suda, izmjena izbornog modela, saborsko biranje predsjednika Republike, ukidanje županija…). Sve je bila verbalna improvizacija iza koje nije stajalo ništa duboko promišljeno, kamoli konkretan plan.
No, izbori se ne dobivaju na programima i planovima, pa to Milanoviću može biti oprošteno. Ali mu ne može biti oprošteno što se doveo u situaciju da upravlja nečijim biračima, ali ne i predstavnicima koje ti birači, uz njegovu pomoć, izaberu u Sabor. Milanović se može prijetiti (“Svi su pozvani u koaliciju, a tko izda… znate kako ide dalje, ha ha!”), ali od tog negativnog označavanja nema danas puno koristi, a do idućih izbora će se zaboraviti. Može se on i izuzeti i reći da uopće ne mora biti on premijer, što je spomenuo u petak, ali time samo dokazuje da “njegove” snage nisu njegove.
Manjkava kontrola političkih aktera
Formiranje vlade široke koalicije kako ju je bio zamislio Milanović ima još nekoliko nejasnoća, recimo odnosi li se blokada Domovinskog pokreta protiv SDSS-a samo na njih doslovno ili u potencijalnoj vladi ne bi mogli sjediti recimo ni Branko Grčić ili Biljana Borzan, ali to su pitanja drugog reda sve dok se ne razriješi primarni paradoks da Milanović ne kontrolira političke aktere čijem je uspjehu pridonio.
I taj se paradoks upravo savršeno ocrtava u sjenkama koje vidimo na zidu špilje, kad Grmoja kaže da može antihadezeovska vlada, ali bez Milanovića ili kad Mario Radić samo što nije svisnuo od želje da DP isporuči Andreju Plenkoviću. Sve su to površinske manifestacije dvaju dubinskih paradoksa kojim su ove izbore obilježili njihovi glavni akteri – Zoran Milanović i Miroslav Šeparović.