HRT nam je jasno potvrdio u kojoj paralelnoj stvarnosti živi javna televizija

Donosimo novi pregled najvažnijih tjednih događaja

Bio je ovo standardan tjedan pun afera, uzaludnih rasprava na Odboru za unutarnju politiku, Čovićevog skandaloznog govora i pada Vlade u Crnoj Gori

Iza nas je jedan od onih klasičnih tjedana punih afera i zabavnih izjava u hrvatskoj politici, od Frka-Petešića, preko cirkusa oko dizajna kovanice eura, do rasprave na Odboru za unutrašnju politiku. Imali smo i uobičajene napetosti u regiji, s padom Vlade u Crnoj Gori i skandaloznim Čovićevim govorom u Banjoj Luci, istarski župan Miletić napustio je IDS, Vladimir Šeks izgubio je na Europskom sudu za ljudska prava, a otišli su Petar Tutavac i Marko Brecelj. Tjedan je zaključen groznim ubojstvom u Rijeci.

Frka-Petešić

Sad kad smo ušli već u drugi tjedan bavljenja pitanjem stanova Frka-Petešića, evidentno je da on više nije zapravo tema javne rasprave. Naime, premijer Plenković i Romano Bolković potrudili su se da raspravu prebace na generalni odnos vladajućih i javnosti prema ovakvim slučajevima. Premijer tako u svemu vidi zavjeru, iako je riječ o vrlo konkretnim, lako provjerljivim i medijima logično zanimljivim stvarima. No, još je bizarniji Romano Bolković koji usred afere ugošćava Frka-Petešića sat vremena u udarnom terminu na HRT-u i tako nam jasno poručuje u kojoj paralelnoj stvarnosti živi javna televizija.

Je li Bezukov napad bio terorizam

Premijer je autor i jedne od bizarnijih rasprava na Odboru za unutrašnju politiku oko toga je li Bezukov napad na Markovom trgu bio terorizam, pri čemu su se mišljenja podijelila tako da u HDZ-u misle da je, a u opoziciji i ostatku javnosti da nije. Da, taj mladić je krenuo u luđački pohod potaknut netrpeljivošću u društvu koju njeguje krajnja desnica i on jest proizvod tog stanja svijesti. Ali je djelovao sam. U čitavoj priči je pak najzabavnije to što Tomo Medved posve ozbiljno govori da je riječ o terorističkom činu. Ovdje treba podsjetiti da je upravo Medved bio na otvaranju spomenika Miri Barešiću, čovjeku koji je u terorističkom napadu ubio Vladimira Rolovića, jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj.

Šeksov poraz na Europskom sudu

Zanimljiv slučaj bilježimo na Europskom sudu za ljudska prava koji je odbacio tužbu Vladimira Šeksa o tome kako mu je suspendirana sloboda govora. Slučaj je zanimljiv jer je Šeks revoltiran autentičnim zakonskim proizvodom HDZ-a koji je blindirao Tuđmanov arhiv na svaki mogući način i u koji pripušta samo one kojima se sto posto vjeruje. Jest čudno da ne vjeruju Šeksu, ali opet s obzirom na to da je planirao pisati o padu Posavine, gotovo je nemoguće očekivati da bi se nešto afirmativno o Tuđmanovoj politici moglo naći na tu temu.

Miletić napustio IDS

U Istri pak izgleda da su s pojavom Možemo, koji je dobio mjesto gradonačelnice Pazina i počeo igrati ključnu ulogu u pulskoj vlasti, u IDS-u shvatili da je vrijeme za promjene. Istina je da se sve još drži daleko od javnosti, ali izlazak župana Miletića iz IDS-a kojim je prevenirao isključivanje teško da može biti slučajan.

Dizajn novčanice eura

Kraj tjedna rezerviran je za skandal s pobjedničkim dizajnom za kovanicu eura s motivom kune, budući da je postalo očito kako prvonagrađeni rad Stjepana Pranjkovića počiva na otuđenoj autorskoj fotografiji. Kako god pak ova priča završila, prava je šteta da se zlosretne kune kao izravne posvete valuti za vrijeme NDH nismo definitivno riješili.

Pad vlade u Crnoj Gori

U Crnoj Gori je pak, kao što smo prošli tjedan najavili, pala vlada Zdravka Krivokapića, složena u Amfilohijevom manastiru. Kako će se stvari dalje razvijati, još uvijek je teško reći. Trenutačno se čini izglednijom manjinska vlada na čelu s Dritanom Abazovićem, iako ne treba isključiti ni izvanredne izbore. Ono što je nedvojbeno sada je to da je odluka na Đukanovićevom DPS-u, odnosno na njihovoj procjeni što im je pametnije.

Skandalozan Čovićev govor

Dragan Čović je pak nakon neuspješnih neumskih pregovora na kojima nije uspio dobiti sve što je tražio, otišao u Banja Luku i tamo održao skandalozan govor u slavu Republike Srpske, emocija koje su u nju utkane, izrazivši čak i zavist nad činjenicom njene egzistencije. Više puta sam o tome pisao, ali ne škodi još jednom. Jasno je da Čović doživljava Dodika kao saveznika, ali nije jasno zbog čega to radi. Jer je, osim što je nemoralna, stvar neučinkovita. Kako očekivati da budeš dobar s Dodikom, a da ti u Sarajevu izađu u susret? Osim, ako zapravo ne želiš dogovor.

Đoković kod Vučića

U Srbiji je Aleksandar Vučić primio Novaka Đokovića koji mu se zahvalio za imaginarnu pomoć prilikom problema u Australiji i zapravo se uključio u predizbornu kampanju. Što neće pretjerano pomoći Vučiću koji će na ovim izborima imati protiv sebe ujedinjenu opoziciju i kandidata Zdravka Ponoša, koji bi ga mogao pobijediti.

Odlazak Petra Tutavca

Prošlog tjedna napustio nas je Petar Tutavac, čovjek iz Slivna kraj Opuzena čija je životna priča tipična verzija samoupravnog sna. Naime, od fizičkog radnika, Tutavac je na kraju završio kao autor Domaćice i Plazma keksa, kojeg su se sjetili tek koju godinu prije smrti.

Marko Brecelj

A napustio nas je nažalost i Marko Brecelj, svestrani talentirani osobenjak, čija kreativnost ga je od Buldožera gurala dalje u smjeru koji je teško opisati. No, možda bi najbliže bilo zaključiti kako je Brecelj činio savršen spoj Francija Blaškovića, Ćiće Senjanovića, Siniše Labrovića, Franka Zappe, Milana Rakovca, Želimira Žilnika, Ramba Amadeusa i trojca iz Feral Tribunea. Jednako pomaknut kao svi navedeni, a istovremeno također jednako nepokolebljiv u svojim ljevičarskim stavovima i ludom mediteranizmu. Teško je i pobrojati sve performanse kojima se osvrtao na aktualne užase koji su nas okruživali, no jedan od dirljivijih je onaj kojeg je izveo na splitskim Bačvicama nakon sprovoda Predraga Lucića, u čast tog jednako talentiranog dječaka s kojim je Brecelj dijelio mnogo toga.

Ubojstvo žene u centru Rijeke

I taman kad smo mislili zaključiti ovaj pregled tjedna, stigla je grozna vijest iz Rijeke, u kojoj je muškarac pretukao i ubio ženu usred dana i u kafiću, što je još jedan tužan znak da je jedna stvar usvojiti Istanbulsku konvenciju i na papiru imati modernu državu, a nešto sasvim drugo promijeniti društvo.