Iran nikad nije bio bliže izradi atomske bombe nego danas; po procjeni američkih tajnih službi, treba im nekoliko tjedana za finalno obogaćenje urana s kojim mogu proizvesti tri nuklearne bojeve glave. Takav razvoj događaja bi, u neka druga vremena, izazvao crveni alarm među svjetskim silama. Danas prolazi gotovo neprimjetno, iz barem dva razloga.
Amerika ne može sama napraviti mnogo da zaustavi iranske planove. Njeni nekadašnji saveznici protiv Irana postali su iranski kupci: Rusija oružja, Kina nafte. Pa svi šute: Amerika ne želi priznati nemoć, Rusija i Kina suodgovornost. Drugo, o nuklearnom programu se jedva govori i zato što su ostali problemi s Iranom još hitniji. Šijitske paravojske s iranskog platnog spiska, Hezbolah iz Libanona i Hutiji iz Jemena, prijete da će sav Bliski istok gurnuti u rat, iako se ne čini da bi to bilo u iranskom interesu.
Pomno uzgajani proxyji
No, plovidba Crvenim morem je ugrožena, globalnim opskrbnim lancima prijeti prekid, a time i problemi gospodarstvima od Britanije do Japana. Hezbolah nije krenuo u rat protiv Izraela, ali sad Washington mora zaustavljati Izrael da ne krene u rat protiv Hezbolaha. Desetljećima pomno uzgajani proxyji dokaz su statusa Irana kao regionalne sile na prostoru od Mediterana do Indijskog oceana; manje je sigurno ima li Teheran punu operativnu kontrolu nad njima.
Joe Biden se isprva nadao da će vratiti iz mrtvih stari sporazum, kojim je iranski nuklearni program mirovao tri godine, do 2018. kad je američko istupanje iz njega Teheranu de facto opet dalo odriješene ruke. Bio je to genijalni potez Donalda Trumpa, koji je sporazum napustio iz inata, zato što je bio dogovoren pod Barackom Obamom. No, Bidenov pokušaj nije upalio – Iran je od ljeta 2022. do ljeta 2023. ubrzao obogaćivanje urana i prvi put dobio materijal od 60 posto čistoće. Bilo je jasno da Teheran može i da hoće, ali i da još neće ići dokraja, do čistoće od 90 posto.
Stvari su se znatno poboljšale u ljeto prošle godine. Bidenova diplomacija dogovorila je oslobađanje petorice američkih državljana i odmrzavanje iranskih šest milijardi dolara za humanitarne svrhe. New York Times otkriva ovih dana da je tom pisanom dogovoru prethodio nepisani, kojim se Iran obvezao da će ograničiti nuklearni program i držati pod kontrolom svoje proxyje u regiji. Nekoliko mjeseci stvari su dobro funkcionirale. Šijitske milicije u Siriji i Iraku nisu napadale malobrojne američke snage, brodovi su normalno plovili Crvenim morem, a međunarodni inspektori izvještavali su da je obogaćivanje urana drastično usporeno. Onda je došao 6. listopada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hamas je od Irana skrivao planove
Iran nije potaknuo ni odobrio teroristički napad na Izrael, smatraju američke tajne službe. Dapače, čini se da Iran nije ni znao što se sprema. Hamas ih nije obavijestio jer se bojao da će za plan saznati Amerika i Izrael, koji imaju svoje špijune u samom vrhu iranske vlasti. S početkom rata Izraela i Hamasa, Amerika je uspjela nagovoriti Jeruzalem da ne otvara drugi front u Libanonu protiv Hezbolaha; Iran je svome proxyju rekao da ostane na sporadičnoj razmjeni vatre s Izraelom, ali da ne ulazi u otvoreni rat. No, takva suzdržanost postaje teža što rat u Gazi duže traje.
Izraelska trauma od napada Hamasa, manjeg iranskog klijenta, toliko je golema da dio vojnog i političkog vrha želi iskoristiti situaciju i pokušati se riješiti i Hezbolaha, većeg i opasnijeg klijenta. U Libanonu on ima strašnu silu, oko 150 tisuća projektila. Mogao bi razoriti velik dio Izraela i nanijeti užasne civilne gubitke. Amerika će stati uz Izrael – rekao je Biden Bibiju Netanjahuu – ako Hezbolah napadne Izrael, ali ne i ako Izrael napadne Hezbolah.
Ako Iran zadrži operativnu kontrolu nad njim, Hezbolah vjerojatno neće napasti Izrael. Teheran nije izgradio tu moćnu ubilačku mašinu da bi ratovala za Palestince, nego da zaštiti Iran. Hezbolah je pištolj na sljepoočnici Izraela, služi tomu da odvrati Izrael od napada na Iran; ili – ako ga ne odvrati, da uzvrati. U slučaju da se Hezbolah potroši u ratu oko Gaze, Izrael bi lakše mogao napasti sam Iran, “odsjeći glavu, a ne samo krakove”, kako traže neki izraelski političari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko kontrolira Jemen, kontrolira svijet
Islamistički režim u Teheranu zato vjerojatno neće riskirati svoju sigurnost upuštajući se u rat u Izraelu. No, to sve izgleda jednostavnije u laboratoriju nego na terenu, gdje sukob niskog intenziteta preko izraelsko-libanonske granice traje mjesecima i lako može izmaknuti kontroli, čak i ako Hezbolah bespogovorno sluša što mu kažu ajatolasi.
Još je gore s Hutijima u Jemenu, koji nisu ni približno dobro organizirani kao Hezbolah. Oni su zapravo “iranski pirati”, kaže bivši zapovjednik NATO-a umirovljeni admiral James Stavridis. Hutiji su objavili rat “izraelskim brodovima” u Crvenom moru; zapravo su počeli iranskim raketama napadati trgovačke brodove, bez obzira na zastavu i vlasnika, koji plove prema ili iz Sueskog kanala.
Tko kontrolira Bab el-Mandeb, kontrolira svijet, kaže stara uzrečica, pa se u bitku protiv novih pirata uključila i američka mornarica. Hutiji su u sukobu već izgubili nekoliko brodova, ali uspostava međunarodnog režima slobodne plovidbe vjerojatno neće biti moguća bez intervencije protiv njihova uporišta na jemenskom kopnu. Amerika je zaprijetila bombardiranjem, iako za to nema puno političkog apetita. Sjećate se, Biden je, baš poput svojih prethodnika, planirao “pivot to Asia” i bavljenje glavnim rivalom Kinom; umjesto toga sad se opet mora baviti vječnim problemima Bliskog istoka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pirati mogu potaknuti inflaciju
Od svega spomenutog, mi bismo najprije mogli osjetiti posljedice krize u Crvenom moru jer neki brodari već preusmjeravaju svoje terete na prastaru rutu oko Afrike, što će produljiti dobavu roba i sirovina i moglo bi stvoriti nestašice i dati novi zamah inflaciji.
Sve se promijenilo s napadom Hamasa na Izrael, pa i dinamika iranskog nuklearnog programa. Međunarodni inspektori javljaju da je Iran opet ubrzao obogaćivanje urana i pretpostavka je da mu do goriva spremnog za bombu treba još dva ili tri tjedna (kad je onaj sporazum bio dogovoren 2015. trebalo im je godinu dana). I četvrti problem se pogoršao: Amerikanci vjeruju da iz Irana za Rusiju uskoro kreće velika pošiljka projektila kratkog dometa, i to baš u najgorem trenutku kad su još blokirani i američki i europski paketi vojne pomoći, a Ukrajinci ostaju bez artiljerijskih i protuzračnih raketa.
Napad Hamasa na Izrael iz temelja je izmijenio širu dinamiku na Bliskom istoku i gurnuo Iran puno više u prvi plan nego što bi Teheran to vjerojatno htio. Iako u ovakvim uvjetima eskalacija ne bi odgovarala gotovo nikome, sam način na koji je došlo do ove situacije najbolji je dokaz da planovi ponekad krenu posve suprotno od zamišljenog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iznimno važna vijest prolazi gotovo neprimjetno: još par okreta odvijačem i Iran će imati atomsku bombu
Takav razvoj događaja bi, u neka druga vremena, izazvao crveni alarm među svjetskim silama
Islamistički režim u Teheranu vjerojatno neće riskirati svoju sigurnost upuštajući se u rat u Izraelu. No, to sve izgleda jednostavnije u laboratoriju nego na terenu, gdje sukob niskog intenziteta preko izraelsko-libanonske granice traje mjesecima i lako može izmaknuti kontroli
Odnosi Irana sa Sjedinjenim Državama toliko su se zakomplicirali da je njihova trenutačna dinamika usporediva tek s talačkom krizom u američkoj ambasadi u Teheranu nakon svrgavanja šaha 1979. godine. Obje su države imale drukčije planove — dapače, još u rujnu su bile u fazi otopljenja — ali je Hamasov teroristički napad na Izrael u listopadu sve okrenuo naglavce. Do rane jeseni, Amerikancima je najviše smetalo što Iran u Rusiju izvozi ne samo streljivo za rat protiv Ukrajine, nego i tehnologiju za proizvodnju dronova. Danas je to najmanja od četiri brige koje imaju s Teheranom.
Iran nikad nije bio bliže izradi atomske bombe nego danas; po procjeni američkih tajnih službi, treba im nekoliko tjedana za finalno obogaćenje urana s kojim mogu proizvesti tri nuklearne bojeve glave. Takav razvoj događaja bi, u neka druga vremena, izazvao crveni alarm među svjetskim silama. Danas prolazi gotovo neprimjetno, iz barem dva razloga.
Amerika ne može sama napraviti mnogo da zaustavi iranske planove. Njeni nekadašnji saveznici protiv Irana postali su iranski kupci: Rusija oružja, Kina nafte. Pa svi šute: Amerika ne želi priznati nemoć, Rusija i Kina suodgovornost. Drugo, o nuklearnom programu se jedva govori i zato što su ostali problemi s Iranom još hitniji. Šijitske paravojske s iranskog platnog spiska, Hezbolah iz Libanona i Hutiji iz Jemena, prijete da će sav Bliski istok gurnuti u rat, iako se ne čini da bi to bilo u iranskom interesu.
Pomno uzgajani proxyji
No, plovidba Crvenim morem je ugrožena, globalnim opskrbnim lancima prijeti prekid, a time i problemi gospodarstvima od Britanije do Japana. Hezbolah nije krenuo u rat protiv Izraela, ali sad Washington mora zaustavljati Izrael da ne krene u rat protiv Hezbolaha. Desetljećima pomno uzgajani proxyji dokaz su statusa Irana kao regionalne sile na prostoru od Mediterana do Indijskog oceana; manje je sigurno ima li Teheran punu operativnu kontrolu nad njima.
Joe Biden se isprva nadao da će vratiti iz mrtvih stari sporazum, kojim je iranski nuklearni program mirovao tri godine, do 2018. kad je američko istupanje iz njega Teheranu de facto opet dalo odriješene ruke. Bio je to genijalni potez Donalda Trumpa, koji je sporazum napustio iz inata, zato što je bio dogovoren pod Barackom Obamom. No, Bidenov pokušaj nije upalio – Iran je od ljeta 2022. do ljeta 2023. ubrzao obogaćivanje urana i prvi put dobio materijal od 60 posto čistoće. Bilo je jasno da Teheran može i da hoće, ali i da još neće ići dokraja, do čistoće od 90 posto.
Stvari su se znatno poboljšale u ljeto prošle godine. Bidenova diplomacija dogovorila je oslobađanje petorice američkih državljana i odmrzavanje iranskih šest milijardi dolara za humanitarne svrhe. New York Times otkriva ovih dana da je tom pisanom dogovoru prethodio nepisani, kojim se Iran obvezao da će ograničiti nuklearni program i držati pod kontrolom svoje proxyje u regiji. Nekoliko mjeseci stvari su dobro funkcionirale. Šijitske milicije u Siriji i Iraku nisu napadale malobrojne američke snage, brodovi su normalno plovili Crvenim morem, a međunarodni inspektori izvještavali su da je obogaćivanje urana drastično usporeno. Onda je došao 6. listopada.
Hamas je od Irana skrivao planove
Iran nije potaknuo ni odobrio teroristički napad na Izrael, smatraju američke tajne službe. Dapače, čini se da Iran nije ni znao što se sprema. Hamas ih nije obavijestio jer se bojao da će za plan saznati Amerika i Izrael, koji imaju svoje špijune u samom vrhu iranske vlasti. S početkom rata Izraela i Hamasa, Amerika je uspjela nagovoriti Jeruzalem da ne otvara drugi front u Libanonu protiv Hezbolaha; Iran je svome proxyju rekao da ostane na sporadičnoj razmjeni vatre s Izraelom, ali da ne ulazi u otvoreni rat. No, takva suzdržanost postaje teža što rat u Gazi duže traje.
Izraelska trauma od napada Hamasa, manjeg iranskog klijenta, toliko je golema da dio vojnog i političkog vrha želi iskoristiti situaciju i pokušati se riješiti i Hezbolaha, većeg i opasnijeg klijenta. U Libanonu on ima strašnu silu, oko 150 tisuća projektila. Mogao bi razoriti velik dio Izraela i nanijeti užasne civilne gubitke. Amerika će stati uz Izrael – rekao je Biden Bibiju Netanjahuu – ako Hezbolah napadne Izrael, ali ne i ako Izrael napadne Hezbolah.
Ako Iran zadrži operativnu kontrolu nad njim, Hezbolah vjerojatno neće napasti Izrael. Teheran nije izgradio tu moćnu ubilačku mašinu da bi ratovala za Palestince, nego da zaštiti Iran. Hezbolah je pištolj na sljepoočnici Izraela, služi tomu da odvrati Izrael od napada na Iran; ili – ako ga ne odvrati, da uzvrati. U slučaju da se Hezbolah potroši u ratu oko Gaze, Izrael bi lakše mogao napasti sam Iran, “odsjeći glavu, a ne samo krakove”, kako traže neki izraelski političari.
Tko kontrolira Jemen, kontrolira svijet
Islamistički režim u Teheranu zato vjerojatno neće riskirati svoju sigurnost upuštajući se u rat u Izraelu. No, to sve izgleda jednostavnije u laboratoriju nego na terenu, gdje sukob niskog intenziteta preko izraelsko-libanonske granice traje mjesecima i lako može izmaknuti kontroli, čak i ako Hezbolah bespogovorno sluša što mu kažu ajatolasi.
Još je gore s Hutijima u Jemenu, koji nisu ni približno dobro organizirani kao Hezbolah. Oni su zapravo “iranski pirati”, kaže bivši zapovjednik NATO-a umirovljeni admiral James Stavridis. Hutiji su objavili rat “izraelskim brodovima” u Crvenom moru; zapravo su počeli iranskim raketama napadati trgovačke brodove, bez obzira na zastavu i vlasnika, koji plove prema ili iz Sueskog kanala.
Tko kontrolira Bab el-Mandeb, kontrolira svijet, kaže stara uzrečica, pa se u bitku protiv novih pirata uključila i američka mornarica. Hutiji su u sukobu već izgubili nekoliko brodova, ali uspostava međunarodnog režima slobodne plovidbe vjerojatno neće biti moguća bez intervencije protiv njihova uporišta na jemenskom kopnu. Amerika je zaprijetila bombardiranjem, iako za to nema puno političkog apetita. Sjećate se, Biden je, baš poput svojih prethodnika, planirao “pivot to Asia” i bavljenje glavnim rivalom Kinom; umjesto toga sad se opet mora baviti vječnim problemima Bliskog istoka.
Pirati mogu potaknuti inflaciju
Od svega spomenutog, mi bismo najprije mogli osjetiti posljedice krize u Crvenom moru jer neki brodari već preusmjeravaju svoje terete na prastaru rutu oko Afrike, što će produljiti dobavu roba i sirovina i moglo bi stvoriti nestašice i dati novi zamah inflaciji.
Sve se promijenilo s napadom Hamasa na Izrael, pa i dinamika iranskog nuklearnog programa. Međunarodni inspektori javljaju da je Iran opet ubrzao obogaćivanje urana i pretpostavka je da mu do goriva spremnog za bombu treba još dva ili tri tjedna (kad je onaj sporazum bio dogovoren 2015. trebalo im je godinu dana). I četvrti problem se pogoršao: Amerikanci vjeruju da iz Irana za Rusiju uskoro kreće velika pošiljka projektila kratkog dometa, i to baš u najgorem trenutku kad su još blokirani i američki i europski paketi vojne pomoći, a Ukrajinci ostaju bez artiljerijskih i protuzračnih raketa.
Napad Hamasa na Izrael iz temelja je izmijenio širu dinamiku na Bliskom istoku i gurnuo Iran puno više u prvi plan nego što bi Teheran to vjerojatno htio. Iako u ovakvim uvjetima eskalacija ne bi odgovarala gotovo nikome, sam način na koji je došlo do ove situacije najbolji je dokaz da planovi ponekad krenu posve suprotno od zamišljenog.