Svojim promišljanjima o nužnosti borbe protiv besprizorno “prerazmaženih” ljudi koji za svaku glupariju trče na Hitnu i tako maltretiraju sustav obasjala nas je doktorica Ivana Šmit, predsjednica Udruge bolničkih liječnika HUBOL.
Govoreći u ime svih onih liječnika koji su se organizirali pod njeno mudro vodstvo, gospođa doktorica Šmit nekidan je konsternirano izjavila u novinarski blok kako ima pacijenata koji “vam dođu u tri sata ujutro jer ne mogu zaspati ili jer ih je komarac ubo u leđa i ne mogu se počešati“. HUBOL se utoliko zalaže da se počnu novčano kažnjavaju građani za koje se ispostavi da su na hitni prijem došli bez hitnog razloga i jer su uobrazili da im nešto jest, a nije im ništa.
Kao osoba od čijeg se rada i zarade već milijun godina izdvaja lijep postotak za državne liječnike, ambulante, lijekove i cijeli taj pogon prispodobiv vreći bez dna – a koja je, samo da usputno napomenem, taj javni fond do sada minimalno koštala – doživjela sam ovakvo neukusno karikiranje na račun osiguranika javnog zdravstva kao krajnju drskost.
Svode nas na hrpu čudaka i ćaknutih hipohondara
Prema konzervativnoj procjeni, do sada su od mene jedne inkasirali najmanje 150.000 eura, a plaćanje se nastavlja, da bi funkcionerka bolničkih liječnika, doktorica Šmit, svodila i mene i sve nas od kojih živi na hrpu čudaka i ćaknutih hipohondara koji u tri ujutro nemaju pametnijeg posla nego da navuku trenirku i uprizore se u Hitnoj. Valjda nas sjedenje u njihovim čekaonicama ispunjava velikim užitkom iako ćemo u lošijim danima čekati na pregled jedno sedam sati. Za tako napuhane opservacije potrebno je biti prilično bezobziran.
Podaci iz Velike Britanije kažu da oko 50 posto osoba koje kod njih dolaze na Hitnu zapravo nisu hitni slučajevi. Vjerojatno je slično i kod nas. Ali tako je, tamo i ovdje, zato što je tako. Pretežna većina ljudi je sigurno dovoljno normalna da ne sjeda u taksi za bolnicu bez veze, ali kad se prestrašiš, onda ideš.
Ja sam, recimo, do sada bila tri puta, a dvaput nisam trebala. Jednom nisam mogla disati i mislila sam da imam infarkt. Ispostavilo se da je uzrok bio jaki napad gastritisa. Zapravo ništa što nije moglo čekati do sutra, ali to ne znaš. Drugi put sam mislila da mi se riblja kost zaglavila u grlu, ali pokazalo se da je ogrebala sluznicu i prošla. Treći put mi je neki iver upao u oko pa su mi ga izvadili. Dakle, tri puta, dva puta “bez razloga”. Okej, doktorice Šmit, kriva sam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne možeš narediti ljudima da se ne prepadaju kad im je zlo
Svi normalni liječnici sigurno znaju i uvažavaju činjenicu da ljudi koji su po zanimanju pravnici, blagajnici, zavarivači, glumci i odgajatelji u vrtiću nisu kadri ocijeniti je li neko iznenadno stanje koje ih zabrinjava hitno ili nije. Jesu li njihovi simptomi opasni pa ne smije biti odlaganja. Zato na hitnim prijemima sigurno ima dosta slučajeva koji su se mogli riješiti u redovitom postupku, možda već ujutro u lokalnoj obiteljskoj ambulanti. Ali ne možeš narediti ljudima da se ne prepadaju kad im je zlo, a ne znaju zašto, niti je li to najava neke stvarno ozbiljne nevolje s kojom se nije igrati. A još manje se smiješ rugati i bahatiti na račun neukih i “prerazmaženih” pacijenata, pogotovo ako si liječnica.
Umjesto toga, neka Vili Beroš i same bolnice nađu načine da se smanje razmjeri problema koji se nikad neće moći potpuno ukloniti. Kako? Nemam pojma, a niti me je, da pravo kažem, briga. Vjerojatno pažljivom trijažom nakon koje će se oni pacijenti koji ne spadaju na hitnu poslati doma s daljnjim uputama. Drugačijom organizacijom potpuno razvaljene obiteljske medicine. Što god misle da je potrebno.
Ali zalagati se za financijsko sankcioniranje ljudskog straha za zdravlje i život, to se pristoji patološkom profilu, a ne profilu liječnika. Plaćamo vas, uvaženi hubolovci i doktorice Šmit pa se izvolite sami organizirati. Ako se znate organizirati za paralelni rad u privatnim klinikama, pa onda je ovo za vas mačji kašalj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednom sam otišla na Hitnu pogrešno misleći da imam infarkt. I što, udruga liječnika sad bi me zbog toga kaznila?
Ne možeš narediti ljudima da se ne prepadaju kad im je zlo, a ne znaju zašto
Prema konzervativnoj procjeni, do sada su od mene jedne inkasirali najmanje 150.000 eura, a plaćanje se nastavlja, da bi funkcionerka bolničkih liječnika, doktorica Šmit, svodila i mene i sve nas od kojih živi na hrpu čudaka i ćaknutih hipohondara koji u tri ujutro nemaju pametnijeg posla nego da navuku trenirku i uprizore se u Hitnoj.
Svojim promišljanjima o nužnosti borbe protiv besprizorno “prerazmaženih” ljudi koji za svaku glupariju trče na Hitnu i tako maltretiraju sustav obasjala nas je doktorica Ivana Šmit, predsjednica Udruge bolničkih liječnika HUBOL.
Govoreći u ime svih onih liječnika koji su se organizirali pod njeno mudro vodstvo, gospođa doktorica Šmit nekidan je konsternirano izjavila u novinarski blok kako ima pacijenata koji “vam dođu u tri sata ujutro jer ne mogu zaspati ili jer ih je komarac ubo u leđa i ne mogu se počešati“. HUBOL se utoliko zalaže da se počnu novčano kažnjavaju građani za koje se ispostavi da su na hitni prijem došli bez hitnog razloga i jer su uobrazili da im nešto jest, a nije im ništa.
Kao osoba od čijeg se rada i zarade već milijun godina izdvaja lijep postotak za državne liječnike, ambulante, lijekove i cijeli taj pogon prispodobiv vreći bez dna – a koja je, samo da usputno napomenem, taj javni fond do sada minimalno koštala – doživjela sam ovakvo neukusno karikiranje na račun osiguranika javnog zdravstva kao krajnju drskost.
Svode nas na hrpu čudaka i ćaknutih hipohondara
Prema konzervativnoj procjeni, do sada su od mene jedne inkasirali najmanje 150.000 eura, a plaćanje se nastavlja, da bi funkcionerka bolničkih liječnika, doktorica Šmit, svodila i mene i sve nas od kojih živi na hrpu čudaka i ćaknutih hipohondara koji u tri ujutro nemaju pametnijeg posla nego da navuku trenirku i uprizore se u Hitnoj. Valjda nas sjedenje u njihovim čekaonicama ispunjava velikim užitkom iako ćemo u lošijim danima čekati na pregled jedno sedam sati. Za tako napuhane opservacije potrebno je biti prilično bezobziran.
Podaci iz Velike Britanije kažu da oko 50 posto osoba koje kod njih dolaze na Hitnu zapravo nisu hitni slučajevi. Vjerojatno je slično i kod nas. Ali tako je, tamo i ovdje, zato što je tako. Pretežna većina ljudi je sigurno dovoljno normalna da ne sjeda u taksi za bolnicu bez veze, ali kad se prestrašiš, onda ideš.
Ja sam, recimo, do sada bila tri puta, a dvaput nisam trebala. Jednom nisam mogla disati i mislila sam da imam infarkt. Ispostavilo se da je uzrok bio jaki napad gastritisa. Zapravo ništa što nije moglo čekati do sutra, ali to ne znaš. Drugi put sam mislila da mi se riblja kost zaglavila u grlu, ali pokazalo se da je ogrebala sluznicu i prošla. Treći put mi je neki iver upao u oko pa su mi ga izvadili. Dakle, tri puta, dva puta “bez razloga”. Okej, doktorice Šmit, kriva sam.
Ne možeš narediti ljudima da se ne prepadaju kad im je zlo
Svi normalni liječnici sigurno znaju i uvažavaju činjenicu da ljudi koji su po zanimanju pravnici, blagajnici, zavarivači, glumci i odgajatelji u vrtiću nisu kadri ocijeniti je li neko iznenadno stanje koje ih zabrinjava hitno ili nije. Jesu li njihovi simptomi opasni pa ne smije biti odlaganja. Zato na hitnim prijemima sigurno ima dosta slučajeva koji su se mogli riješiti u redovitom postupku, možda već ujutro u lokalnoj obiteljskoj ambulanti. Ali ne možeš narediti ljudima da se ne prepadaju kad im je zlo, a ne znaju zašto, niti je li to najava neke stvarno ozbiljne nevolje s kojom se nije igrati. A još manje se smiješ rugati i bahatiti na račun neukih i “prerazmaženih” pacijenata, pogotovo ako si liječnica.
Umjesto toga, neka Vili Beroš i same bolnice nađu načine da se smanje razmjeri problema koji se nikad neće moći potpuno ukloniti. Kako? Nemam pojma, a niti me je, da pravo kažem, briga. Vjerojatno pažljivom trijažom nakon koje će se oni pacijenti koji ne spadaju na hitnu poslati doma s daljnjim uputama. Drugačijom organizacijom potpuno razvaljene obiteljske medicine. Što god misle da je potrebno.
Ali zalagati se za financijsko sankcioniranje ljudskog straha za zdravlje i život, to se pristoji patološkom profilu, a ne profilu liječnika. Plaćamo vas, uvaženi hubolovci i doktorice Šmit pa se izvolite sami organizirati. Ako se znate organizirati za paralelni rad u privatnim klinikama, pa onda je ovo za vas mačji kašalj.