Ideja o uklanjanju Titova groba iz Kuće cvijeća, koja je ovog puta stigla od Vučićeva vršitelja dužnosti gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića, niti je nova, niti je realno da će se ostvariti. Uostalom, sve je ovo ludilo simbolički i započelo sa Šešeljevom idejom da glogovim kolcem probode maršalovo srce i onda ga deložira u Hrvatsku.
I kako je tada zločinački cirkus krenuo, očito još uvijek nije stao. No, to nije tema ovog teksta, budući da sam jednog na tu temu već napisao ovih dana, niti je ključno pitanje iz perspektive Hrvatske što će biti s Titovim posmrtnim ostacima.
Pravo je pitanje što Republika Hrvatska radi s konkretnom fizičkom baštinom iz Titova doba, odnosno kako se odnosi prema vlastitoj imovini. A kad dođemo do tog pitanja, shvatit ćemo o kolikoj količini nemara, neodgovornosti pa i antidržavnog djelovanja govorimo.
Komunistički mastodont
Jer priča o eventualnom posthumnom povratku Tita u Kumrovec, koju je logično prigrlio aktualni načelnik Kumrovca, bez obzira na njegovu pripadnost HDZ-u, iz sasvim razumljivih turističkih i proračunskih motiva, me ponajprije asocirala na zgradu bivše partijske Političke škole u tom mjestu.
Fascinantnog objekta, koji je kasnije poslužio i kao dom ratnim prognanicima, o kojem je Ivan Ramljak, snimajući i u susjednom Domu boraca, napravio dokumentarni film, koji je glavni junak romana ‘Hotel Zagorje’ Ivane Bodrožić i koji je, na kraju krajeva, vrijedna državna imovina, svakodnevno propada zbog apsolutne nebrige države.
Što nas opet vraća na motive takvog odnosa prema vlastitoj imovini i izjavu tadašnjeg ministra Vraniczanija, reaktualiziranu u sjajnoj dokumentarnoj seriji ‘Betonski spavači’, kad je rekao da Haludovo treba zapravo pustiti da propadne jer je to neodrživi komunistički mastodont.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Devastirana vrijedna imovina
Problem čitave priče i s Političkom školom u Kumrovcu i s Haludovom i s nepreglednim nizom vojarni diljem zemlje, ali i najboljih dijelova obale, od kojih su neke u derutnom stanju poklonjene jedinicama lokalne samouprave, neke su ostale u vlasništvu ministarstva obrane i donekle se koriste, a neke jednostavno potpuno zapuštene propadaju, s brojnim jedva ili nikako funkcionirajućim domovima kulture i područnim školama, jest u tome što mi kada razgovaramo o njima, i možemo, ali i ne moramo pričati o socijalističkoj ideologiji koja ih je izgradila.
Ali ono o čemu moramo pričati jest da je to neka, čak i ovako devastirana, iznimno vrijedna javna imovina, fizički prisutna u prostoru.
Govorimo o desetinama tisuća kvadrata, od kojih su mnogi i odlično i s nekom ozbiljnom idejom isprojektirani i po svemu su kvalificirani da budu i zaštićena kulturna dobra, od kojih opet neki, poput spomenika na Petrovoj gori, to i jesu. A Republika Hrvatska nema ni naznake ideje što da radi s tom imovinom, osim da je prepusti pljački i propadanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nova priča o Hrvatskoj
I upravo u tom momentu može se postaviti pitanje smisla države koja nije u stanju, niti želi povesti računa čak ni o vlastitoj monumentalnoj imovini.
Zgrada Političke škole u Kumrovcu, može doista biti hotel, može biti i kongresni centar sa zanimljivom povijesnom pričom, ne naravno u rangu beogradskog Sava centra koji je nedavno od strane novog vlasnika rekonstruiran i moderniziran, iz proste činjenice atraktivnosti lokacije, ali itekako može postati dio neke nove priče o Hrvatskoj.
Ona može postati i neka međunarodna diplomatska škola, koja bi mogla iskoristiti brend Nesvrstanih, može biti i objedinjeni muzej revolucije, na kojem će se sakupiti svi uklonjeni i u podrumima uskladišteni eksponati iz bivših muzeja revolucije diljem zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Savršena prilika
Može biti ponuđena na korištenje umjetnicima kao neka vrsta skvota kreativaca iz čitave regije koji bi tu dolazili i proizvodili umjetnost i događaje, a zatim logično stvarali i neki novac koji bi ostajao u Zagorju. Može biti i neki novi filmski grad. Može biti i nešto što do sada nisam spomenuo, zapravo bilo što, samo ne ovo što je sada. Oronula monumentalna zgrada, s fascinantnom povijesnom pričom, za koju nikoga nije briga.
I stoga ova priča o deložaciji Tita iz Kuće cvijeća, današnjeg Muzeja Jugoslavije, koja će uskoro nestati iz medijskog prostora i kad-tad se opet aktualizirati, predstavlja savršenu priliku da Republika Hrvatska razmisli što želi i može napraviti s vlastitom imovinom ili baštinom.
Jer pustiti da propada nešto u što je uloženo puno i što definitivno ima potencijal, je sumanuto i nadrealno. A to se događa već desetljećima, bez da je itko, osim nekolicine uvijek istih ljudi, primijetio kako tu nešto duboko nije u redu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se već u Beogradu problematizira Tito, hoće li Hrvatska konačno od propadanja spasiti Političku školu u Kumrovcu
Što Republika Hrvatska radi s konkretnom fizičkom baštinom iz Titova doba
Priča o deložaciji Tita iz Kuće cvijeća, današnjeg Muzeja Jugoslavije, koja će uskoro nestati iz medijskog prostora i kad-tad se opet aktualizirati, predstavlja savršenu priliku da Republika Hrvatska razmisli što želi i može napraviti s vlastitom imovinom ili baštinom.
Ideja o uklanjanju Titova groba iz Kuće cvijeća, koja je ovog puta stigla od Vučićeva vršitelja dužnosti gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića, niti je nova, niti je realno da će se ostvariti. Uostalom, sve je ovo ludilo simbolički i započelo sa Šešeljevom idejom da glogovim kolcem probode maršalovo srce i onda ga deložira u Hrvatsku.
I kako je tada zločinački cirkus krenuo, očito još uvijek nije stao. No, to nije tema ovog teksta, budući da sam jednog na tu temu već napisao ovih dana, niti je ključno pitanje iz perspektive Hrvatske što će biti s Titovim posmrtnim ostacima.
Pravo je pitanje što Republika Hrvatska radi s konkretnom fizičkom baštinom iz Titova doba, odnosno kako se odnosi prema vlastitoj imovini. A kad dođemo do tog pitanja, shvatit ćemo o kolikoj količini nemara, neodgovornosti pa i antidržavnog djelovanja govorimo.
Komunistički mastodont
Jer priča o eventualnom posthumnom povratku Tita u Kumrovec, koju je logično prigrlio aktualni načelnik Kumrovca, bez obzira na njegovu pripadnost HDZ-u, iz sasvim razumljivih turističkih i proračunskih motiva, me ponajprije asocirala na zgradu bivše partijske Političke škole u tom mjestu.
Fascinantnog objekta, koji je kasnije poslužio i kao dom ratnim prognanicima, o kojem je Ivan Ramljak, snimajući i u susjednom Domu boraca, napravio dokumentarni film, koji je glavni junak romana ‘Hotel Zagorje’ Ivane Bodrožić i koji je, na kraju krajeva, vrijedna državna imovina, svakodnevno propada zbog apsolutne nebrige države.
Što nas opet vraća na motive takvog odnosa prema vlastitoj imovini i izjavu tadašnjeg ministra Vraniczanija, reaktualiziranu u sjajnoj dokumentarnoj seriji ‘Betonski spavači’, kad je rekao da Haludovo treba zapravo pustiti da propadne jer je to neodrživi komunistički mastodont.
Devastirana vrijedna imovina
Problem čitave priče i s Političkom školom u Kumrovcu i s Haludovom i s nepreglednim nizom vojarni diljem zemlje, ali i najboljih dijelova obale, od kojih su neke u derutnom stanju poklonjene jedinicama lokalne samouprave, neke su ostale u vlasništvu ministarstva obrane i donekle se koriste, a neke jednostavno potpuno zapuštene propadaju, s brojnim jedva ili nikako funkcionirajućim domovima kulture i područnim školama, jest u tome što mi kada razgovaramo o njima, i možemo, ali i ne moramo pričati o socijalističkoj ideologiji koja ih je izgradila.
Ali ono o čemu moramo pričati jest da je to neka, čak i ovako devastirana, iznimno vrijedna javna imovina, fizički prisutna u prostoru.
Govorimo o desetinama tisuća kvadrata, od kojih su mnogi i odlično i s nekom ozbiljnom idejom isprojektirani i po svemu su kvalificirani da budu i zaštićena kulturna dobra, od kojih opet neki, poput spomenika na Petrovoj gori, to i jesu. A Republika Hrvatska nema ni naznake ideje što da radi s tom imovinom, osim da je prepusti pljački i propadanju.
Nova priča o Hrvatskoj
I upravo u tom momentu može se postaviti pitanje smisla države koja nije u stanju, niti želi povesti računa čak ni o vlastitoj monumentalnoj imovini.
Zgrada Političke škole u Kumrovcu, može doista biti hotel, može biti i kongresni centar sa zanimljivom povijesnom pričom, ne naravno u rangu beogradskog Sava centra koji je nedavno od strane novog vlasnika rekonstruiran i moderniziran, iz proste činjenice atraktivnosti lokacije, ali itekako može postati dio neke nove priče o Hrvatskoj.
Ona može postati i neka međunarodna diplomatska škola, koja bi mogla iskoristiti brend Nesvrstanih, može biti i objedinjeni muzej revolucije, na kojem će se sakupiti svi uklonjeni i u podrumima uskladišteni eksponati iz bivših muzeja revolucije diljem zemlje.
Savršena prilika
Može biti ponuđena na korištenje umjetnicima kao neka vrsta skvota kreativaca iz čitave regije koji bi tu dolazili i proizvodili umjetnost i događaje, a zatim logično stvarali i neki novac koji bi ostajao u Zagorju. Može biti i neki novi filmski grad. Može biti i nešto što do sada nisam spomenuo, zapravo bilo što, samo ne ovo što je sada. Oronula monumentalna zgrada, s fascinantnom povijesnom pričom, za koju nikoga nije briga.
I stoga ova priča o deložaciji Tita iz Kuće cvijeća, današnjeg Muzeja Jugoslavije, koja će uskoro nestati iz medijskog prostora i kad-tad se opet aktualizirati, predstavlja savršenu priliku da Republika Hrvatska razmisli što želi i može napraviti s vlastitom imovinom ili baštinom.
Jer pustiti da propada nešto u što je uloženo puno i što definitivno ima potencijal, je sumanuto i nadrealno. A to se događa već desetljećima, bez da je itko, osim nekolicine uvijek istih ljudi, primijetio kako tu nešto duboko nije u redu.