Izvješće se podnosi na jesenskom zasjedanju Vlade, koje počinje sredinom rujna. U to vrijeme sljedeće godine Hrvatska će ili imati novu Vladu ili će biti usred same završnice predizborne kampanje. Ne postoji mogućnost kojom se četverogodišnji mandat može produžiti toliko da pred Sabor i 2024. izađe premijer s legitimitetom koji je stekao na korona-izborima sad već sve dalje 2020. godine.
Jedan “sitan” uvjet
Plenković, dakako, može i ujesen 2024. godine izaći pred Sabor sa svojim premijerskim izvještajem, ali uz jedan “sitan” uvjet. Da nakon parlamentarnih izbora uspije okupiti većinu u Saboru.
Milijarde piksela će se još paliti u analizama koliko je takav rasplet realan, a na konačno zbrajanje rezultata sigurno će utjecati i tijek društvenih i političkih zbivanja u narednim mjesecima. A sad, kad se već osjeti miris kampanje, svaki detalj, pa tako i svaka saborska rasprava i replika imaju mnogo višu specifičnu težinu nego u posljednje tri godine.
Herojska nota
Bilo bi ogromno iznenađenje da se Plenkovićev izvještaj ne temelji na već odavno izrečenim ocjenama o golemim uspjesima njegove Vlade, unatoč tome što su joj prijetile epohalne krize. Gradnja infrastrukture, sprječavanje socijalnog raspada, rast BDP-a i plaća, pad nezaposlenosti, Schengen, euro, avioni… sve će to, u Plenkovićevoj interpretaciji nositi pomalo herojsku notu, uz neizbježnu usporedbu za demokratski neobrazovaniji dio publike – kako oporba u to vrijeme nije napravila ništa.
O nikad razularenijoj korupciji, endemskom iseljavanju, izostanku ozbiljnijih reformi i potpunom kaosu u svim javnim sustavima – od zdravstva do imigrantske ili stambene politike (koje ne postoje) – Plenković će šutjeti. Kao i o tihom, ali sveobuhvatnom gušenju nezavisnih institucija, uključujući tu i najveći dio medijske scene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sedam izgubljenih godina
Ključan problem za premijera u možda njegovom posljednjem izvještaju o radu Vlade Hrvatskom saboru, međutim, neće biti u stvarima o kojima će šutjeti. Nego u stanju gospodarstva – kojim će se hvaliti. Naime, iako će Plenković o svojih sedam godina govoriti kao o godinama sveopćeg gospodarskog procvata, razdoblje od 2017. godine do danas bi bilo preciznije opisati kao sedam izgubljenih godina.
HDZ je u svom pokušaju dolaska na vlast u rujnu 2016. godine imao sasvim egzaktno obećanje – rast BDP-a je do kraja njihovog prvog mandata trebao biti pet posto. Nikome se to tad, u prvoj pravoj postkriznoj godini u Hrvatskoj nije činila kao ludo optimistična najava.
U godini koja je obilježena krajnjom političkom nestabilnošću i koju je deset mjeseci vodila Vlada Tihomira Oreškovića, BDP je rastao za 3,6 posto. S te razine otići na pet posto, uz silne milijarde iz EU fondova koje su se tek krenule ozbiljnije koristiti i uz globalno vrlo povoljne gospodarske vjetrove i svake godine sve jači turizam, djelovalo je skoro kao rutinski posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tim je bio bolji
Hrvatski BDP je od 2017. do kraja prošle godine, međutim, rastao u prosjeku za 3,4 posto (ove godine će biti i ispod tri posto). Iznad Oreškovićevih 3,6 posto je BDP u Plenkovićevo vrijeme rastao tek u postCovid 2021. i 2022. godini, nakon što je ova nepogoda u 2020. godini privremeno srušila gospodarske brojke u cijelom svijetu.
Dojam uspješnosti rapidno blijedi i kad se pogleda u najbliže okruženje. Srbija Aleksandra Vučića, zemlja u stalnom raskoraku između Istoka i Zapada, rasla je u istom periodu u dlaku isto kao Plenkovićeva europska Hrvatska; za prosječnih 3,4 posto godišnje. Ni vjerojatno najnefunkcionalnija država u Europi, Bosna i Hercegovina, nije bila daleko s rastom BDP-a od tri posto u Plenkovićevih sedam godina.
Ispod šminke
Istina, više stope rasta BDP-a u principu je lakše postići s niže startne pozicije (zato recimo Hrvatska ima viši rast od prosjeka EU). Međutim, ni BiH, ni Srbija nemaju na raspolaganju niti europske milijarde, niti imaju snažan turizam poput hrvatskog. Pa su svejedno u posljednjih sedam godina imali gospodarski rast poput svojih prvih EU susjeda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slika koja ostaje ispod debelog sloja PR šminke kojom HDZ prekriva statističke podatke o rastu gospodarstva u vrijeme njihove vlasti nije, dakle, nimalo uvjerljiva. Kad se uz to doda i bjesomučna inflacija koja posljednje dvije godine dodatno skida pozlatu s priča o nastupajućem blagostanju, jasno je da Plenkoviću u utorak neće biti nimalo lako. U njegovom možda posljednjem premijerskom izvještaju o radu Vlade pred Hrvatskim saborom.
Kako će Plenković u Saboru prikriti neugodan podatak o BDP-u koji totalno razotkriva njegovu Vladu
Premijer će u utorak pred Saborom možda posljednji put predstaviti izvješće o radu svoje Vlade
U šest Plenkovićevih godina BDP Hrvatske je u prosjeku rastao za 3,4 posto. Jednako kao i BDP Srbije ili samo malo više od BDP-a Bosne i Hercegovine. Srbija i BiH, dakako, za razvoj nemaju na raspolaganju milijarde iz EU fondova
Andrej Plenković će u utorak, vjerojatno u prijepodnevnim satima, možda posljednji put kročiti kroz vrata Sabora kao premijer koji se sprema predstaviti godišnje izvješće o radu Vlade. Kalendar je, jednostavno, takav.
Izvješće se podnosi na jesenskom zasjedanju Vlade, koje počinje sredinom rujna. U to vrijeme sljedeće godine Hrvatska će ili imati novu Vladu ili će biti usred same završnice predizborne kampanje. Ne postoji mogućnost kojom se četverogodišnji mandat može produžiti toliko da pred Sabor i 2024. izađe premijer s legitimitetom koji je stekao na korona-izborima sad već sve dalje 2020. godine.
Jedan “sitan” uvjet
Plenković, dakako, može i ujesen 2024. godine izaći pred Sabor sa svojim premijerskim izvještajem, ali uz jedan “sitan” uvjet. Da nakon parlamentarnih izbora uspije okupiti većinu u Saboru.
Milijarde piksela će se još paliti u analizama koliko je takav rasplet realan, a na konačno zbrajanje rezultata sigurno će utjecati i tijek društvenih i političkih zbivanja u narednim mjesecima. A sad, kad se već osjeti miris kampanje, svaki detalj, pa tako i svaka saborska rasprava i replika imaju mnogo višu specifičnu težinu nego u posljednje tri godine.
Herojska nota
Bilo bi ogromno iznenađenje da se Plenkovićev izvještaj ne temelji na već odavno izrečenim ocjenama o golemim uspjesima njegove Vlade, unatoč tome što su joj prijetile epohalne krize. Gradnja infrastrukture, sprječavanje socijalnog raspada, rast BDP-a i plaća, pad nezaposlenosti, Schengen, euro, avioni… sve će to, u Plenkovićevoj interpretaciji nositi pomalo herojsku notu, uz neizbježnu usporedbu za demokratski neobrazovaniji dio publike – kako oporba u to vrijeme nije napravila ništa.
O nikad razularenijoj korupciji, endemskom iseljavanju, izostanku ozbiljnijih reformi i potpunom kaosu u svim javnim sustavima – od zdravstva do imigrantske ili stambene politike (koje ne postoje) – Plenković će šutjeti. Kao i o tihom, ali sveobuhvatnom gušenju nezavisnih institucija, uključujući tu i najveći dio medijske scene.
Sedam izgubljenih godina
Ključan problem za premijera u možda njegovom posljednjem izvještaju o radu Vlade Hrvatskom saboru, međutim, neće biti u stvarima o kojima će šutjeti. Nego u stanju gospodarstva – kojim će se hvaliti. Naime, iako će Plenković o svojih sedam godina govoriti kao o godinama sveopćeg gospodarskog procvata, razdoblje od 2017. godine do danas bi bilo preciznije opisati kao sedam izgubljenih godina.
HDZ je u svom pokušaju dolaska na vlast u rujnu 2016. godine imao sasvim egzaktno obećanje – rast BDP-a je do kraja njihovog prvog mandata trebao biti pet posto. Nikome se to tad, u prvoj pravoj postkriznoj godini u Hrvatskoj nije činila kao ludo optimistična najava.
U godini koja je obilježena krajnjom političkom nestabilnošću i koju je deset mjeseci vodila Vlada Tihomira Oreškovića, BDP je rastao za 3,6 posto. S te razine otići na pet posto, uz silne milijarde iz EU fondova koje su se tek krenule ozbiljnije koristiti i uz globalno vrlo povoljne gospodarske vjetrove i svake godine sve jači turizam, djelovalo je skoro kao rutinski posao.
Tim je bio bolji
Hrvatski BDP je od 2017. do kraja prošle godine, međutim, rastao u prosjeku za 3,4 posto (ove godine će biti i ispod tri posto). Iznad Oreškovićevih 3,6 posto je BDP u Plenkovićevo vrijeme rastao tek u postCovid 2021. i 2022. godini, nakon što je ova nepogoda u 2020. godini privremeno srušila gospodarske brojke u cijelom svijetu.
Dojam uspješnosti rapidno blijedi i kad se pogleda u najbliže okruženje. Srbija Aleksandra Vučića, zemlja u stalnom raskoraku između Istoka i Zapada, rasla je u istom periodu u dlaku isto kao Plenkovićeva europska Hrvatska; za prosječnih 3,4 posto godišnje. Ni vjerojatno najnefunkcionalnija država u Europi, Bosna i Hercegovina, nije bila daleko s rastom BDP-a od tri posto u Plenkovićevih sedam godina.
Ispod šminke
Istina, više stope rasta BDP-a u principu je lakše postići s niže startne pozicije (zato recimo Hrvatska ima viši rast od prosjeka EU). Međutim, ni BiH, ni Srbija nemaju na raspolaganju niti europske milijarde, niti imaju snažan turizam poput hrvatskog. Pa su svejedno u posljednjih sedam godina imali gospodarski rast poput svojih prvih EU susjeda.
Slika koja ostaje ispod debelog sloja PR šminke kojom HDZ prekriva statističke podatke o rastu gospodarstva u vrijeme njihove vlasti nije, dakle, nimalo uvjerljiva. Kad se uz to doda i bjesomučna inflacija koja posljednje dvije godine dodatno skida pozlatu s priča o nastupajućem blagostanju, jasno je da Plenkoviću u utorak neće biti nimalo lako. U njegovom možda posljednjem premijerskom izvještaju o radu Vlade pred Hrvatskim saborom.