Političari su, očito, znali što slijedi. Još prije 17 godina, kad se tadašnji šef Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Antun Kapraljević, odlučio imovinske kartice zastupnika podijeliti novinarima, susreo se s teškim lobiranjem da to ne radi. Pa je, svim zastupnicima u Saboru, podijelio obrasce kojima bi dali pristanak na objavu.
Pokazalo se tada kako je jedna od omiljenih političkih fraza, ona o transparentnosti, sjajna dok ne zakuca na vrata samih političara. Onda postaje problem. Veliki problem.
Pet ministara
Andrej Plenković je, primjerice, iz svoje prošle Vlade, unatoč dugom i bolnom opiranju i koprcanju morao otpremiti čak pet ministara zbog problema koji su proizašli iz imovinskih kartica. Lovro Kuščević, Gabrijela Žalac, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Milan Kujundžić – svima njima su medijski problemi počeli s nepreciznim ili nepotpunim upisima imovine u imovinske kartice (od roštiljarnice do nepostojećih Mercedesa), a završili “osvježenjima” u Vladi.
Tako je i zamišljeno da stvar funkcionira – da transparentnost znači da javnost drži pod povećalom javne dužnosnike i to povećalom kakvim ih se može, u slučaju potrebe, lupiti po glavi.
Turudić protiv populizma
Ni pravosudni dužnosnici nisu bili presretni s idejom da se objavljuju njihove imovinske kartice. Primjerice, kad se bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić zalagao za to, tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić ga je poklopio kako taj potez “ima snažnu dozu populizma”. “Onda ću i ja odgovoriti populistički, onaj koji nema što kriti, nema se čega bojati”, odvratio mu je Miljenić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, da bi se imovinske kartice sudaca i ostalih pravosudnih dužnosnika doista objavile, trebale su se izmijeniti četiri Vlade. Inicijativu za objavom kartica oživio je ministar Dražen Bošnjaković 2017. godine, no trebale su pune četiri godine da se, konačno, nađu na webu. “Državno sudbeno vijeće se protiv toga borilo rukama i nogama i tražilo svaki zarez da to izbjegne”, ocijenio je u nedavnoj saborskoj raspravi šef SDP-a Peđa Grbin.
Zakopani u noćnoj mori
Očito je na kraju i u ovom slučaju prevladalo načelo da je transparentnost dobra. Odnosno, da je dobro da javnost pod povećalom ima i pravosudne dužnosnike. “Za ostvarivanje zadanog cilja reforme, jačanja povjerenja javnosti u pravosudni sustav, važno je da se objavljuju samo provjereni i ispravljeni podaci”, stoji na temu imovinskih kartica pravosudnih dužnosnika, primjerice, i u lanjskom izvješću Europske komisije o vladavini prava u Hrvatskoj.
No, na povjerenje javnosti bi se mogli načekati. I za to su krivi i pravosudni dužnici i politika. Naime, nakon predugog pružanja otpora (kod svakog zareza), potpuno je sramotno na koji su način kartice objavljene. Na zadnji dan zakonskog roka, bez iti jedne jedine objave, priopćenja. Da se, bez direktnog linka (na koji, eto, nitko ne upućuje osim zlih medija) dođe do stranice s imovinskim karticama, zainteresirani građanin se treba naklikati kroz sitna slova i stranice Državnog sudbenog vijeća koje i inače izgledaju kao loše odrađen web iz noćne more sredinom devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povjerenje na rezervi
Problem transparentnosti i povjerenja nije, dakle, samo u ispunjavanju formalne obveze objave imovinskih kartica. Stvar je malo kompliciranija – pogotovo u zemlji u kojoj politika uporno želi stati na kraj Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, u kojoj su se suci i ostali pravosudni dužnosnici godinama borili da se ne objave njihova imovina. U kojoj se onda te kartice objave iza sedam gora s nadom da ih nitko neće pretjerano revno tražiti. U kojoj je, na kraju krajeva, često javna nabava označavana kao žarište korupcije, ali registar javne nabave i dalje nije doista pretraživ. Jer, tko bi mogao uopće 2021. godine odraditi tako tehnički složen problem kao pretraživanje baze podataka?!
No, kako se vidjelo iz primjera petero ministara koje je ispralo Plenkovićevo osvježavanje Vlade, kad je u pitanju odgovornost koja proizilazi iz (ne)transparentnosti i pritisak javnosti – ipak se kreće. S povjerenjem će ići malo teže.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako vjerovati pravosuđu kad su imovinske kartice objavili nakon godina otezanja i u potpunoj tišini?
Objava imovinskih kartica već je mnoge političare stajala karijere. Nije ni čudno da suci nisu sretni s objavom svojih
Problem transparentnosti i povjerenja nije, dakle, samo u ispunjavanju formalne obveze objave imovinskih kartica. Stvar je malo kompliciranija - pogotovo u zemlji u kojoj politika uporno želi stati na kraj Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, u kojoj je, na kraju krajeva, često javna nabava označavana kao žarište korupcije, ali registar javne nabave i dalje nije doista pretraživ. Jer, tko bi mogao uopće 2021. godine odraditi tako tehnički složen problem kao pretraživanje baze podataka?!
Političari su, očito, znali što slijedi. Još prije 17 godina, kad se tadašnji šef Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Antun Kapraljević, odlučio imovinske kartice zastupnika podijeliti novinarima, susreo se s teškim lobiranjem da to ne radi. Pa je, svim zastupnicima u Saboru, podijelio obrasce kojima bi dali pristanak na objavu.
Pet godina kasnije, na čelu Povjerenstva bio je Mate Kačan, a problem je bio u lokalnim dužnosnicima – iako je popunjavanje imovinske kartice bila zakonska obveza, čak njih tri stotine to nije napravilo, zbog čega su dobili kazne od po deset tisuća kuna.
Pokazalo se tada kako je jedna od omiljenih političkih fraza, ona o transparentnosti, sjajna dok ne zakuca na vrata samih političara. Onda postaje problem. Veliki problem.
Pet ministara
Andrej Plenković je, primjerice, iz svoje prošle Vlade, unatoč dugom i bolnom opiranju i koprcanju morao otpremiti čak pet ministara zbog problema koji su proizašli iz imovinskih kartica. Lovro Kuščević, Gabrijela Žalac, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Milan Kujundžić – svima njima su medijski problemi počeli s nepreciznim ili nepotpunim upisima imovine u imovinske kartice (od roštiljarnice do nepostojećih Mercedesa), a završili “osvježenjima” u Vladi.
Tako je i zamišljeno da stvar funkcionira – da transparentnost znači da javnost drži pod povećalom javne dužnosnike i to povećalom kakvim ih se može, u slučaju potrebe, lupiti po glavi.
Turudić protiv populizma
Ni pravosudni dužnosnici nisu bili presretni s idejom da se objavljuju njihove imovinske kartice. Primjerice, kad se bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić zalagao za to, tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić ga je poklopio kako taj potez “ima snažnu dozu populizma”. “Onda ću i ja odgovoriti populistički, onaj koji nema što kriti, nema se čega bojati”, odvratio mu je Miljenić.
No, da bi se imovinske kartice sudaca i ostalih pravosudnih dužnosnika doista objavile, trebale su se izmijeniti četiri Vlade. Inicijativu za objavom kartica oživio je ministar Dražen Bošnjaković 2017. godine, no trebale su pune četiri godine da se, konačno, nađu na webu. “Državno sudbeno vijeće se protiv toga borilo rukama i nogama i tražilo svaki zarez da to izbjegne”, ocijenio je u nedavnoj saborskoj raspravi šef SDP-a Peđa Grbin.
Zakopani u noćnoj mori
Očito je na kraju i u ovom slučaju prevladalo načelo da je transparentnost dobra. Odnosno, da je dobro da javnost pod povećalom ima i pravosudne dužnosnike. “Za ostvarivanje zadanog cilja reforme, jačanja povjerenja javnosti u pravosudni sustav, važno je da se objavljuju samo provjereni i ispravljeni podaci”, stoji na temu imovinskih kartica pravosudnih dužnosnika, primjerice, i u lanjskom izvješću Europske komisije o vladavini prava u Hrvatskoj.
No, na povjerenje javnosti bi se mogli načekati. I za to su krivi i pravosudni dužnici i politika. Naime, nakon predugog pružanja otpora (kod svakog zareza), potpuno je sramotno na koji su način kartice objavljene. Na zadnji dan zakonskog roka, bez iti jedne jedine objave, priopćenja. Da se, bez direktnog linka (na koji, eto, nitko ne upućuje osim zlih medija) dođe do stranice s imovinskim karticama, zainteresirani građanin se treba naklikati kroz sitna slova i stranice Državnog sudbenog vijeća koje i inače izgledaju kao loše odrađen web iz noćne more sredinom devedesetih.
Povjerenje na rezervi
Problem transparentnosti i povjerenja nije, dakle, samo u ispunjavanju formalne obveze objave imovinskih kartica. Stvar je malo kompliciranija – pogotovo u zemlji u kojoj politika uporno želi stati na kraj Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, u kojoj su se suci i ostali pravosudni dužnosnici godinama borili da se ne objave njihova imovina. U kojoj se onda te kartice objave iza sedam gora s nadom da ih nitko neće pretjerano revno tražiti. U kojoj je, na kraju krajeva, često javna nabava označavana kao žarište korupcije, ali registar javne nabave i dalje nije doista pretraživ. Jer, tko bi mogao uopće 2021. godine odraditi tako tehnički složen problem kao pretraživanje baze podataka?!
No, kako se vidjelo iz primjera petero ministara koje je ispralo Plenkovićevo osvježavanje Vlade, kad je u pitanju odgovornost koja proizilazi iz (ne)transparentnosti i pritisak javnosti – ipak se kreće. S povjerenjem će ići malo teže.