A o Kninu devedesetih se zapravo u široj javnosti u Hrvatskoj, kao i u Srbiji malo ili nimalo zna. Istina jest da je Nikica Barić u svojoj opsežnoj historiografskoj monografiji o srpskoj pobuni u Hrvatskoj iscrpno pisao o progonima Hrvata ‘91. iz tih krajeva pa i o situaciji u Kninu i o svakodnevnom životu u okupiranim dijelovima Hrvatske.
Knjiga dvojca koji su prošli egzodus iz svog zavičaja
Ali ta opsežna knjiga, bez obzira na sve nagrade koje je dobila zapravo nije pročitana i dobila je društvenu reprezentaciju samo zato da se i znanstveno naglasi kako su Srbi svojom voljom i u vlastitoj organizaciji otišli iz Hrvatske.
Uzaludna i dirljiva pak knjiga-vapaj, Vojina Jelića, ‘Pogledaj svoje ruke’, Kninjanina koji je ostao živjeti u Zagrebu i bio zgrožen pobunom i svjestan kamo ona vodi, u izdanju Feral Tribunea je tek ostala na margini i opet je dala uvid u život u gradu sa strane. U srpskom kontekstu pak, Jovan Radulović, autor Golubnjače, ispisao je čitav niz romana, isključivo o egzodusu i gubitku zavičaja, a nijedan o stvarnosti ovog grada za vrijeme okupacije.
Tu šutnju su, međutim prije nepune dvije godine dokinuli Slaven Rašković i Igor Čoko, dvojica Kninjana koji su prošli egzodus, i koji danas žive u Zagrebu i Beogradu. Oni su u izdanju beogradskog Foruma ZFD, objavili knjigu ‘Život u limbu: knjiga ožiljaka’, sastavljenu od Raškovićevog teksta i sjajnih crno-bijelih fotografija današnjeg Knina koje je napravio Igor Čoko i na kojima se vidi kako je iz tog raspadnutog grada zapravo iščeznuo život.
Knjiga u kojoj pišu o nesreći protjeranih Hrvata
Knjiga je to koju treba pročitati svatko koga zaista zanima što se događalo u Kninu od onog velikog mitinga istine na tamošnjem Kosovskom polju, pa do današnjeg dana. Sve je tu opisano. I narastanje nacionalizma i hapšenje i mučenje kninskih Hrvata ‘91. i nepodnošljiva atmosfera koja je tim ljudima govorila da moraju otići i njihov najveći egzodus koji je došao tek nakon Operacije Maslenica ‘93. i činjenicu da su neki Hrvati uspjeli ostati u gradu čitav rat, da su ih neki susjedi čuvali, ali da su živjeli u stalnom strahu kao građani drugog reda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U toj knjizi vidimo zatim i paniku u kojoj se događa egzodus, reakciju ljudi na lažnu vijest o prihvaćanju sporazuma Z4 u Ženevi, koja je na Radio Kninu objavljena pred zoru 4.8., uvjerenje ljudi da će povući iz grada samo dok uđe Hrvatska vojska pa onda vratiti. Čitamo i analizu Tuđmanovog proglasa i priču o zločinima koji su se dogodili u selima oko Knina nakon Oluje i o masovnoj pljački imovine i paljenju kuća.
Autori pišu zatim i o nesreći Hrvata iz Vojvodine, Bosanske Posavine i Srednje Bosne koji su došli potom u Knin, o tome kako su na isti način otjerani iz Vojvodine kao i Hrvati iz Knina ’91., ali pišu i o kasnijem odlasku mnogih od tih ljudi.
Pišu i o spomeničkoj baštini i spomeniku Oluji
Čitamo tako i o tome kako su danas prosječni Kninjani Srbi potpuno izgubljeni uslijed toga da su odmah nakon rata dobili državljanstvo Hrvatske, ali i dalje s osjećajem stranaca žive u Kninu, dok ih je Srbija od početka gledala kao nekakve strance u svojoj zemlji i stoga im čitav ovaj postratni život prolazi u limbu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čitamo i o grafitima punima mržnje koji su ispisivani uoči rata, ali i nakon oslobođenja, o kninskoj kristalnoj noći prema hrvatskim trgovinama i objektima i o paraleli s istim, ali obrnuto usmjerenim procesom koji se dogodio u Zadru.
A na kraju autori pišu i o spomeničkoj baštini, odnosno o spomeniku Oluji koji potpuno isključuje jednu stranu, ali i o miniranju spomenika antifašističkoj borbi i oslobođenju Knina u Drugom svjetskom ratu, koji je mahom bio posvećen Hrvatima partizanima i do danas nije obnovljen jer govori o zajedničkoj borbi i prošlosti.
Kako je Knin postao mrtav grad bez perspektive
Ukratko, u ‘Životu u limbu: knjizi ožiljaka’, Rašković i Čoko su pokušali kronološki i činjenično objasniti kako je došlo do toga da se demografski odnos u gradu koji je ‘91. imao oko 80 posto Srba i oko 13 posto Hrvata, pretvorio u grad s oko 76 posto Hrvatska i oko 20 posto Srba, ali zapravo u mrtav grad bez perspektive. U samo i isključivo mitsko i simbolički bitno mjesto za kojega zapravo više nikog nije briga i o čijoj sudbini nitko zapravo ne želi razgovarati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni stari Kninjani odati romantičnoj nostalgiji po društvenim mrežama, ali ni kninski Hrvati za čiju priču u Hrvatskoj nikoga nije briga. Knjiga je izašla točno u toku pandemije i promovirana je i u Kninu, ali je nažalost doprijela do malog broja ljudi, što je velika šteta jer je u punom smislu riječi ljekovita i bavi se bitnom temom za ovdašnja društva.
Milan Borjan prvenstveno, ali i oni koji su ga vrijeđali, trebali bi naučiti ovih nekoliko stvari o Kninu devedesetih
Prošle je godine izašla važna, ali nažalost nepoznata knjiga koja izvrsno opisuje situaciju
Sve je tu opisano. I narastanje nacionalizma i hapšenje i mučenje kninskih Hrvata ‘91. i nepodnošljiva atmosfera koja je tim ljudima govorila da moraju otići i njihov najveći egzodus koji je došao tek nakon Operacije Maslenica ‘93. i činjenicu da su neki Hrvati uspjeli ostati u gradu čitav rat, da su ih neki susjedi čuvali, ali da su živjeli u stalnom strahu kao građani drugog reda
Zvižduci, uvrede, tisuće prijetećih poruka upućenih Milanu Borjanu, golmanu Crvene Zvezde i kanadske reprezentacije, kao i njegovo podizanje tri prsta u zrak i uporno naglašavanje da je rođen u Kninu, u Republici Srpskoj Krajini i da s Hrvatskom nema ništa, u korijenu imaju nacionalizam i potpuno negiranje realnosti rata u Hrvatskoj, ali i nepoznavanje ili svjesno ignoriranje cjelovite novije traumatične prošlosti samog Knina i njegovih ožiljaka.
A o Kninu devedesetih se zapravo u široj javnosti u Hrvatskoj, kao i u Srbiji malo ili nimalo zna. Istina jest da je Nikica Barić u svojoj opsežnoj historiografskoj monografiji o srpskoj pobuni u Hrvatskoj iscrpno pisao o progonima Hrvata ‘91. iz tih krajeva pa i o situaciji u Kninu i o svakodnevnom životu u okupiranim dijelovima Hrvatske.
Knjiga dvojca koji su prošli egzodus iz svog zavičaja
Ali ta opsežna knjiga, bez obzira na sve nagrade koje je dobila zapravo nije pročitana i dobila je društvenu reprezentaciju samo zato da se i znanstveno naglasi kako su Srbi svojom voljom i u vlastitoj organizaciji otišli iz Hrvatske.
Uzaludna i dirljiva pak knjiga-vapaj, Vojina Jelića, ‘Pogledaj svoje ruke’, Kninjanina koji je ostao živjeti u Zagrebu i bio zgrožen pobunom i svjestan kamo ona vodi, u izdanju Feral Tribunea je tek ostala na margini i opet je dala uvid u život u gradu sa strane. U srpskom kontekstu pak, Jovan Radulović, autor Golubnjače, ispisao je čitav niz romana, isključivo o egzodusu i gubitku zavičaja, a nijedan o stvarnosti ovog grada za vrijeme okupacije.
Tu šutnju su, međutim prije nepune dvije godine dokinuli Slaven Rašković i Igor Čoko, dvojica Kninjana koji su prošli egzodus, i koji danas žive u Zagrebu i Beogradu. Oni su u izdanju beogradskog Foruma ZFD, objavili knjigu ‘Život u limbu: knjiga ožiljaka’, sastavljenu od Raškovićevog teksta i sjajnih crno-bijelih fotografija današnjeg Knina koje je napravio Igor Čoko i na kojima se vidi kako je iz tog raspadnutog grada zapravo iščeznuo život.
Knjiga u kojoj pišu o nesreći protjeranih Hrvata
Knjiga je to koju treba pročitati svatko koga zaista zanima što se događalo u Kninu od onog velikog mitinga istine na tamošnjem Kosovskom polju, pa do današnjeg dana. Sve je tu opisano. I narastanje nacionalizma i hapšenje i mučenje kninskih Hrvata ‘91. i nepodnošljiva atmosfera koja je tim ljudima govorila da moraju otići i njihov najveći egzodus koji je došao tek nakon Operacije Maslenica ‘93. i činjenicu da su neki Hrvati uspjeli ostati u gradu čitav rat, da su ih neki susjedi čuvali, ali da su živjeli u stalnom strahu kao građani drugog reda.
U toj knjizi vidimo zatim i paniku u kojoj se događa egzodus, reakciju ljudi na lažnu vijest o prihvaćanju sporazuma Z4 u Ženevi, koja je na Radio Kninu objavljena pred zoru 4.8., uvjerenje ljudi da će povući iz grada samo dok uđe Hrvatska vojska pa onda vratiti. Čitamo i analizu Tuđmanovog proglasa i priču o zločinima koji su se dogodili u selima oko Knina nakon Oluje i o masovnoj pljački imovine i paljenju kuća.
Autori pišu zatim i o nesreći Hrvata iz Vojvodine, Bosanske Posavine i Srednje Bosne koji su došli potom u Knin, o tome kako su na isti način otjerani iz Vojvodine kao i Hrvati iz Knina ’91., ali pišu i o kasnijem odlasku mnogih od tih ljudi.
Pišu i o spomeničkoj baštini i spomeniku Oluji
Čitamo tako i o tome kako su danas prosječni Kninjani Srbi potpuno izgubljeni uslijed toga da su odmah nakon rata dobili državljanstvo Hrvatske, ali i dalje s osjećajem stranaca žive u Kninu, dok ih je Srbija od početka gledala kao nekakve strance u svojoj zemlji i stoga im čitav ovaj postratni život prolazi u limbu.
Čitamo i o grafitima punima mržnje koji su ispisivani uoči rata, ali i nakon oslobođenja, o kninskoj kristalnoj noći prema hrvatskim trgovinama i objektima i o paraleli s istim, ali obrnuto usmjerenim procesom koji se dogodio u Zadru.
A na kraju autori pišu i o spomeničkoj baštini, odnosno o spomeniku Oluji koji potpuno isključuje jednu stranu, ali i o miniranju spomenika antifašističkoj borbi i oslobođenju Knina u Drugom svjetskom ratu, koji je mahom bio posvećen Hrvatima partizanima i do danas nije obnovljen jer govori o zajedničkoj borbi i prošlosti.
Kako je Knin postao mrtav grad bez perspektive
Ukratko, u ‘Životu u limbu: knjizi ožiljaka’, Rašković i Čoko su pokušali kronološki i činjenično objasniti kako je došlo do toga da se demografski odnos u gradu koji je ‘91. imao oko 80 posto Srba i oko 13 posto Hrvata, pretvorio u grad s oko 76 posto Hrvatska i oko 20 posto Srba, ali zapravo u mrtav grad bez perspektive. U samo i isključivo mitsko i simbolički bitno mjesto za kojega zapravo više nikog nije briga i o čijoj sudbini nitko zapravo ne želi razgovarati.
Ni stari Kninjani odati romantičnoj nostalgiji po društvenim mrežama, ali ni kninski Hrvati za čiju priču u Hrvatskoj nikoga nije briga. Knjiga je izašla točno u toku pandemije i promovirana je i u Kninu, ali je nažalost doprijela do malog broja ljudi, što je velika šteta jer je u punom smislu riječi ljekovita i bavi se bitnom temom za ovdašnja društva.