Nakon što je po tko zna koji put, proteklog tjedna, s ustaškim sloganima vandaliziran spomenik Prvom splitskom partizanskom odredu u Splitu, što je navelo jednog od gradskih vijećnika na prijedlog da se kraj spomenika postavi nadzorna kamera, što će se vrlo vjerojatno i dogoditi, konačno smo kao društvo potpisali kapitulaciju, odnosno legalizirali činjenicu da pored svih parola o zajedništvu i demokraciji, ni jedno ni drugo ne stanuje ovdje.
Pri tome, ovo naravno ne znači da zagovaram zajedništvo koje bi dokidalo političke i svjetonazorske razlike i njihovu argumentiranu borbu u javnom prostoru, što jeste koncept koji zagovara nacionalistička desnica. Ovdje se samo radi o tome da mnogi nisu spremni prihvatiti postojanje tradicije koja ih nervira.
Rebranding iz ‘crvenog grada’
Priča o Splitu i odnosu prema njegovoj partizanskoj baštini je zapravo paradigmatska priča o suvremenoj Hrvatskoj, budući da se radilo o dominantno partizanskom gradu koji je zahvaljujući tome desetljećima nakon Drugog svjetskog rata bio prepoznat kao specifično “crveni” grad, da bi onda nasilnim simboličkim rebrandingom od strane lokalnog HDZ-a postao prepoznat kao “crni” grad.
U tom rebrandingu oko 150 ulica je promijenilo ime, s imena gradskih ulica je izbrisano svako sjećanje na partizane i općenito na bilo kakvu lijevu tradiciju, uz jedan jedini izuzetak, a to je ulica Miroslava Krleže na Sućidru, koja je vjerojatno ostala tamo jer je Krleža percipiran kao klasik.
Jedini uspjeli pokušaj ljevice
I nakon što su se dva desetljeća gradski antifašisti i ljudi iz SDP-a i ostalih lijevih stranaka trudili da barem nešto od te baštine vrate i da to nešto iznova stekne pravo građanstva u gradu, Prvi splitski odred se pokazao kao jedini koji je uspio zbog vrlo specifičnih razloga, pa je tako prije nekoliko godina uglavnom neuređena zelena površina pored spomenika ponijela ime Parka Prvog splitskog odreda.
Zašto je baš taj odred i njegova tragedija stekla pravo građanstva nije teško za razumjeti. Jer bila je riječ o 44 mladića, uglavnom tinejdžerske dobi ili na pragu dvadesetih, većina kojih su bili igrači RNK Splita, a koji su još u kolovozu 1941. krenuli iz grada u Dalmatinsku Zagoru s ciljem pokretanja ustanka, da bi tamo kraj Košuta bili uhvaćeni u talijansko-ustašku zasjedu. Sedmorica su poginula u borbi, trinaest ih se uspjelo izvući, dok je preostalih 24 uhićeno, od kojih je samo jedan pomilovan, a ostalih 23 su strijeljani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smaknuta splitska mladost
Dakle, bila je riječ o splitskoj komunističkoj mladosti koja je iz ideala i vjere u revoluciju krenula u borbu, momentalno tragično stradala i ni na koji način ih se nije moglo povezati, ni s 1945., ni sa socijalističkim režimom.
I ta njihova reafirmacija jeste prošla, uz primjetno protivljenje desnice, dobrim dijelom i one iz vodstva splitskog HDZ-a, ali je prošla. Pa je tako i Andro Krstulović Opara, kao hadezeov gradonačelnik, dolazio na spomenik koji je postavljen na mjestu s kojeg su krenuli i u široj javnosti više ne postoji nitko tko njih i obilježavanje ove tragedije osporava.
Izloženost spasila Smojin spomenik
Nitko, izuzmemo li uličnu desnicu koja uporno i u pravilnim vremenskim razmacima vandalizira ovaj spomenik, po sličnom modelu po kojem se inicijalno atakiralo na nedavno otvoreni Smojin spomenik na Matejuški.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ono što je očito zaustavilo vandaliziranje Smojinog spomenika jeste prevelika izloženost mjesta na kojem se nalazi, zatim pokrivenost kamerama i činjenica oštrog sudskog kažnjavanja onih koji to rade.
Oko Tuđmanovog spomenika odmah postavili kamere
Gradske vlasti koje su svojevremeno otvorile Tuđmanov spomenik u luci iznad Rive, bile su dovoljno pametne da problem odmah riješe postavljanjem nadzornih kamera iznad njega i sad bi se taj ciklus čuvanja prošlosti kamerama mogao konačno zaključiti, uz poruku kako jedni drugima ništa ne vjerujemo i kako funkcionalno društvo realno ne postoji. Ova uporna vandalizacija spomenika Prvom splitskom odredu, motivirana isključivo ideološkim razlozima, jeste prije svega tužna.
No, pored ideološke motivacije, postoji tu još nešto, a to je nedostatak svijesti o poštivanju vlastite prošlosti kakva god ona bila. I osobno sam se, npr. aktivirao, što peticijom, što izravnim angažmanom da se spomenik Tuđmanu ne postavi u Splitu, ali sada kad je postavljen niti ga treba vandalizirati, niti ga treba micati. On je jednostavno sada znak vremena u kojem je postavljen i potrebe očito velikog dijela građana da on tu bude. A kad je tako, to treba ispoštovati, makar mislio o njegovom nasljeđu sve najgore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tragičan nedostatak pristojnosti na desnici
Tragično je što na desnici ne postoji niti taj minimalan osjećaj pristojnosti i uvažavanja drugih u gradu, pa ni baštine vlastitog grada u koji se zasigurno zaklinju. I još će proći dugo vremena da se to promijeni, ako će se uopće i promijeniti.
Do tada, nadzorne kamere su jedino što preostaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najnoviji tužni događaj kod spomenika Prvom partizanskom odredu dokazuje: potpisali smo kapitulaciju kao društvo
Legalizirali smo činjenicu da pored svih parola o zajedništvu i demokraciji, ni jedno ni drugo ne stanuje ovdje
Tragično je što na desnici ne postoji niti taj minimalan osjećaj pristojnosti i uvažavanja drugih u gradu, pa ni baštine vlastitog grada u kojeg se zasigurno zaklinju
Nakon što je po tko zna koji put, proteklog tjedna, s ustaškim sloganima vandaliziran spomenik Prvom splitskom partizanskom odredu u Splitu, što je navelo jednog od gradskih vijećnika na prijedlog da se kraj spomenika postavi nadzorna kamera, što će se vrlo vjerojatno i dogoditi, konačno smo kao društvo potpisali kapitulaciju, odnosno legalizirali činjenicu da pored svih parola o zajedništvu i demokraciji, ni jedno ni drugo ne stanuje ovdje.
Pri tome, ovo naravno ne znači da zagovaram zajedništvo koje bi dokidalo političke i svjetonazorske razlike i njihovu argumentiranu borbu u javnom prostoru, što jeste koncept koji zagovara nacionalistička desnica. Ovdje se samo radi o tome da mnogi nisu spremni prihvatiti postojanje tradicije koja ih nervira.
Rebranding iz ‘crvenog grada’
Priča o Splitu i odnosu prema njegovoj partizanskoj baštini je zapravo paradigmatska priča o suvremenoj Hrvatskoj, budući da se radilo o dominantno partizanskom gradu koji je zahvaljujući tome desetljećima nakon Drugog svjetskog rata bio prepoznat kao specifično “crveni” grad, da bi onda nasilnim simboličkim rebrandingom od strane lokalnog HDZ-a postao prepoznat kao “crni” grad.
U tom rebrandingu oko 150 ulica je promijenilo ime, s imena gradskih ulica je izbrisano svako sjećanje na partizane i općenito na bilo kakvu lijevu tradiciju, uz jedan jedini izuzetak, a to je ulica Miroslava Krleže na Sućidru, koja je vjerojatno ostala tamo jer je Krleža percipiran kao klasik.
Jedini uspjeli pokušaj ljevice
I nakon što su se dva desetljeća gradski antifašisti i ljudi iz SDP-a i ostalih lijevih stranaka trudili da barem nešto od te baštine vrate i da to nešto iznova stekne pravo građanstva u gradu, Prvi splitski odred se pokazao kao jedini koji je uspio zbog vrlo specifičnih razloga, pa je tako prije nekoliko godina uglavnom neuređena zelena površina pored spomenika ponijela ime Parka Prvog splitskog odreda.
Zašto je baš taj odred i njegova tragedija stekla pravo građanstva nije teško za razumjeti. Jer bila je riječ o 44 mladića, uglavnom tinejdžerske dobi ili na pragu dvadesetih, većina kojih su bili igrači RNK Splita, a koji su još u kolovozu 1941. krenuli iz grada u Dalmatinsku Zagoru s ciljem pokretanja ustanka, da bi tamo kraj Košuta bili uhvaćeni u talijansko-ustašku zasjedu. Sedmorica su poginula u borbi, trinaest ih se uspjelo izvući, dok je preostalih 24 uhićeno, od kojih je samo jedan pomilovan, a ostalih 23 su strijeljani.
Smaknuta splitska mladost
Dakle, bila je riječ o splitskoj komunističkoj mladosti koja je iz ideala i vjere u revoluciju krenula u borbu, momentalno tragično stradala i ni na koji način ih se nije moglo povezati, ni s 1945., ni sa socijalističkim režimom.
I ta njihova reafirmacija jeste prošla, uz primjetno protivljenje desnice, dobrim dijelom i one iz vodstva splitskog HDZ-a, ali je prošla. Pa je tako i Andro Krstulović Opara, kao hadezeov gradonačelnik, dolazio na spomenik koji je postavljen na mjestu s kojeg su krenuli i u široj javnosti više ne postoji nitko tko njih i obilježavanje ove tragedije osporava.
Izloženost spasila Smojin spomenik
Nitko, izuzmemo li uličnu desnicu koja uporno i u pravilnim vremenskim razmacima vandalizira ovaj spomenik, po sličnom modelu po kojem se inicijalno atakiralo na nedavno otvoreni Smojin spomenik na Matejuški.
No, ono što je očito zaustavilo vandaliziranje Smojinog spomenika jeste prevelika izloženost mjesta na kojem se nalazi, zatim pokrivenost kamerama i činjenica oštrog sudskog kažnjavanja onih koji to rade.
Oko Tuđmanovog spomenika odmah postavili kamere
Gradske vlasti koje su svojevremeno otvorile Tuđmanov spomenik u luci iznad Rive, bile su dovoljno pametne da problem odmah riješe postavljanjem nadzornih kamera iznad njega i sad bi se taj ciklus čuvanja prošlosti kamerama mogao konačno zaključiti, uz poruku kako jedni drugima ništa ne vjerujemo i kako funkcionalno društvo realno ne postoji. Ova uporna vandalizacija spomenika Prvom splitskom odredu, motivirana isključivo ideološkim razlozima, jeste prije svega tužna.
No, pored ideološke motivacije, postoji tu još nešto, a to je nedostatak svijesti o poštivanju vlastite prošlosti kakva god ona bila. I osobno sam se, npr. aktivirao, što peticijom, što izravnim angažmanom da se spomenik Tuđmanu ne postavi u Splitu, ali sada kad je postavljen niti ga treba vandalizirati, niti ga treba micati. On je jednostavno sada znak vremena u kojem je postavljen i potrebe očito velikog dijela građana da on tu bude. A kad je tako, to treba ispoštovati, makar mislio o njegovom nasljeđu sve najgore.
Tragičan nedostatak pristojnosti na desnici
Tragično je što na desnici ne postoji niti taj minimalan osjećaj pristojnosti i uvažavanja drugih u gradu, pa ni baštine vlastitog grada u koji se zasigurno zaklinju. I još će proći dugo vremena da se to promijeni, ako će se uopće i promijeniti.
Do tada, nadzorne kamere su jedino što preostaje.