Čitav spor se, jasno, vodio zbog zastave duginih boja koju je za vrijeme Pridea čak i notorni Ivo Baldasar osobno podizao, a koja je klerikalcima iz Mosta nepodnošljiva. Puljak je tako doživio prvi poraz, s kojim se zastupnik Mosta Josip Markotić i javno pohvalio, jasno dobivši do znanja što ga čeka u kohabitaciji s Gradskim vijećem.
Je li doista riječ o malom ustupku?
Istina je, u ovakvoj situaciji nužno je raditi kompromise, mnogi će reći i da je riječ o manjem i nevažnom ustupku i da su svjetonazorske teme manje bitne u odnosu na svakodnevno funkcioniranje grada. To je točno, tim prije što će ta zastava biti podignuta na Matejušci i što će sam Puljak zasigurno biti u povorci sljedeće godine, ali stvari nisu tako jednostavne.
Čitava nacionalistička revolucija iz devedesetih jeste za posljedicu imala destruiranu državu i industriju, urbanistički uništen grad i osebujan odnos između vladajuće stranke i javnih institucija, ali sve je počelo simboličkim označavanjem teritorija, odnosno ekskluzivnim prisvajanjem prava na tumačenje splitske povijesti i interesa društva.
Priželjkivanja nacionalističke desnice
I dok se to simboličko nasilje i ideološki ekskluzivitet, vidljivo u promjeni više od 150 imena ulica i potpunim brisanjem lijeve, a skoro i liberalne tradicije grada barem djelomično ne promijeni, sve ostalo neće biti provedivo. Ma koliko god se neki nadali drukčijem ishodu.
Jedino što se do sada na ovom planu uspjelo napraviti jeste da je, nakon silnih otpora, barem neuređeni komad ledine na kojem se nalazi spomen-ploča Prvom splitskom partizanskom odredu, ponio naziv Park Prvog splitskog odreda, i to bez partizanskog prefiksa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sam sporni štandarac uostalom, na kojem su uklesani najvažniji datumi iz povijesti grada, a vraćen je na Pjacu svojevremeno, da paradoks bude veći, na inicijativu SDP-a, djeluje kao proizvod wishful thinkinga nacionalističke desnice. Po informacijama na njemu, u Splitu se ništa važno nije dogodilo od pobjede narodnjaka 1882., do Franje Tuđmana 1991. Dakle, ni fašistička okupacija, ni antifašistička borba, ni oslobođenje grada, ali ni Mediteranske igre na čijoj infrastrukturi i danas počiva kompletan sportski Split.
Zašto jedna zastava smeta, a druga ne?
No, za ovu priču najzanimljiviji je prvi politički potez bivšeg gradonačelnika Andre Krstulovića Opare. On je odmah po preuzimanju dužnosti gradonačelnika na štandarac postavio zastavu narodnjačke splitske općine iz 1882. koja je tu visila sve do kraja njegovog mandata.
Dakle, niti službena zastava Grada, niti Republike Hrvatske, nego ideološka fiksacija bivšeg gradonačelnika, uvjerenog da nastavlja narodnjačku misiju iz 1882., što ne svjedoči samo o njegovoj zakopanosti u vremenu, nego i o onome o čemu je ovdje riječ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se o konstantnom licemjerstvu nacionalističke i klerikalne desnice, koja se tobože ne bi bavila ideološkim temama, a u biti se jedino s tim i bavi. Jer zašto jedna zastava koja nema veze ni sa čim, doli s dalekom prošlošću, ne smeta, a druga koja znači nekim ljudima sada, smeta?
Prvi politički poraz: Kako je Puljak popustio klerikalcima i zabranio zastavu duginih boja
Novi gradonačelnik Splita popustio je zahtjevu Mosta oko postavljanja zastava na štandarcu na Pjaci
Mnogi će reći da su svjetonazorske teme manje bitne u odnosu na svakodnevno funkcioniranje grada. To je točno, tim prije što će ta zastava biti podignuta na Matejušci i što će sam Puljak zasigurno biti u povorci sljedeće godine, ali stvari nisu tako jednostavne
Novi splitski gradonačelnik Ivica Puljak potpisao je svoj prvi politički poraz, kapituliravši pred zahtjevom zastupnika Mosta koji su izričito tražili da se na štandarcu na Pjaci smiju postavljati isključivo zastava Republike Hrvatske i Grada Splita. Da stvar bude očitija, poraz je vidljiv ponajprije zbog toga što je time bio prisiljen povući jednu od prvih odluka o tome da se na štandarcu prigodno i uz njegovu dozvolu mogu postavljati i druge zastave.
Čitav spor se, jasno, vodio zbog zastave duginih boja koju je za vrijeme Pridea čak i notorni Ivo Baldasar osobno podizao, a koja je klerikalcima iz Mosta nepodnošljiva. Puljak je tako doživio prvi poraz, s kojim se zastupnik Mosta Josip Markotić i javno pohvalio, jasno dobivši do znanja što ga čeka u kohabitaciji s Gradskim vijećem.
Je li doista riječ o malom ustupku?
Istina je, u ovakvoj situaciji nužno je raditi kompromise, mnogi će reći i da je riječ o manjem i nevažnom ustupku i da su svjetonazorske teme manje bitne u odnosu na svakodnevno funkcioniranje grada. To je točno, tim prije što će ta zastava biti podignuta na Matejušci i što će sam Puljak zasigurno biti u povorci sljedeće godine, ali stvari nisu tako jednostavne.
Čitava nacionalistička revolucija iz devedesetih jeste za posljedicu imala destruiranu državu i industriju, urbanistički uništen grad i osebujan odnos između vladajuće stranke i javnih institucija, ali sve je počelo simboličkim označavanjem teritorija, odnosno ekskluzivnim prisvajanjem prava na tumačenje splitske povijesti i interesa društva.
Priželjkivanja nacionalističke desnice
I dok se to simboličko nasilje i ideološki ekskluzivitet, vidljivo u promjeni više od 150 imena ulica i potpunim brisanjem lijeve, a skoro i liberalne tradicije grada barem djelomično ne promijeni, sve ostalo neće biti provedivo. Ma koliko god se neki nadali drukčijem ishodu.
Jedino što se do sada na ovom planu uspjelo napraviti jeste da je, nakon silnih otpora, barem neuređeni komad ledine na kojem se nalazi spomen-ploča Prvom splitskom partizanskom odredu, ponio naziv Park Prvog splitskog odreda, i to bez partizanskog prefiksa.
Sam sporni štandarac uostalom, na kojem su uklesani najvažniji datumi iz povijesti grada, a vraćen je na Pjacu svojevremeno, da paradoks bude veći, na inicijativu SDP-a, djeluje kao proizvod wishful thinkinga nacionalističke desnice. Po informacijama na njemu, u Splitu se ništa važno nije dogodilo od pobjede narodnjaka 1882., do Franje Tuđmana 1991. Dakle, ni fašistička okupacija, ni antifašistička borba, ni oslobođenje grada, ali ni Mediteranske igre na čijoj infrastrukturi i danas počiva kompletan sportski Split.
Zašto jedna zastava smeta, a druga ne?
No, za ovu priču najzanimljiviji je prvi politički potez bivšeg gradonačelnika Andre Krstulovića Opare. On je odmah po preuzimanju dužnosti gradonačelnika na štandarac postavio zastavu narodnjačke splitske općine iz 1882. koja je tu visila sve do kraja njegovog mandata.
Dakle, niti službena zastava Grada, niti Republike Hrvatske, nego ideološka fiksacija bivšeg gradonačelnika, uvjerenog da nastavlja narodnjačku misiju iz 1882., što ne svjedoči samo o njegovoj zakopanosti u vremenu, nego i o onome o čemu je ovdje riječ.
Radi se o konstantnom licemjerstvu nacionalističke i klerikalne desnice, koja se tobože ne bi bavila ideološkim temama, a u biti se jedino s tim i bavi. Jer zašto jedna zastava koja nema veze ni sa čim, doli s dalekom prošlošću, ne smeta, a druga koja znači nekim ljudima sada, smeta?