Od samih početaka u to ni trenutka nije trebalo sumnjati, no posljednji dani su otklonili i zadnji trag dvojbe. Hrvatska kakvu se zaziva i naviješta s moliteljskih dežurstava pred bolnicama, klečanja na trgovima, “stručnih skupova” u Saboru ili frenetičnim akcijama za “zaštitu djece” u slučaju Zambija bila bi totalitarna crna rupa neslobode.
Pobačaj bi, jasno, bio i formalno zabranjen. Kontracepcija i seksualna edukacija bile bi dostupne samo preko (vjerojatno ilegalnih) internetskih izvora. Žene bi se – u najmanju ruku – morale više posvetiti čednom odijevanju, a manje “staklenim stropovima” i sličnim postmodernim ludorijama. Osobe koje nisu heteroseksualci vratile bi se u onaj ormar iz kojeg su se neki usudili izaći. Transrodne osobe bi prošle još i gore, puno gore.
Sumanuti progon u režiji Ivana Pernara
No, to bi bio tek početak Božje države Hrvatske, ili kako bi se već prikladno preimenovala trenutna Republika Hrvatska. Političkim protivnicima bi se otežalo ili potpuno onemogućilo bavljenje strukom i time ugrozila materijalna egzistencija. Na novinare u nezavisnim medijima bi se huškala rulja s društvenih mreža ili im se prijetilo kaznenim progonom, ako bi vladajućima radili političke probleme (dobro, ovo zadnje već imamo).
Pretjerivanje? Pesimizam do ruba karikature? Ni slučajno. Sve spomenuto, zapravo, upravo se – u manjem razmjeru od cijelog društva – upravo događa u Hrvatskoj. Evo, recimo, Ivan Pernar. Nakon što mu je propala karijera političara i influencera na društvenim mrežama, dokolicu krati sumanutim progonom aktera slučaja Zambija.
Nadideološki, a konzervativno
Nije to čudno – iz najmanje dva razloga. Prvi, ideja da hrvatski parovi posvajaju djecu iz Afrike je u dijelu ultra konzervativnih krugova sumnjiva sama po sebi. Ako je netko među tim ljudima politički protivnik, pa ako se još nađe i transrodna osoba, krik i gnjev su samorazumljivi.
Kao predstavnik nekad popularne tobože nadideološke struje hrvatske politike, one koja je iznad klasične desnice i ljevice, Pernar se savršeno uklapa u ovaj profil. Iskustvo je pokazalo da su se svi oni koji su se gnušali klasičnih ideološko-političkih podjela – a bave se politikom, prije ili kasnije outali kao – konzervativci, od Mosta, preko Mislava Kolakušića, pa do Pernara i njegove bivše stranke koja se raspala u svađi oko jednog jedinog mandata u EU parlamentu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Egzibicionist i prokazivač
Drugo, Pernar je u biti – egzibicionist. Ako ima priliku privući pažnju performansima kontra političkog i medijskog mainstreama, pa još pritom ozbiljno napakostiti ljudima koje očito smatra manje vrijednima (transseksualcima), eto njega. Sigurno mu je odavno dosadila zavjetrina u kojoj je boravio od debakla na posljednjim izborima.
Ono što radi, međutim, nije samo performans. Nego najava. Onako kako je zambijskim vlastima javio da im se u zemlji – u kojoj je transrodnost kažnjiva – nalazi transrodna osoba, tako će možda sutra, s jednakim žarom, javljati vlastima u zemljama u kojima je homoseksualnost kažnjiva – o putovanjima homoseksualnih građana RH.
Nekome mati, nekom maćeha
Ono što, pak radi udruga Hrvatska mati, koja se bori za proračunske novce grada Zagreba u vidu preskupe i demografski beskorisne mjere roditelj-odgojitelj, te za prava heteroseksualnih osoba u Hrvatskoj, također je najava. Jer, kad s pozicije nevladine udruge tražiš od Hrvatske liječničke komore da sankcionira saborsku zastupnicu Ivanu Kekin, jasno je kako bi ti se politički neistomišljenici proveli da si na vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grijeh Kekin je bio u tome što nije htjela sudjelovati u sramotnoj raspravi u Saboru o tobožnjem porastu transrodnosti kod djece u Hrvatskoj, temeljenoj na netočnim podacima i kvazi ekspertima iz tog područja. Odgovor je pokušaj udara kroz stručnu organizaciju kojoj Kekin pripada, kako bi joj se pokušala otežati daljnja karijera u struci.
Distopija koja se silno trudi doći
Nije teško, dakle, osjetiti zajednički vonj u svim ovim nepovezanim akcijama; u klečanju za žensku čednost, u ratu protiv pobačaja, kontracepcije i seksualnog obrazovanja, u pokušajima sabotiranja stručne karijere političkim neistomišljenicima ili dojavi kojom radiš o glavi osobi drugačije spolne orijentacije.
Radi se o sad već fino razbuktaloj križarskoj bitci protiv različitosti i slobode. Onoj bitci u kojoj se na mjesto slobodnih izbora slobodnih pojedinaca želi staviti stega, skup obligatornih pravila koja će, jasno, određivati pažljivo ovlašteni tumači prihvatljivog društvenog ćudoređa i “prirodnog poretka”. O distopiji koja se toliko silno trudi doći da je više ne treba nimalo olako shvaćati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije pretjerivanje, u Hrvatskoj se razbuktala križarska bitka protiv različitosti i sloboda
RH je tako passé: Pernar i Hrvatska mati kao glasnici Božje države Hrvatske
Iskustvo je pokazalo da su se svi oni koji su se gnušali klasičnih ideološko-političkih podjela - a bave se politikom, prije ili kasnije outali kao - konzervativci, od Mosta, preko Mislava Kolakušića, pa do Pernara i njegove bivše stranke koja se raspala u svađi oko jednog jedinog mandata u EU parlamentu
Od samih početaka u to ni trenutka nije trebalo sumnjati, no posljednji dani su otklonili i zadnji trag dvojbe. Hrvatska kakvu se zaziva i naviješta s moliteljskih dežurstava pred bolnicama, klečanja na trgovima, “stručnih skupova” u Saboru ili frenetičnim akcijama za “zaštitu djece” u slučaju Zambija bila bi totalitarna crna rupa neslobode.
Pobačaj bi, jasno, bio i formalno zabranjen. Kontracepcija i seksualna edukacija bile bi dostupne samo preko (vjerojatno ilegalnih) internetskih izvora. Žene bi se – u najmanju ruku – morale više posvetiti čednom odijevanju, a manje “staklenim stropovima” i sličnim postmodernim ludorijama. Osobe koje nisu heteroseksualci vratile bi se u onaj ormar iz kojeg su se neki usudili izaći. Transrodne osobe bi prošle još i gore, puno gore.
Sumanuti progon u režiji Ivana Pernara
No, to bi bio tek početak Božje države Hrvatske, ili kako bi se već prikladno preimenovala trenutna Republika Hrvatska. Političkim protivnicima bi se otežalo ili potpuno onemogućilo bavljenje strukom i time ugrozila materijalna egzistencija. Na novinare u nezavisnim medijima bi se huškala rulja s društvenih mreža ili im se prijetilo kaznenim progonom, ako bi vladajućima radili političke probleme (dobro, ovo zadnje već imamo).
Pretjerivanje? Pesimizam do ruba karikature? Ni slučajno. Sve spomenuto, zapravo, upravo se – u manjem razmjeru od cijelog društva – upravo događa u Hrvatskoj. Evo, recimo, Ivan Pernar. Nakon što mu je propala karijera političara i influencera na društvenim mrežama, dokolicu krati sumanutim progonom aktera slučaja Zambija.
Nadideološki, a konzervativno
Nije to čudno – iz najmanje dva razloga. Prvi, ideja da hrvatski parovi posvajaju djecu iz Afrike je u dijelu ultra konzervativnih krugova sumnjiva sama po sebi. Ako je netko među tim ljudima politički protivnik, pa ako se još nađe i transrodna osoba, krik i gnjev su samorazumljivi.
Kao predstavnik nekad popularne tobože nadideološke struje hrvatske politike, one koja je iznad klasične desnice i ljevice, Pernar se savršeno uklapa u ovaj profil. Iskustvo je pokazalo da su se svi oni koji su se gnušali klasičnih ideološko-političkih podjela – a bave se politikom, prije ili kasnije outali kao – konzervativci, od Mosta, preko Mislava Kolakušića, pa do Pernara i njegove bivše stranke koja se raspala u svađi oko jednog jedinog mandata u EU parlamentu.
Egzibicionist i prokazivač
Drugo, Pernar je u biti – egzibicionist. Ako ima priliku privući pažnju performansima kontra političkog i medijskog mainstreama, pa još pritom ozbiljno napakostiti ljudima koje očito smatra manje vrijednima (transseksualcima), eto njega. Sigurno mu je odavno dosadila zavjetrina u kojoj je boravio od debakla na posljednjim izborima.
Ono što radi, međutim, nije samo performans. Nego najava. Onako kako je zambijskim vlastima javio da im se u zemlji – u kojoj je transrodnost kažnjiva – nalazi transrodna osoba, tako će možda sutra, s jednakim žarom, javljati vlastima u zemljama u kojima je homoseksualnost kažnjiva – o putovanjima homoseksualnih građana RH.
Nekome mati, nekom maćeha
Ono što, pak radi udruga Hrvatska mati, koja se bori za proračunske novce grada Zagreba u vidu preskupe i demografski beskorisne mjere roditelj-odgojitelj, te za prava heteroseksualnih osoba u Hrvatskoj, također je najava. Jer, kad s pozicije nevladine udruge tražiš od Hrvatske liječničke komore da sankcionira saborsku zastupnicu Ivanu Kekin, jasno je kako bi ti se politički neistomišljenici proveli da si na vlasti.
Grijeh Kekin je bio u tome što nije htjela sudjelovati u sramotnoj raspravi u Saboru o tobožnjem porastu transrodnosti kod djece u Hrvatskoj, temeljenoj na netočnim podacima i kvazi ekspertima iz tog područja. Odgovor je pokušaj udara kroz stručnu organizaciju kojoj Kekin pripada, kako bi joj se pokušala otežati daljnja karijera u struci.
Distopija koja se silno trudi doći
Nije teško, dakle, osjetiti zajednički vonj u svim ovim nepovezanim akcijama; u klečanju za žensku čednost, u ratu protiv pobačaja, kontracepcije i seksualnog obrazovanja, u pokušajima sabotiranja stručne karijere političkim neistomišljenicima ili dojavi kojom radiš o glavi osobi drugačije spolne orijentacije.
Radi se o sad već fino razbuktaloj križarskoj bitci protiv različitosti i slobode. Onoj bitci u kojoj se na mjesto slobodnih izbora slobodnih pojedinaca želi staviti stega, skup obligatornih pravila koja će, jasno, određivati pažljivo ovlašteni tumači prihvatljivog društvenog ćudoređa i “prirodnog poretka”. O distopiji koja se toliko silno trudi doći da je više ne treba nimalo olako shvaćati.