Nije to tako samo u Hrvatskoj, mada je možda kod nas još malo izraženije nego drugdje, političarima je jednostavno nakon dolaska na vlast užasno teško zadrži image pozitivca. Osim svih mogućih problema za koje odjednom postaješ glavna i odgovorna adresa, te pripadajuće sveopće paljbe opozicije, u narativnom smislu od dana primopredaje vlasti počinje tranzicija iz “Nas”, naroda koji te odabrao, u “Njih”, odnarođene elite na vlasti.
Takva priča mnogo bolje pali u zemljama s deficitom demokratske tradicije, uvjerenima da već tu, negdje iza ugla, čeka “Mesija” koji će, čistim srcem i s par odlučnih poteza narod uvesti, kako je to obećavao davni HDZ-ov predizborni plakat, “iz pobjede u blagostanje”. A onda, kad se nade i očekivanja sudare sa stvarnim – tvrdim, kompliciranim i zajebanim – svijetom, kreće marš razočaranih, ogorčenih i “izdanih”, koji se već bacaju u potragu za novim brzim političkim fiksom, novim Prorokom koji će spasiti narod.
Trava, smeće… što?
Tomislav Tomašević i njegova politička platforma koja je poharala zagrebačke izbore 2021. godine sigurno je solidan dio svojih glasova dobila od birača koji su se nadali takvom čudesnom preokretu u životu grada nakon desetljeća vladavine Milana Bandića. I sasvim je logično da im se već sad, što zbog apsolutno nerealnih očekivanja, što zbog stanja u gradu, što zbog vlastitih promašaja, krug simpatizera vjerojatno smanjio. Stoga je Ivan Pernar za Tomaševića i Možemo!, zapravo, dar s neba.
Slično kao i kad je lani Željka Markić zbog mjere roditelj-odgojitelj tražila Tomaševićevu ostavku, tako i Pernarovi performansi, zapravo, zagrebačkog gradonačelnika – u očima njegovih birača – pretvaraju u ultimativnog pozitivca, a priče o travi, smeću i prometnim gužvama sitnim komunalnim problemima.
Strateški uzmak Željke Markić
S tim da između Markić i Pernara postoji vrlo ozbiljna razlika. Najpoznatija hrvatska konzervativna aktivistica, naime, u odnosu na najpoznatijeg hrvatskog populistu, ima – mjere. Markić je brzo i strateški lukavo prepustila borbu za osporenu mjeru novim licima. Pernar, ovisan o adrenalinu javnih provokacija, jednostavno ni ne razmišlja o odustajanju.
Nakon sramotne epizode sa svjedočenjem u Zambiji, bivša zvijezda bivšeg Živog zida odlučila je sav svoj napor usmjeriti na – Tomaševića. Pa je, s objava na društvenim mrežama, prešao na ono što ga je i lansiralo u orbitu interesa javnosti – performanse i provokacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko je narod?
Nekoliko puta je prekidao pressice Tomislava Tomaševića deklamiranjem svojih pitanja, na što mu je zagrebački gradonačelnik poručio da ode svjedočiti u Zambiju, ili mu lansirao nezgodno protupitanje o tome “koliko ima apartmana”. Nakon toga su, očito, u Gradu zaključili da je bilo dosta cirkusa i zapriječili pristup neovlaštenim osobama na neke od javnih istupa gradonačelnika.
Pa se Pernar, u majici s prekriženim Tomaševićevim likom (dizajn kopiran od navijača Dinama, koji su u znaku zabrane imali lik Zdravka Mamića), publici žali snimkama o tome kako mu “Senfovi redari” brane prolaz i kako se, eto, gradonačelnik boji naroda. “Narod” su, kako se vidi na posljednjoj snimci, sam Pernar i šest-sedam klinaca.
Najispravniji i najčestitiji
Što se bivše ikone hrvatskog populizma tiče, Pernar (i oni koji ga, lako moguće, potiču na ovakve akcije) očito živi u nekim davno prošlim vremenima. Prije 15-ak godina njegovo bacanje preko ograda, blokade nekretnina koje su bile pod ovrhama i posljedična policijska odvođenja mogla su djelovati kao mladenački bunt protiv nepravde.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali, u međuvremenu, osim protoka godina, Pernar je osnovao u jednom trenutku čak vrlo popularnu stranku, koja je okupljala kremu najispravnijih i najčestitijih ljudi, s najvećom strašću za gotovo revolucionarnom preobrazbom Hrvatske. Samo da bi se raspali u bespoštednoj svađi oko jednog jedinog, ali jako dobro plaćenog mandata u Europskom parlamentu.
Desničarski provokator
Nakon svega što je radio u Zambiji i poslije toga, s kim se družio i radio političke planove, posve je jasno da Pernar danas nije nikakav mladić zanesen idejom pravednog društva. Njega javnost danas, pogotovo dio birača iz bazena glasova Tomislava Tomaševića, jednostavno doživljava kao – desničarskog provokatora.
Pernarovi ispadi na i oko Tomaševićevih javnih istupa, stoga, jasno podsjećaju te, već dijelom i pomalo razočarane birače zelene ljevice, na to tko je i kakva alternativa, te kakvim se metodama kane služiti. Pernar je, ukratko, za Tomaševića – dobra vijest.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto su Pernarovi sumanuti ispadi u javnosti, zapravo, dar s neba za Tomaševića
Javnost više ne doživljava Pernara kao mladenačkog buntovnika, nego kao desničarskog provokatora
Pernarovi ispadi na i oko Tomaševićevih javnih istupa jasno podsjećaju već dijelom i pomalo razočarane birače zelene ljevice u Zagrebu na to tko je i kakva alternativa, te kakvim se metodama kane služiti
Nije to tako samo u Hrvatskoj, mada je možda kod nas još malo izraženije nego drugdje, političarima je jednostavno nakon dolaska na vlast užasno teško zadrži image pozitivca. Osim svih mogućih problema za koje odjednom postaješ glavna i odgovorna adresa, te pripadajuće sveopće paljbe opozicije, u narativnom smislu od dana primopredaje vlasti počinje tranzicija iz “Nas”, naroda koji te odabrao, u “Njih”, odnarođene elite na vlasti.
Takva priča mnogo bolje pali u zemljama s deficitom demokratske tradicije, uvjerenima da već tu, negdje iza ugla, čeka “Mesija” koji će, čistim srcem i s par odlučnih poteza narod uvesti, kako je to obećavao davni HDZ-ov predizborni plakat, “iz pobjede u blagostanje”. A onda, kad se nade i očekivanja sudare sa stvarnim – tvrdim, kompliciranim i zajebanim – svijetom, kreće marš razočaranih, ogorčenih i “izdanih”, koji se već bacaju u potragu za novim brzim političkim fiksom, novim Prorokom koji će spasiti narod.
Trava, smeće… što?
Tomislav Tomašević i njegova politička platforma koja je poharala zagrebačke izbore 2021. godine sigurno je solidan dio svojih glasova dobila od birača koji su se nadali takvom čudesnom preokretu u životu grada nakon desetljeća vladavine Milana Bandića. I sasvim je logično da im se već sad, što zbog apsolutno nerealnih očekivanja, što zbog stanja u gradu, što zbog vlastitih promašaja, krug simpatizera vjerojatno smanjio. Stoga je Ivan Pernar za Tomaševića i Možemo!, zapravo, dar s neba.
Slično kao i kad je lani Željka Markić zbog mjere roditelj-odgojitelj tražila Tomaševićevu ostavku, tako i Pernarovi performansi, zapravo, zagrebačkog gradonačelnika – u očima njegovih birača – pretvaraju u ultimativnog pozitivca, a priče o travi, smeću i prometnim gužvama sitnim komunalnim problemima.
Strateški uzmak Željke Markić
S tim da između Markić i Pernara postoji vrlo ozbiljna razlika. Najpoznatija hrvatska konzervativna aktivistica, naime, u odnosu na najpoznatijeg hrvatskog populistu, ima – mjere. Markić je brzo i strateški lukavo prepustila borbu za osporenu mjeru novim licima. Pernar, ovisan o adrenalinu javnih provokacija, jednostavno ni ne razmišlja o odustajanju.
Nakon sramotne epizode sa svjedočenjem u Zambiji, bivša zvijezda bivšeg Živog zida odlučila je sav svoj napor usmjeriti na – Tomaševića. Pa je, s objava na društvenim mrežama, prešao na ono što ga je i lansiralo u orbitu interesa javnosti – performanse i provokacije.
Tko je narod?
Nekoliko puta je prekidao pressice Tomislava Tomaševića deklamiranjem svojih pitanja, na što mu je zagrebački gradonačelnik poručio da ode svjedočiti u Zambiju, ili mu lansirao nezgodno protupitanje o tome “koliko ima apartmana”. Nakon toga su, očito, u Gradu zaključili da je bilo dosta cirkusa i zapriječili pristup neovlaštenim osobama na neke od javnih istupa gradonačelnika.
Pa se Pernar, u majici s prekriženim Tomaševićevim likom (dizajn kopiran od navijača Dinama, koji su u znaku zabrane imali lik Zdravka Mamića), publici žali snimkama o tome kako mu “Senfovi redari” brane prolaz i kako se, eto, gradonačelnik boji naroda. “Narod” su, kako se vidi na posljednjoj snimci, sam Pernar i šest-sedam klinaca.
Najispravniji i najčestitiji
Što se bivše ikone hrvatskog populizma tiče, Pernar (i oni koji ga, lako moguće, potiču na ovakve akcije) očito živi u nekim davno prošlim vremenima. Prije 15-ak godina njegovo bacanje preko ograda, blokade nekretnina koje su bile pod ovrhama i posljedična policijska odvođenja mogla su djelovati kao mladenački bunt protiv nepravde.
Ali, u međuvremenu, osim protoka godina, Pernar je osnovao u jednom trenutku čak vrlo popularnu stranku, koja je okupljala kremu najispravnijih i najčestitijih ljudi, s najvećom strašću za gotovo revolucionarnom preobrazbom Hrvatske. Samo da bi se raspali u bespoštednoj svađi oko jednog jedinog, ali jako dobro plaćenog mandata u Europskom parlamentu.
Desničarski provokator
Nakon svega što je radio u Zambiji i poslije toga, s kim se družio i radio političke planove, posve je jasno da Pernar danas nije nikakav mladić zanesen idejom pravednog društva. Njega javnost danas, pogotovo dio birača iz bazena glasova Tomislava Tomaševića, jednostavno doživljava kao – desničarskog provokatora.
Pernarovi ispadi na i oko Tomaševićevih javnih istupa, stoga, jasno podsjećaju te, već dijelom i pomalo razočarane birače zelene ljevice, na to tko je i kakva alternativa, te kakvim se metodama kane služiti. Pernar je, ukratko, za Tomaševića – dobra vijest.