Predsjednik Republike je premijera u četvrtak nazvao “osvetoljubivim gojencem”. Premijer, pak, predsjednika u petak “obijesnim, lijenim lakrdijašem”. Tako je to u Hrvatskoj.
Javnost je već godinama navikla na prekomjerna granatiranja s dva najisturenija brda domaće politike, toliko da friške izmjene uvreda više ni ne izazivaju pretjeranu pozornost. Par iskričavih tonova za TV prilog u sredini emisije i – to je sve.
Ove jeseni nema pauze
Priča o tvrdoj kohabitaciji Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića ispričana je već odavno i u milijun verzija. Bitka za moć, teški karakteri i nekoliko fundamentalno drugačijih pogleda na politiku i društvo eruptiraju u živopisnim prepucavanjima više puta skoro svakog mjeseca.
Ove jeseni je, međutim, sve teže izbjeći dojam da su stvari još hektičnije i da se, pogotovo sa strane premijera, izmjena “vatre” s Pantovčakom dodatno i stalno potencira. Posljednjih tjedana gotovo da nije bilo niti jednog javnog nastupa Andreja Plenkovića u kojem nije “udarao” po Milanoviću. Koji, dakako, niti jedan nije prešutio.
Ravnozemljaške teorije zavjere
Posljednji, ovaj oko potpisivanja Zakona o izbornim jedinicama, je dodatno bizaran. Podsjetimo, radi se o kontroverznom zakonu, nastalom u HDZ-ovoj kuhinji, bez ikakvog upliva stručne i političke javnosti. Predsjednik je odlučio iskoristiti svoju ustavnu ovlast da ga potpiše u roku od osam dana – a ne hitno kako su to vladajući tražili – pa je u zakonu ostala neustavna odredba o tome da stupa na snagu prije nego što je objavljen. I sad ga HDZ mora opet mijenjati i opet u Saboru i kroz medije slušati priče o frankenštajnskim izbornim jedinicama, pola milijuna fantomskih birača i slično.
Plenković je na to toliko pobijesnio da se sad već angažirao i rubno ravnozemljaškim teorijama zavjere o tome kako je “obijesni i lijeni lakrdijaš” to napravio u dosluhu s oporbom kako bi ovi imali materijala za ustavnu tužbu. Što je potpuno besmisleno, rok stupanja na snagu je najmanji problem, koji će sad biti i riješen – sporno je, i oko toga će ići oporbene ustavne tužbe, kako su kreirane nove izborne jedinice i koliko je stvarni broj birača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kratkotrajno kolovoško primirje
Teško da je baš Plenković odjednom, iz puke netrpeljivosti prema Milanoviću počeo vjerovati u takve ludorije o kojima sad govori. Kao što je i teško da se, tek tako, stjecajem okolnosti, opet otvorila žestoka i dugotrajna politička fronta između njega i predsjednika Republike.
U kolovozu se, naime, činilo da se stvar smiruje. Plenković i Milanović su se čak i dva puta susreli na javnim događanjima, rukovali i razgovarali. Bez dizanja glasa. Mimo toga se, međutim, dogodio i mnogo važniji proces – dogovoreno je imenovanje šefa Vojne sigurnosno-obavještajne službe, te nekoliko imenovanja u sustavu oružanih snaga koja su prije toga bila dugo blokirana.
Milanović je čak u neobičnom pomirljivom javnom istupu predložio da se krene na taj način i u razgovore o imenovanju veleposlanika, još jednom procesu oko kojeg moraju surađivati Pantovčak i Banski dvori i u kojem nema pomaka već godinama. Vlada je odbila, a od tad traje verbalni rat koji ovih dana eskalira u priči o “gojencima” i “lakrdijašima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odavno kartografirani teren
Politički gledano, za tu eskalaciju puno više motiva ima Plenković. Milanović je za njega zapravo u ovom trenutku idealan politički protivnik. Jer baš onaj birački bazen u kojem Plenković traži političku prednost – a to su birači mahom neskloni bilo kakvom ekstremu, u političkim vrijednostima, ali i u javnim istupima, često se skandalizira nad Milanovićevom nebrušenom retorikom i nekim nekonvencionalnim političkim stavovima.
Ratom s predsjednikom premijer ostaje na poznatom, odavno kartografiranom terenu, u kojem međusobne uvrede brzo i uspješno pojedu supstancu bilo kakve racionalne rasprave u javnosti. Uz to, inzistiranjem na sukobu s Milanovićem, u treći plan baca i Sandru Benčić, i Peđu Grbina i bilo kojeg isturenog igrača s desnice. Jer sve su to, je li, ionako Milanovićevi politički jataci.
Mučnina kao idealna startna pozicija
Pritom je lakše pričati o “obijesnom i lijenom lakrdijašu” nego odgovarati na konkretna pitanja koja kao temu u političkom prostoru pokušavaju postaviti političari iz opozicije. Evo, recimo, jučer je Grbin opet govorio o nedopustivoj popustljivosti države prema bankama. Mostov Zvonimir Troskot mjesecima razvaljuje poslovne prakse u HEP-u. Možemo! odnos prema prijetećoj privatizaciji resursa na obali i u planinama. Zar nije jednostavnije baciti verbalni napalm prema Pantovčaku nego eskivirati po tisućiti put pitanja o Frani Barbariću ili, sakloni Bože, ući u otvorenu i argumentiranu raspravu sa Sandrom Benčić?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović je tu za premijera poznata i predvidiva karta. Gotovo sigurna luka u vrijeme predizbornih (i možda nekih drugih?) oluja koje se spremaju. Predsjednik će na premijerov napalm uzvratiti nuklearnim punjenjem i neopredijeljeni javni prostor će preplaviti tek mučnina. Za HDZ i Plenkovića je to pred parlamentarne izbore – idealna startna pozicija.
Nije slučajno da Plenković u zadnje vrijeme uporno udara po Milanoviću. Pa neće valjda pričati o inflaciji ili HEP-u
Premijeru Milanović nije direktan protivnik. Ratom s njim zato izbjegava i minorizira one koji doista jesu
Zar nije jednostavnije baciti verbalni napalm prema Pantovčaku nego eskivirati po tisućiti put pitanja o Frani Barbariću ili, sakloni Bože, ući u otvorenu i argumentiranu raspravu sa Sandrom Benčić?
Predsjednik Republike je premijera u četvrtak nazvao “osvetoljubivim gojencem”. Premijer, pak, predsjednika u petak “obijesnim, lijenim lakrdijašem”. Tako je to u Hrvatskoj.
Javnost je već godinama navikla na prekomjerna granatiranja s dva najisturenija brda domaće politike, toliko da friške izmjene uvreda više ni ne izazivaju pretjeranu pozornost. Par iskričavih tonova za TV prilog u sredini emisije i – to je sve.
Ove jeseni nema pauze
Priča o tvrdoj kohabitaciji Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića ispričana je već odavno i u milijun verzija. Bitka za moć, teški karakteri i nekoliko fundamentalno drugačijih pogleda na politiku i društvo eruptiraju u živopisnim prepucavanjima više puta skoro svakog mjeseca.
Ove jeseni je, međutim, sve teže izbjeći dojam da su stvari još hektičnije i da se, pogotovo sa strane premijera, izmjena “vatre” s Pantovčakom dodatno i stalno potencira. Posljednjih tjedana gotovo da nije bilo niti jednog javnog nastupa Andreja Plenkovića u kojem nije “udarao” po Milanoviću. Koji, dakako, niti jedan nije prešutio.
Ravnozemljaške teorije zavjere
Posljednji, ovaj oko potpisivanja Zakona o izbornim jedinicama, je dodatno bizaran. Podsjetimo, radi se o kontroverznom zakonu, nastalom u HDZ-ovoj kuhinji, bez ikakvog upliva stručne i političke javnosti. Predsjednik je odlučio iskoristiti svoju ustavnu ovlast da ga potpiše u roku od osam dana – a ne hitno kako su to vladajući tražili – pa je u zakonu ostala neustavna odredba o tome da stupa na snagu prije nego što je objavljen. I sad ga HDZ mora opet mijenjati i opet u Saboru i kroz medije slušati priče o frankenštajnskim izbornim jedinicama, pola milijuna fantomskih birača i slično.
Plenković je na to toliko pobijesnio da se sad već angažirao i rubno ravnozemljaškim teorijama zavjere o tome kako je “obijesni i lijeni lakrdijaš” to napravio u dosluhu s oporbom kako bi ovi imali materijala za ustavnu tužbu. Što je potpuno besmisleno, rok stupanja na snagu je najmanji problem, koji će sad biti i riješen – sporno je, i oko toga će ići oporbene ustavne tužbe, kako su kreirane nove izborne jedinice i koliko je stvarni broj birača.
Kratkotrajno kolovoško primirje
Teško da je baš Plenković odjednom, iz puke netrpeljivosti prema Milanoviću počeo vjerovati u takve ludorije o kojima sad govori. Kao što je i teško da se, tek tako, stjecajem okolnosti, opet otvorila žestoka i dugotrajna politička fronta između njega i predsjednika Republike.
U kolovozu se, naime, činilo da se stvar smiruje. Plenković i Milanović su se čak i dva puta susreli na javnim događanjima, rukovali i razgovarali. Bez dizanja glasa. Mimo toga se, međutim, dogodio i mnogo važniji proces – dogovoreno je imenovanje šefa Vojne sigurnosno-obavještajne službe, te nekoliko imenovanja u sustavu oružanih snaga koja su prije toga bila dugo blokirana.
Milanović je čak u neobičnom pomirljivom javnom istupu predložio da se krene na taj način i u razgovore o imenovanju veleposlanika, još jednom procesu oko kojeg moraju surađivati Pantovčak i Banski dvori i u kojem nema pomaka već godinama. Vlada je odbila, a od tad traje verbalni rat koji ovih dana eskalira u priči o “gojencima” i “lakrdijašima”.
Odavno kartografirani teren
Politički gledano, za tu eskalaciju puno više motiva ima Plenković. Milanović je za njega zapravo u ovom trenutku idealan politički protivnik. Jer baš onaj birački bazen u kojem Plenković traži političku prednost – a to su birači mahom neskloni bilo kakvom ekstremu, u političkim vrijednostima, ali i u javnim istupima, često se skandalizira nad Milanovićevom nebrušenom retorikom i nekim nekonvencionalnim političkim stavovima.
Ratom s predsjednikom premijer ostaje na poznatom, odavno kartografiranom terenu, u kojem međusobne uvrede brzo i uspješno pojedu supstancu bilo kakve racionalne rasprave u javnosti. Uz to, inzistiranjem na sukobu s Milanovićem, u treći plan baca i Sandru Benčić, i Peđu Grbina i bilo kojeg isturenog igrača s desnice. Jer sve su to, je li, ionako Milanovićevi politički jataci.
Mučnina kao idealna startna pozicija
Pritom je lakše pričati o “obijesnom i lijenom lakrdijašu” nego odgovarati na konkretna pitanja koja kao temu u političkom prostoru pokušavaju postaviti političari iz opozicije. Evo, recimo, jučer je Grbin opet govorio o nedopustivoj popustljivosti države prema bankama. Mostov Zvonimir Troskot mjesecima razvaljuje poslovne prakse u HEP-u. Možemo! odnos prema prijetećoj privatizaciji resursa na obali i u planinama. Zar nije jednostavnije baciti verbalni napalm prema Pantovčaku nego eskivirati po tisućiti put pitanja o Frani Barbariću ili, sakloni Bože, ući u otvorenu i argumentiranu raspravu sa Sandrom Benčić?
Milanović je tu za premijera poznata i predvidiva karta. Gotovo sigurna luka u vrijeme predizbornih (i možda nekih drugih?) oluja koje se spremaju. Predsjednik će na premijerov napalm uzvratiti nuklearnim punjenjem i neopredijeljeni javni prostor će preplaviti tek mučnina. Za HDZ i Plenkovića je to pred parlamentarne izbore – idealna startna pozicija.