Okreće li se ratna sreća, nakon dvije godine brutalne agresije na Ukrajinu, na stranu Moskve? Tko gubi, a tko dobiva? Koji su rezultati ruske agresije do sada? Kakav je za očekivati daljnji razvoj događaja? Mnogo pitanja, a malo konkretnih odgovora.
Jedno je neupitno – Oružane snage Ukrajine na brojnim dijelovima fronte uzmiču pred žestokim napadima Vojske Ruske Federacije. Rusko napredovanje ostvaruje se na najnižoj taktičkoj razini, ali na mnogim mjestima. Znači li to da Ukrajina gubi rat? Gubitak nekoliko sela i manjih gradova ne znači i gubitak rata. Međutim, Moskva je preuzela i održava strategijsku inicijativu već gotovo pet mjeseci. Stoga, može se slobodno reći da je stanje ukrajinskih obrambenih linija vrlo ozbiljno.
Razloge ruskih uspjeha ne treba tražiti samo u nedostatku topničkog streljiva ili raketa za protuzrakoplovne sustave. Nažalost, sve više do izražaja dolaze nesposobnosti ukrajinske administracije, na čijem je čelu predsjednik Volodimir Zelenski. Predsjednik Ukrajine odbio je provođenje dodatne mobilizacije 500.000 vojnika koju je tražila voska.
Rusija provodi kriptomobilizaciju
Bivši glumac zaključio je da Oružane snage Ukrajine imaju dovoljno ljudi. Prestala je obuka i formiranje novih postrojbi. Nema više postrojbi za rotaciju iscrpljenih snaga koje su već gotovo godinu dana u rovovima. Za popunu gubitaka, kao pješadija se na frontu šalju logističari i topnici, koji nisu osposobljeni za takvu vrstu borbenih djelovanja.
Na drugoj strani, Vojska Ruske Federacije već mjesecima provodi kriptomobilizaciju. Mjesečno u borbu uvede najmanje 30.000 novih vojnika i uspijeva nadoknaditi gubitke. Za razliku od prošle godine, na frontu dolaze bolje osposobljene ruske snage.
Predsjednik Zelenski vlada uz pomoću odbora i komiteta, koji su paralelni centri odlučivanja. Čak je napravio i poseban odbor za izgradnju obrambenih linija. Sve su to hibridna rješenja upitne funkcionalnosti i rezultata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povijesna Putinova pogreška
Nepripremljeno, neplanirano i neorganizirano povlačenje branitelja Avdiivke posljednji je negativan primjer izravnog uplitanja politike u vođenje i zapovijedanje vojskom. Procjenjuje se da je između 800 i 1000 ukrajinskih vojnika ostalo na milost ruskih osvajača.
Ipak, trenutni ruski uspjesi na fronti ne umanjuju povijesnu veličinu pogreške koju je načinio Vladimir Putin naredivši masovnu invaziju na Ukrajinu. Osim nemogućnosti postizanja zadanih ciljeva ”specijalne vojne operacije”, vladar iz Kremlja doveo je Rusku Federaciju u nezavidan geopolitički položaj, najgori nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Što je Putin očekivao od trodnevne “specijalne vojne operacije” koja traje već dvije godine? Denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine samo su formalno deklarirani ciljevi, propagandna floskula.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pusta želja Kremlja
Stvarni ciljevi rata bili su daleko konkretniji. Smjena demokratski izabrane vlasti i uspostava marionetskog režima u Kijevu trebale su se dogoditi već prvog dana nakon desantiranja padobranaca 11. zračno-jurišne gardijske brigade na aerodrom Homstel. Ipak, Zelenski još uvijek suvereno vlada političkom scenom Ukrajine. Umjesto zaustavljanja procesa euroatlantskih integracija, ruska invazija znatno je ubrzala put Ukrajine prema Europskoj uniji i NATO savezu.
Razoružanje Oružanih snaga Ukrajine samo je pusta želja Kremlja. Svi su izgledi da će tako i ostati. Dogodilo se upravo suprotno. Gubitak Vojske Ruske Federacije jednak je broju operativno raspoloživih tenkova kao na početku invazije.
Pravci i objekti djelovanja ruskih snaga na početku rata markirali su teritorijalne apetite Kremlja. Moskva je nesumnjivo htjela okupirati i pripojiti ukrajinski teritorij istočno od rijeke Dnjepar te obalni pojas uz Crno more. To je otprilike polovina teritorija Ukrajine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nedostižna plaža Odese
Harkiv na sjeveru i Odesa na jugu trebali su biti simboli povratka “ruskog povijesnog teritorija” matičnoj državi. Rusi su kod Harkiva poraženi, dok su pješčane plaže Odese ostale nedostižne za mornaričku pješadiju Crnomorske flote. Od planiranih oko 300.000, Vojska Ruske Federacije trenutno pod okupacijom drži oko 108.000 četvornih kilometara. Nešto više od trećine željenog.
U odnosu na 2014. godinu, jedini stvarni strategijski dobitak dvogodišnjeg krvoprolića je uspostava “kopnenog mosta” između teritorija Ruske Federacije i poluotoka Krim ili “nepotopljenog nosača aviona”, kako mu tepaju ruski propagandisti. Međutim, većina letjelica odlepršala je s Krima. Crnomorska flota je sve što vrijedi od borbenog brodovlja već odavno iz krimskih luka dislocirala za Novorosijsk.
Sprječavajući članstvo Ukrajine u NATO savezu, Rusija je na svojim granicama dobila Finsku, a uskoro i Švedsku, kao punopravne članice saveza. Severomorsk, sjedište Sjeverne flote ruske ratne mornarice, sad se nalazi na samo 170 kilometara od granice s Finskom. Matična luka dvije trećine ukupnog broja ruskih nuklearnih podmornica unutar je dometa taktičkih balističkih projektila. Ulaskom Švedske u članstvo Sjevernoatlantskog saveza više ne postoje vode neutralnih država u Baltičkom moru. Ulazak i izlazak u Baltičko more potpuno je pod nadzorom NATO članica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europa se užurbano ojačava
Posljedica masovne ruske invazije jest i što je relativno demilitarizirana Europa pokrenula ozbiljne programe naoružavanja. Američki višenamjenski avioni pete generacije F-35 Lightning II uskoro postaju dominantna borbena platforma na europskom ratištu. Pored prijeratnih narudžbi iz Velike Britanije, Norveške, Nizozemske, Belgije, Italije, Danske i Finske stigli su novi zahtjevi iz Poljske, Njemačke, Rumunjske, Španjolske i Grčke. Čak se razmatra i povratak Turske u koaliciju zemalja F-35. Naime, Turska je izbačena iz “kluba F-35” nakon što je nabavila ruski PZO sustav S-400 Trijumf.
Europske države svoje obrambene kapacitete užurbano jačaju individualno i unutar NATO saveza. Čak i Europska komisija razmatra mogućnost uvođenja komesara za obranu. Više nema dileme. Za većinu europskih država Ruska Federacija nije pouzdan partner već izravna i neposredna prijetnja miru i stabilnosti Starog kontinenta. Tko još može vjerovati predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Putinu? U oči je lagao svojim zapadnoeuropskim kolegama dok ih je, kao školarce, posjedao na kraju šestmetarskog brezova stola.
Na kraju, Rusija je ostala s tri relevantna saveznika. Bjeloruski doživotni predsjednik Aleksandar Lukašenko, Ali Huseini Hamenei, vrhovni vjerski lider Islamske Republike Iran i karikaturalni sjevernokorejski diktator Kim Jong-un spremni su podržati osvajačku politiku Vladimira Putina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milijarde dolara štete Rusiji
Gospodarske štete koje je pretrpjelo, i još trpi, rusko gospodarstvo, mjere se u stotinama milijardi dolara. Izgubljeno je europsko tržište za ruski plin. Na zapadu je ostalo blokirano 300 milijardi američkih dolara državnih rezervi. Prihodi od plina, nafte i njihovih derivata ozbiljno su smanjeni. Masovno se otkazuju narudžbe ruskog naoružanja. Alžir, Egipat i Indonezija odustali su od nabave, dok se Indija premišlja o nastavku kupovine aviona Suhoj Su-35.
Također, naglo su opali interesi za akviziciju PZO sustava S-400 Trijumf. Rusko “visoko sofisticirano” naoružanje pokazalo se inferiornim u odnosu na zapadne proizvode. Uz to, mnoge zemlje koje su godinama u svom arsenalu posjedovale naoružanje sovjetskog i ruskog porijekla užurbano ga rješavaju.
Ogromni troškovi za vojsku ne mogu se namaknuti samo iz državnog proračuna gdje se, prema službenim podacima, izdvaja oko sedam posto bruto domaćeg proizvoda. Veliki dio troškova alociran je na lokalne zajednice. Kao posljedice, vlasti na lokalnoj razini nemaju sredstva za održavanje osnovnih komunalnih usluga. Usred zime nekoliko ruskih gradova doživjelo je kolaps centralnog grijanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Katastrofalno vođenje operacija
U sukobu Davida i Golijata, gubici Vojske Ruske Federacije na bojnom polju izgledaju gotovo nestvarno. Vizualno potvrđeni gubitak tenkova iznosi 2756 jedinica. Rusi su ostali bez više od 5000 borbenih vozila pješadije, oklopnih transportera i vozila. Stvarni gubitak je 15 do 20 posto veći. Do pouzdanog broja ljudskih gubitaka teško je doći. Konzervativne procjene kazuju o najmanje 300.000 poginulih ili trajno onesposobljenih ruskih vojnika. Ruski vojni bloger Andrei Morozov, nakon što je obznanio pogibiju najmanje 16.000 ruskih vojnika u borbama za Avdiivku, iznenada je “počinio samoubojstvo”.
Oružane snage Ukrajine bile su patuljak u odnosu na snage kojima je zapovijedala Moskva. U načelu, omjer vojnih potencijala bio je deset prema jedan na štetu Ukrajinaca. Ukrajinska vojska neke borbene sposobnosti, kao što je elektroničko ratovanje, gotovo da nije niti imala.
I pored toga, postavljeni ciljevi “specijalne vojne operacije” nisu ni približno korespondirali sa stvarnom borbenom sposobnosti Vojske Ruske Federacije. Na početku agresije, planiranje i vođenje ratnih operacija bilo je katastrofalno. Način upotrebe ruskih elitnih postrojbi pokazao se potpuno neprimjeren. Teško se moglo razabrati je li veća bila arogancija ili nesposobnost čelnih ljudi ruskog obrambenog sustava.
Kako Rusija i dalje vodi rat?
Kako, i pored navedenih gubitaka, sankcija, ograničenja i slabosti, Ruska Federacija uspijeva i dalje voditi rat? Osnovni razlog ruske sposobnosti za nastavak vođenja rata je broj raspoloživog ljudstva i količina naoružanja. Posljedično, sposobnost obnavljanja nakon gubitaka tehničkog i “ljudskog” materijala i dalje je visoka.
Također, u kritičnim fazama rata velika vojna pomoć stizala je od Bjelorusije, Irana i Sjeverne Koreje, bez ograničenja upotrebe i vrste ratnog materijala. S dostavom milijun granata iz Sjeverne Koreje u jesen prošle godine, inicijativa na fronti prešla je na stranu Ruske Federacije. Rusija je uspjela privredu prebaciti na ratnu proizvodnju. Računa se da će uskoro dosegnuti proizvodnju veću od tri milijuna granata na godinu.
Dvije dimenzije problema u Ukrajini
Međutim, za ruski način vođenja rata to je dovoljno za vođenje operacija na sadašnjoj razini. Snage agresora nastoje se prilagođavati uvjetima na ratištu. U nekim segmentima to im ide jako dobro.
Preokret u ruskom načinu pristupa ratu dogodio se u jesen 2022. godine, kad je zapovjedništvo nad agresorskim snagama preuzeo general armije Sergej Surovikin. Uspješno je evakuirao ruske snage s desne obale Dnjepra, zaustavio ukrajinske prodore u Lugansku regiju te započeo utvrđivati obrambene linije po dubini. Iako je nedugo nakon toga smijenjen, njegov pristup bio je presudan za konsolidaciju dezorijentiranih i neusklađenih ruskih vojnih napora.
A što je s Ukrajinom? Problemi uspješne obrane od ruske agresije imaju dvije dimenzije, međunarodnu i unutrašnju. Mnogo je opravdanih prigovora na tempo i vrstu podrške koju Ukrajina dobiva sa Zapada. Ipak, osnovni razlog zastoja u isporuci granata nije samo novac, nego raspoloživost topničkog streljiva na skladištima.
Značajna pojačanja u obrani
Radi zadovoljavanja potreba povećane potražnje za granatama velikog kalibra, mnoge zemlje poduzele su ozbiljne napore za podizanje proizvodnje. SAD do 2025. godine treba postići mjesečnu produkciju od 100.000 granata kalibra od 155 milimetra.
Njemački proizvođač naoružanja Rheinmetall do kraja ove godine trebao bi imati kapacitete isporuke 700.000 granata na godinu. S ostalim manjim proizvođačima Ukrajina bi od kraja 2024. godine mogla računati na isporuku više od dva milijuna granata godišnje. Francuska planira ove godine isporučiti 96, a Njemačka 36 samohodnih haubica velikog kalibra. To su najmanje četiri topničke brigade najsuvremenijih haubica.
Ratno zrakoplovstvo Ukrajine u svom će naoružanju tijekom ove godine imati najmanje jednu eskadrilu višenamjenskih borbenih zrakoplova F-16 MLU “Fighting Falcon”. Ulaskom Švedske u NATO veliki su izgledi da jedna ojačana eskadrila JAS – 36 Gripen C/D uđe u naoružanje.
Moskva uči bolno, ali brzo
Sustavi protuzračne obrane također će primiti značajna pojačanja. Ukratko, uz sve primjedbe, naoružanje sa Zapada nastavit će dolaziti u sve većem broju. Barem do kraja 2024. godine. Situaciju bi mogla promijeniti pobjeda Donalda Trumpa.
Međutim, održavanje i razvoj domaćih sposobnosti za vođenje rata ključni su čimbenici uspješnog otpora ruskoj agresiji. Tu se prije svega misli na bolju suradnju političkog i vojnog vrha te maksimalno aktiviranje potencijala domaće namjenske industrije. Već dokazana tehnološka superiornost zapadnog naoružanja nije dovoljna kompenzacija za sve unutarnje političke slabosti i nedostatke. Ne treba zaboraviti da je ukrajinska obrana na početku agresije bila uspješna i zbog brojnih nedostataka s ruske strane. Ali i Moskva uči. Bolno, ali brzo.
Putin nije neprijatelj samo Ukrajini
Nedavni uspjesi kod Avdiivke ponovo su podgrijali apetite Moskve za nova osvajanja. Više ne govore o priznanju zatečenog stanja, nego se ponovo u igru vraćaju Harkiv i Odesa.
Mnogi građani Hrvatske sjećaju se pobjedničke euforije u Beogradu nakon zauzimanja Vukovara. Međutim, slijedile su godine sankcija, privrednog kolapsa, vojnih poraza i bijede stanovništva.
Ukrajinska fronta samo je jedna od slagalica u mozaiku sigurnosne infrastrukture Europe. Putinova Rusija, i njegova imperijalistička politika, nije neprijatelj samo Ukrajine, nego je i prijetnja miru u Europi. Godina 2024. ključna je za ishod rata. Ako Ukrajinci izdrže do kraja godine – a svi su izgledi da hoće – i zapadne zemlje nastave s pružanjem vojne i financijske pomoći Ukrajini, sposobnost Ruske Federacije za vođenje rata polako, ali nepovratno će se topiti. Kratke ratove odlučuje vojska na fronti. Za vođenje dugih ratova presudan je industrijski i financijski potencijal.
Okreće li se ratna sreća na stranu Moskve? Osvajanje Avdiivke pojačalo je Putinove apetite, Harkiv i Odesa se opet vraćaju u igru
U Moskvi više ne govore o priznanju zatečenog stanja
Jedno je neupitno - Oružane snage Ukrajine na brojnom dijelovima fronta uzmiču pred žestokim napadima Vojske Ruske Federacije. Rusko napredovanje ostvaruje se na najnižoj taktičkoj razini, ali na mnogim mjestima
Okreće li se ratna sreća, nakon dvije godine brutalne agresije na Ukrajinu, na stranu Moskve? Tko gubi, a tko dobiva? Koji su rezultati ruske agresije do sada? Kakav je za očekivati daljnji razvoj događaja? Mnogo pitanja, a malo konkretnih odgovora.
Jedno je neupitno – Oružane snage Ukrajine na brojnim dijelovima fronte uzmiču pred žestokim napadima Vojske Ruske Federacije. Rusko napredovanje ostvaruje se na najnižoj taktičkoj razini, ali na mnogim mjestima. Znači li to da Ukrajina gubi rat? Gubitak nekoliko sela i manjih gradova ne znači i gubitak rata. Međutim, Moskva je preuzela i održava strategijsku inicijativu već gotovo pet mjeseci. Stoga, može se slobodno reći da je stanje ukrajinskih obrambenih linija vrlo ozbiljno.
Razloge ruskih uspjeha ne treba tražiti samo u nedostatku topničkog streljiva ili raketa za protuzrakoplovne sustave. Nažalost, sve više do izražaja dolaze nesposobnosti ukrajinske administracije, na čijem je čelu predsjednik Volodimir Zelenski. Predsjednik Ukrajine odbio je provođenje dodatne mobilizacije 500.000 vojnika koju je tražila voska.
Rusija provodi kriptomobilizaciju
Bivši glumac zaključio je da Oružane snage Ukrajine imaju dovoljno ljudi. Prestala je obuka i formiranje novih postrojbi. Nema više postrojbi za rotaciju iscrpljenih snaga koje su već gotovo godinu dana u rovovima. Za popunu gubitaka, kao pješadija se na frontu šalju logističari i topnici, koji nisu osposobljeni za takvu vrstu borbenih djelovanja.
Na drugoj strani, Vojska Ruske Federacije već mjesecima provodi kriptomobilizaciju. Mjesečno u borbu uvede najmanje 30.000 novih vojnika i uspijeva nadoknaditi gubitke. Za razliku od prošle godine, na frontu dolaze bolje osposobljene ruske snage.
Predsjednik Zelenski vlada uz pomoću odbora i komiteta, koji su paralelni centri odlučivanja. Čak je napravio i poseban odbor za izgradnju obrambenih linija. Sve su to hibridna rješenja upitne funkcionalnosti i rezultata.
Povijesna Putinova pogreška
Nepripremljeno, neplanirano i neorganizirano povlačenje branitelja Avdiivke posljednji je negativan primjer izravnog uplitanja politike u vođenje i zapovijedanje vojskom. Procjenjuje se da je između 800 i 1000 ukrajinskih vojnika ostalo na milost ruskih osvajača.
Ipak, trenutni ruski uspjesi na fronti ne umanjuju povijesnu veličinu pogreške koju je načinio Vladimir Putin naredivši masovnu invaziju na Ukrajinu. Osim nemogućnosti postizanja zadanih ciljeva ”specijalne vojne operacije”, vladar iz Kremlja doveo je Rusku Federaciju u nezavidan geopolitički položaj, najgori nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Što je Putin očekivao od trodnevne “specijalne vojne operacije” koja traje već dvije godine? Denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine samo su formalno deklarirani ciljevi, propagandna floskula.
Pusta želja Kremlja
Stvarni ciljevi rata bili su daleko konkretniji. Smjena demokratski izabrane vlasti i uspostava marionetskog režima u Kijevu trebale su se dogoditi već prvog dana nakon desantiranja padobranaca 11. zračno-jurišne gardijske brigade na aerodrom Homstel. Ipak, Zelenski još uvijek suvereno vlada političkom scenom Ukrajine. Umjesto zaustavljanja procesa euroatlantskih integracija, ruska invazija znatno je ubrzala put Ukrajine prema Europskoj uniji i NATO savezu.
Razoružanje Oružanih snaga Ukrajine samo je pusta želja Kremlja. Svi su izgledi da će tako i ostati. Dogodilo se upravo suprotno. Gubitak Vojske Ruske Federacije jednak je broju operativno raspoloživih tenkova kao na početku invazije.
Pravci i objekti djelovanja ruskih snaga na početku rata markirali su teritorijalne apetite Kremlja. Moskva je nesumnjivo htjela okupirati i pripojiti ukrajinski teritorij istočno od rijeke Dnjepar te obalni pojas uz Crno more. To je otprilike polovina teritorija Ukrajine.
Nedostižna plaža Odese
Harkiv na sjeveru i Odesa na jugu trebali su biti simboli povratka “ruskog povijesnog teritorija” matičnoj državi. Rusi su kod Harkiva poraženi, dok su pješčane plaže Odese ostale nedostižne za mornaričku pješadiju Crnomorske flote. Od planiranih oko 300.000, Vojska Ruske Federacije trenutno pod okupacijom drži oko 108.000 četvornih kilometara. Nešto više od trećine željenog.
U odnosu na 2014. godinu, jedini stvarni strategijski dobitak dvogodišnjeg krvoprolića je uspostava “kopnenog mosta” između teritorija Ruske Federacije i poluotoka Krim ili “nepotopljenog nosača aviona”, kako mu tepaju ruski propagandisti. Međutim, većina letjelica odlepršala je s Krima. Crnomorska flota je sve što vrijedi od borbenog brodovlja već odavno iz krimskih luka dislocirala za Novorosijsk.
Sprječavajući članstvo Ukrajine u NATO savezu, Rusija je na svojim granicama dobila Finsku, a uskoro i Švedsku, kao punopravne članice saveza. Severomorsk, sjedište Sjeverne flote ruske ratne mornarice, sad se nalazi na samo 170 kilometara od granice s Finskom. Matična luka dvije trećine ukupnog broja ruskih nuklearnih podmornica unutar je dometa taktičkih balističkih projektila. Ulaskom Švedske u članstvo Sjevernoatlantskog saveza više ne postoje vode neutralnih država u Baltičkom moru. Ulazak i izlazak u Baltičko more potpuno je pod nadzorom NATO članica.
Europa se užurbano ojačava
Posljedica masovne ruske invazije jest i što je relativno demilitarizirana Europa pokrenula ozbiljne programe naoružavanja. Američki višenamjenski avioni pete generacije F-35 Lightning II uskoro postaju dominantna borbena platforma na europskom ratištu. Pored prijeratnih narudžbi iz Velike Britanije, Norveške, Nizozemske, Belgije, Italije, Danske i Finske stigli su novi zahtjevi iz Poljske, Njemačke, Rumunjske, Španjolske i Grčke. Čak se razmatra i povratak Turske u koaliciju zemalja F-35. Naime, Turska je izbačena iz “kluba F-35” nakon što je nabavila ruski PZO sustav S-400 Trijumf.
Europske države svoje obrambene kapacitete užurbano jačaju individualno i unutar NATO saveza. Čak i Europska komisija razmatra mogućnost uvođenja komesara za obranu. Više nema dileme. Za većinu europskih država Ruska Federacija nije pouzdan partner već izravna i neposredna prijetnja miru i stabilnosti Starog kontinenta. Tko još može vjerovati predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Putinu? U oči je lagao svojim zapadnoeuropskim kolegama dok ih je, kao školarce, posjedao na kraju šestmetarskog brezova stola.
Na kraju, Rusija je ostala s tri relevantna saveznika. Bjeloruski doživotni predsjednik Aleksandar Lukašenko, Ali Huseini Hamenei, vrhovni vjerski lider Islamske Republike Iran i karikaturalni sjevernokorejski diktator Kim Jong-un spremni su podržati osvajačku politiku Vladimira Putina.
Milijarde dolara štete Rusiji
Gospodarske štete koje je pretrpjelo, i još trpi, rusko gospodarstvo, mjere se u stotinama milijardi dolara. Izgubljeno je europsko tržište za ruski plin. Na zapadu je ostalo blokirano 300 milijardi američkih dolara državnih rezervi. Prihodi od plina, nafte i njihovih derivata ozbiljno su smanjeni. Masovno se otkazuju narudžbe ruskog naoružanja. Alžir, Egipat i Indonezija odustali su od nabave, dok se Indija premišlja o nastavku kupovine aviona Suhoj Su-35.
Također, naglo su opali interesi za akviziciju PZO sustava S-400 Trijumf. Rusko “visoko sofisticirano” naoružanje pokazalo se inferiornim u odnosu na zapadne proizvode. Uz to, mnoge zemlje koje su godinama u svom arsenalu posjedovale naoružanje sovjetskog i ruskog porijekla užurbano ga rješavaju.
Ogromni troškovi za vojsku ne mogu se namaknuti samo iz državnog proračuna gdje se, prema službenim podacima, izdvaja oko sedam posto bruto domaćeg proizvoda. Veliki dio troškova alociran je na lokalne zajednice. Kao posljedice, vlasti na lokalnoj razini nemaju sredstva za održavanje osnovnih komunalnih usluga. Usred zime nekoliko ruskih gradova doživjelo je kolaps centralnog grijanja.
Katastrofalno vođenje operacija
U sukobu Davida i Golijata, gubici Vojske Ruske Federacije na bojnom polju izgledaju gotovo nestvarno. Vizualno potvrđeni gubitak tenkova iznosi 2756 jedinica. Rusi su ostali bez više od 5000 borbenih vozila pješadije, oklopnih transportera i vozila. Stvarni gubitak je 15 do 20 posto veći. Do pouzdanog broja ljudskih gubitaka teško je doći. Konzervativne procjene kazuju o najmanje 300.000 poginulih ili trajno onesposobljenih ruskih vojnika. Ruski vojni bloger Andrei Morozov, nakon što je obznanio pogibiju najmanje 16.000 ruskih vojnika u borbama za Avdiivku, iznenada je “počinio samoubojstvo”.
Oružane snage Ukrajine bile su patuljak u odnosu na snage kojima je zapovijedala Moskva. U načelu, omjer vojnih potencijala bio je deset prema jedan na štetu Ukrajinaca. Ukrajinska vojska neke borbene sposobnosti, kao što je elektroničko ratovanje, gotovo da nije niti imala.
I pored toga, postavljeni ciljevi “specijalne vojne operacije” nisu ni približno korespondirali sa stvarnom borbenom sposobnosti Vojske Ruske Federacije. Na početku agresije, planiranje i vođenje ratnih operacija bilo je katastrofalno. Način upotrebe ruskih elitnih postrojbi pokazao se potpuno neprimjeren. Teško se moglo razabrati je li veća bila arogancija ili nesposobnost čelnih ljudi ruskog obrambenog sustava.
Kako Rusija i dalje vodi rat?
Kako, i pored navedenih gubitaka, sankcija, ograničenja i slabosti, Ruska Federacija uspijeva i dalje voditi rat? Osnovni razlog ruske sposobnosti za nastavak vođenja rata je broj raspoloživog ljudstva i količina naoružanja. Posljedično, sposobnost obnavljanja nakon gubitaka tehničkog i “ljudskog” materijala i dalje je visoka.
Također, u kritičnim fazama rata velika vojna pomoć stizala je od Bjelorusije, Irana i Sjeverne Koreje, bez ograničenja upotrebe i vrste ratnog materijala. S dostavom milijun granata iz Sjeverne Koreje u jesen prošle godine, inicijativa na fronti prešla je na stranu Ruske Federacije. Rusija je uspjela privredu prebaciti na ratnu proizvodnju. Računa se da će uskoro dosegnuti proizvodnju veću od tri milijuna granata na godinu.
Dvije dimenzije problema u Ukrajini
Međutim, za ruski način vođenja rata to je dovoljno za vođenje operacija na sadašnjoj razini. Snage agresora nastoje se prilagođavati uvjetima na ratištu. U nekim segmentima to im ide jako dobro.
Preokret u ruskom načinu pristupa ratu dogodio se u jesen 2022. godine, kad je zapovjedništvo nad agresorskim snagama preuzeo general armije Sergej Surovikin. Uspješno je evakuirao ruske snage s desne obale Dnjepra, zaustavio ukrajinske prodore u Lugansku regiju te započeo utvrđivati obrambene linije po dubini. Iako je nedugo nakon toga smijenjen, njegov pristup bio je presudan za konsolidaciju dezorijentiranih i neusklađenih ruskih vojnih napora.
A što je s Ukrajinom? Problemi uspješne obrane od ruske agresije imaju dvije dimenzije, međunarodnu i unutrašnju. Mnogo je opravdanih prigovora na tempo i vrstu podrške koju Ukrajina dobiva sa Zapada. Ipak, osnovni razlog zastoja u isporuci granata nije samo novac, nego raspoloživost topničkog streljiva na skladištima.
Značajna pojačanja u obrani
Radi zadovoljavanja potreba povećane potražnje za granatama velikog kalibra, mnoge zemlje poduzele su ozbiljne napore za podizanje proizvodnje. SAD do 2025. godine treba postići mjesečnu produkciju od 100.000 granata kalibra od 155 milimetra.
Njemački proizvođač naoružanja Rheinmetall do kraja ove godine trebao bi imati kapacitete isporuke 700.000 granata na godinu. S ostalim manjim proizvođačima Ukrajina bi od kraja 2024. godine mogla računati na isporuku više od dva milijuna granata godišnje. Francuska planira ove godine isporučiti 96, a Njemačka 36 samohodnih haubica velikog kalibra. To su najmanje četiri topničke brigade najsuvremenijih haubica.
Ratno zrakoplovstvo Ukrajine u svom će naoružanju tijekom ove godine imati najmanje jednu eskadrilu višenamjenskih borbenih zrakoplova F-16 MLU “Fighting Falcon”. Ulaskom Švedske u NATO veliki su izgledi da jedna ojačana eskadrila JAS – 36 Gripen C/D uđe u naoružanje.
Moskva uči bolno, ali brzo
Sustavi protuzračne obrane također će primiti značajna pojačanja. Ukratko, uz sve primjedbe, naoružanje sa Zapada nastavit će dolaziti u sve većem broju. Barem do kraja 2024. godine. Situaciju bi mogla promijeniti pobjeda Donalda Trumpa.
Međutim, održavanje i razvoj domaćih sposobnosti za vođenje rata ključni su čimbenici uspješnog otpora ruskoj agresiji. Tu se prije svega misli na bolju suradnju političkog i vojnog vrha te maksimalno aktiviranje potencijala domaće namjenske industrije. Već dokazana tehnološka superiornost zapadnog naoružanja nije dovoljna kompenzacija za sve unutarnje političke slabosti i nedostatke. Ne treba zaboraviti da je ukrajinska obrana na početku agresije bila uspješna i zbog brojnih nedostataka s ruske strane. Ali i Moskva uči. Bolno, ali brzo.
Putin nije neprijatelj samo Ukrajini
Nedavni uspjesi kod Avdiivke ponovo su podgrijali apetite Moskve za nova osvajanja. Više ne govore o priznanju zatečenog stanja, nego se ponovo u igru vraćaju Harkiv i Odesa.
Mnogi građani Hrvatske sjećaju se pobjedničke euforije u Beogradu nakon zauzimanja Vukovara. Međutim, slijedile su godine sankcija, privrednog kolapsa, vojnih poraza i bijede stanovništva.
Ukrajinska fronta samo je jedna od slagalica u mozaiku sigurnosne infrastrukture Europe. Putinova Rusija, i njegova imperijalistička politika, nije neprijatelj samo Ukrajine, nego je i prijetnja miru u Europi. Godina 2024. ključna je za ishod rata. Ako Ukrajinci izdrže do kraja godine – a svi su izgledi da hoće – i zapadne zemlje nastave s pružanjem vojne i financijske pomoći Ukrajini, sposobnost Ruske Federacije za vođenje rata polako, ali nepovratno će se topiti. Kratke ratove odlučuje vojska na fronti. Za vođenje dugih ratova presudan je industrijski i financijski potencijal.