Sličnosti je nemoguće izbjeći. Dvadeset i četiri dana prije parlamentarnih izbora na kojima je njegov HDZ gledao prema uvjerljivom porazu, umro je Franjo Tuđman. Kao čovjek koji nikad nije izgubio na izborima.
Nepoznato gradivo
Tuđman je vladao skoro deset, a Bandić više od dvadeset godina. Da su otišli voljom birača, što se i jednom i drugom spremalo, a ne silom biologije, priča o njihovoj ostavštini sigurno bi imala znatno drugačiji prizvuk.
Ovako, HDZ je nakon nekoliko godina pauze svim silama krenuo u revitalizaciju legende o liku i djelu prvog predsjednika, toliko da priče o autokraciji, pretvorbi, ratnim zločinima i ratu u BiH za one koji nisu bili njihovi suvremenici zvuče skoro kao potpuno nepoznato gradivo u lekciji o tvorcu neovisne Hrvatske.
Uzurpacija vlasti
Nije uopće isključeno da će za koje desetljeće tako zvučati i sva sila mračne prtljage Bandićevih zagrebačkih dvadeset godina, radi koje je posljednje vrijeme često boravio na sudu. Da se nitko neće sjećati kako je grad izgledao godinu dana nakon potresa.
Da će se, tako, uz sve ostalo, zaboraviti i da se, u suradnji s Andrejom Plenkovićem, vlast u gradu i državi održavala kupovinom zastupnika drugih stranaka, iskrivljujući tako volju birača na način na kojem bi pozavidio i sam Tuđman – predsjednik koji, bez obzira na izborne rezultate, nije htio potvrditi mandat neHDZ-ovim gradonačelnicima Zagreba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudbina detuđmanizacije
Hrvatska se detuđmanizacijom, pokušajem da se raskrsti s lošim nasljeđem vladavine prvog predsjednika, bavila godinama (s vrlo relativnim uspjehom). Bandić je Zagrebom vladao dvostruko duže nego Tuđman Hrvatskom.
Samo taj, vremenski okvir, pokazuje koliko će biti zahtjevan zadatak za pobjednika ili pobjednicu predstojećih zagrebačkih izbora. Dva desetljeća vlasti nisu samo učvrstila nego okamenila poslovne veze, “javno privatna partnerstva” i mnoštva kreativnih i vremenom uigranih načina za odljev gradskog novca u privatne džepove.
Opasan posao
Raskidanje tih veza bit će pipkav, nezahvalan i prljav posao. U krajnjoj liniji – i opasan. “Oni koji danas nose skupe torbice odjednom će se morati naći u situaciji da ostaju bez kruha. A to će biti opasna igra”, dalo se čuti posljednjih mjeseci u gradskim kuloarima, kad je postalo očito da će Bandić teško i po sedmi put podići ruke nakon noćne pressice izbornog povjerenstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od gradonačelničkih kandidata čak je, naravno, u neslužbenom razgovoru, bio izrazito pesimističan, tvrdeći da je količina “kostura u ormarima” gradske uprave koji se, eto, nisu otvarali 21 godinu, toliko da pobjednik na zagrebačkim izborima nema praktički nikakvih šansi da isto ponovi za četiri godine. Toliko će se, smatra, morati zamjeriti ogromnoj količini ljudi ukoliko želi pokušati voditi grad na posve novim osnovama od onih koje je postavio i živio Milan Bandić.
Priprema biste
Paralelno će, nema sumnje, vremenom rasti i legenda o neumornom gradonačelniku, koji je gazio prigradsko blato, mrzio godišnje odmore, pomagao sirotinji… I koji nikad nije izgubio na izborima.
I bez Bandića, gotovo je sigurno, bandićevština će izgubiti na lokalnim izborima u svibnju. Nije, međutim, uputno garantirati da u budućim predizbornim kampanja neki novi kandidati neće, svečana izraza lica, svoje govore držati pored pažljivo postavljene biste Milana Bandića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostavština nepobijeđenih: Zašto će s Bandićevim naslijeđem biti teže raskrstiti nego s Tuđmanovim
Dva desetljeća vladavine u Zagrebu napunila su ormare kosturima koji će ispadati godinama
Hrvatska se detuđmanizacijom, pokušajem da se raskrsti s lošim nasljeđem vladavine prvog predsjednika, bavila godinama (s vrlo relativnim uspjehom). Bandić je Zagrebom vladao dvostruko duže nego Tuđman Hrvatskom.
Sličnosti je nemoguće izbjeći. Dvadeset i četiri dana prije parlamentarnih izbora na kojima je njegov HDZ gledao prema uvjerljivom porazu, umro je Franjo Tuđman. Kao čovjek koji nikad nije izgubio na izborima.
Milan Bandić je, pak, ovaj svijet napustio 77 dana pred izbore na kojima je trebao, i to dosta uvjerljivo, nakon šest pobjeda izgubiti izbore u Zagrebu. No, eto, ni on nikad nije izgubio na izborima (gradskim, na parlamentarnim i predsjedničkim je gubio, i to serijski i uvjerljivo).
Nepoznato gradivo
Tuđman je vladao skoro deset, a Bandić više od dvadeset godina. Da su otišli voljom birača, što se i jednom i drugom spremalo, a ne silom biologije, priča o njihovoj ostavštini sigurno bi imala znatno drugačiji prizvuk.
Ovako, HDZ je nakon nekoliko godina pauze svim silama krenuo u revitalizaciju legende o liku i djelu prvog predsjednika, toliko da priče o autokraciji, pretvorbi, ratnim zločinima i ratu u BiH za one koji nisu bili njihovi suvremenici zvuče skoro kao potpuno nepoznato gradivo u lekciji o tvorcu neovisne Hrvatske.
Uzurpacija vlasti
Nije uopće isključeno da će za koje desetljeće tako zvučati i sva sila mračne prtljage Bandićevih zagrebačkih dvadeset godina, radi koje je posljednje vrijeme često boravio na sudu. Da se nitko neće sjećati kako je grad izgledao godinu dana nakon potresa.
Da će se, tako, uz sve ostalo, zaboraviti i da se, u suradnji s Andrejom Plenkovićem, vlast u gradu i državi održavala kupovinom zastupnika drugih stranaka, iskrivljujući tako volju birača na način na kojem bi pozavidio i sam Tuđman – predsjednik koji, bez obzira na izborne rezultate, nije htio potvrditi mandat neHDZ-ovim gradonačelnicima Zagreba.
Sudbina detuđmanizacije
Hrvatska se detuđmanizacijom, pokušajem da se raskrsti s lošim nasljeđem vladavine prvog predsjednika, bavila godinama (s vrlo relativnim uspjehom). Bandić je Zagrebom vladao dvostruko duže nego Tuđman Hrvatskom.
Samo taj, vremenski okvir, pokazuje koliko će biti zahtjevan zadatak za pobjednika ili pobjednicu predstojećih zagrebačkih izbora. Dva desetljeća vlasti nisu samo učvrstila nego okamenila poslovne veze, “javno privatna partnerstva” i mnoštva kreativnih i vremenom uigranih načina za odljev gradskog novca u privatne džepove.
Opasan posao
Raskidanje tih veza bit će pipkav, nezahvalan i prljav posao. U krajnjoj liniji – i opasan. “Oni koji danas nose skupe torbice odjednom će se morati naći u situaciji da ostaju bez kruha. A to će biti opasna igra”, dalo se čuti posljednjih mjeseci u gradskim kuloarima, kad je postalo očito da će Bandić teško i po sedmi put podići ruke nakon noćne pressice izbornog povjerenstva.
Jedan od gradonačelničkih kandidata čak je, naravno, u neslužbenom razgovoru, bio izrazito pesimističan, tvrdeći da je količina “kostura u ormarima” gradske uprave koji se, eto, nisu otvarali 21 godinu, toliko da pobjednik na zagrebačkim izborima nema praktički nikakvih šansi da isto ponovi za četiri godine. Toliko će se, smatra, morati zamjeriti ogromnoj količini ljudi ukoliko želi pokušati voditi grad na posve novim osnovama od onih koje je postavio i živio Milan Bandić.
Priprema biste
Paralelno će, nema sumnje, vremenom rasti i legenda o neumornom gradonačelniku, koji je gazio prigradsko blato, mrzio godišnje odmore, pomagao sirotinji… I koji nikad nije izgubio na izborima.
I bez Bandića, gotovo je sigurno, bandićevština će izgubiti na lokalnim izborima u svibnju. Nije, međutim, uputno garantirati da u budućim predizbornim kampanja neki novi kandidati neće, svečana izraza lica, svoje govore držati pored pažljivo postavljene biste Milana Bandića.