Okej, dobro smo se nasmijali. Idu izbori u Srbiji za manje od mjesec dana pa je red da se malo zakuha na zapadnom frontu. Voli raja, kad se malo mlatne po susjedima, šta ćeš.
Pa je tako početkom tjedna u Srbiji nepoželjnim proglašen prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva. Kako za taj akt Zagreb nije dobio objašnjenje koje je smatrao valjanim, Hrvatska je napravila očekivanu diplomatsku kontru – protjerala je savjetnika u ovdašnjem srpskom veleposlanstvu. I eto vesele kavgice, eto Dačića koji prijeti, eto srpskih tabloida sa “saznanjima”, eto Grlić Radmana kako daje izjave (usput, još nije objasnio di su pare koje je zaradio na dobiti Agroproteinke).
“Špijunska” afera
Priča je naravno tanka kao WC papir kakav se kupuje otkad je sve živo krenulo ozbiljno poskupljivati prošle godine. Kako mediji s istočne strane Dunava izvještavaju, krucijalni krimen protjeranog Hrvoja Šnajdera bio je što se sastajao s javnim osobama, između ostalih novinarima i političarima i s njima razgovarao o aktualnim političkim pitanjima. Što, dakako, radi svaki diplomat svugdje na svijetu.
Šnajder je, tvrdi dio medija iz Srbije, međutim, navodno plaćao informacije koje je tim putem doznavao, a pritom, držite se, pojedincima obećavao rukovodeće položaje nakon izbora. Položaji i izbori su, valja ponoviti, u Srbiji.
Miro Kovač&Thompson
Uglavnom, cirkus. Valjda nisu nekome još dali i pare da im osmisli ovako dubinski razrađenu i minuciozno pripremljenu predizbornu “krizu” u odnosima s drugim (jer, Kosovo) omiljenim neprijateljem.
Nije da je ovo prvi put. Prije sedam godina, u Beogradu se užurbano pisala ljutita diplomatska nota Hrvatskoj jer se tadašnji ministar vanjskih poslova Miro Kovač u jednom razgovoru za medije usudio kazati, čudna li čovjeka, kako je Srbija država iz koje su potekli planovi za ratove devedesetih. Zasmetao im je, eto baš tad, i Marko Perković Thompson na vjerskoj tribini za mlade u katoličkoj školi u Šibeniku. Prosvjedna nota je, što ti je slučajnosti, napisana tri dana prije izbora za skupštinu Srbije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Piranski zaljev
Nije, doduše, da je to bio prvi put da se tradicionalno fenomenalni odnosi između država nastalih raspadom Socijalističke federativne Republike Jugoslavije, prikladno koriste za kakav profitić u biračkim kutijama. Evo, recimo, dvije države koje su danas ponosne članice Europske unije, Hrvatska i Slovenija, dugo su vodile spor oko granice u malenom Piranskom zaljevu (stvar ni danas nije do kraja razriješena, ali više nikog, hvala Bogu, ne zanima).
U lipnju 2007. godine objavljeno je kako su slovenske tajne službe snimile vrlo zanimljiv materijal. Tri godine ranije su, navodno, Sanader, koji je bio hrvatski premijer i Janez Janša koji je 2004. bio još samo šef oporbe, dogovarali incidente u Piranskom zaljevu u predizborno vrijeme. Doduše, čovjek koji je lansirao tu priču, bivši slovenski premijer Anton Rop se kasnije u sudskom postupku izmirio s Janšom i povukao izjavu, ali neupitno je da su incidenti bili posebno učestali kad god bi se s obje strane granice spremali neki izbori.
Jasenovac il’ Kijev?
Nije, doduše, da se za neobične prekogranične političko-medijske operacije treba ići daleko u prošlost. Pretprošlog ljeta se, naime, srušio avion koji je navodno prevozio oružje iz Srbije za – Ukrajinu. Već sljedećeg jutra hrvatski mediji su objavili totalnu turboekskluzivu – Aleksandar Vučić želio je privatno doći u Jasenovac. “To mu neće proći”, bjesnili su izvori iz hrvatske Vlade, a Vučić je danima drvio o ustaškom logoru, pijetetu, žrtvama, svemu, svemu, svemu, samo ne o oružju. Nevjerojatno je kako se stvari nekad zgodno poklope.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Evo, recimo, ovih dana. Vlada je, em u predizbornom modu, em usred još jedne nezgodne afere, koja se još nezgodnije dotiče dosad nedodirljive ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Nije da se priča nešto pretjerano primila u najvećim medijima u konkurenciji silnih konferencija o stazi razvoja kojom Hrvatska snažno kroči, ali o kakvom se problemu radi dovoljno se može pročitati iz Plenkovićeve natmurenosti dok govori o toj temi nakon predsjedništva HDZ-a.
Neprijateljski čin, napad, rat…
Pa najdraže komšije, evo, dođu kao melem na ranu. “Hrvatska odgovorila na neprijateljski čin Srbije”, veli jedan golemi naslov. Drugi, jednako dominantan, šire eskalira: “Diplomatski rat Srbije i Hrvatske”. Za one koji žele znati više tu je i uznemirujuća analiza: “Pravi napad Rusije i Srbije na Hrvatsku tek slijedi”.
Receptura je jasna. Vremena su teška, drug… gospodo. Vanjski neprijatelj nikad ne spava. Pogotovo onaj vanjski neprijatelj. Onaj čije bi micanje iz predizbornih križaljki s obje strane Dunava mogao imati prokleto nepredvidivo djelovanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova 'špijunska' afera u Srbiji potpuni je cirkus. Ali osim uzdrmanom Vučiću, ona fenomenalno odgovara i Plenkoviću
Aktiviranje ugroze od strane omiljenih susjeda/komšija uigrana je formula na ovim prostorima
Nije, doduše, da se za neobične prekogranične političko-medijske operacije treba ići daleko u prošlost. Pretprošlog ljeta se, naime, srušio avion koji je navodno prevozio oružje iz Srbije za - Ukrajinu. Već sljedećeg jutra hrvatski mediji su objavili da Aleksandar Vučić želi privatno u Jasenovac
Okej, dobro smo se nasmijali. Idu izbori u Srbiji za manje od mjesec dana pa je red da se malo zakuha na zapadnom frontu. Voli raja, kad se malo mlatne po susjedima, šta ćeš.
Pa je tako početkom tjedna u Srbiji nepoželjnim proglašen prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva. Kako za taj akt Zagreb nije dobio objašnjenje koje je smatrao valjanim, Hrvatska je napravila očekivanu diplomatsku kontru – protjerala je savjetnika u ovdašnjem srpskom veleposlanstvu. I eto vesele kavgice, eto Dačića koji prijeti, eto srpskih tabloida sa “saznanjima”, eto Grlić Radmana kako daje izjave (usput, još nije objasnio di su pare koje je zaradio na dobiti Agroproteinke).
“Špijunska” afera
Priča je naravno tanka kao WC papir kakav se kupuje otkad je sve živo krenulo ozbiljno poskupljivati prošle godine. Kako mediji s istočne strane Dunava izvještavaju, krucijalni krimen protjeranog Hrvoja Šnajdera bio je što se sastajao s javnim osobama, između ostalih novinarima i političarima i s njima razgovarao o aktualnim političkim pitanjima. Što, dakako, radi svaki diplomat svugdje na svijetu.
Šnajder je, tvrdi dio medija iz Srbije, međutim, navodno plaćao informacije koje je tim putem doznavao, a pritom, držite se, pojedincima obećavao rukovodeće položaje nakon izbora. Položaji i izbori su, valja ponoviti, u Srbiji.
Miro Kovač&Thompson
Uglavnom, cirkus. Valjda nisu nekome još dali i pare da im osmisli ovako dubinski razrađenu i minuciozno pripremljenu predizbornu “krizu” u odnosima s drugim (jer, Kosovo) omiljenim neprijateljem.
Nije da je ovo prvi put. Prije sedam godina, u Beogradu se užurbano pisala ljutita diplomatska nota Hrvatskoj jer se tadašnji ministar vanjskih poslova Miro Kovač u jednom razgovoru za medije usudio kazati, čudna li čovjeka, kako je Srbija država iz koje su potekli planovi za ratove devedesetih. Zasmetao im je, eto baš tad, i Marko Perković Thompson na vjerskoj tribini za mlade u katoličkoj školi u Šibeniku. Prosvjedna nota je, što ti je slučajnosti, napisana tri dana prije izbora za skupštinu Srbije.
Piranski zaljev
Nije, doduše, da je to bio prvi put da se tradicionalno fenomenalni odnosi između država nastalih raspadom Socijalističke federativne Republike Jugoslavije, prikladno koriste za kakav profitić u biračkim kutijama. Evo, recimo, dvije države koje su danas ponosne članice Europske unije, Hrvatska i Slovenija, dugo su vodile spor oko granice u malenom Piranskom zaljevu (stvar ni danas nije do kraja razriješena, ali više nikog, hvala Bogu, ne zanima).
U lipnju 2007. godine objavljeno je kako su slovenske tajne službe snimile vrlo zanimljiv materijal. Tri godine ranije su, navodno, Sanader, koji je bio hrvatski premijer i Janez Janša koji je 2004. bio još samo šef oporbe, dogovarali incidente u Piranskom zaljevu u predizborno vrijeme. Doduše, čovjek koji je lansirao tu priču, bivši slovenski premijer Anton Rop se kasnije u sudskom postupku izmirio s Janšom i povukao izjavu, ali neupitno je da su incidenti bili posebno učestali kad god bi se s obje strane granice spremali neki izbori.
Jasenovac il’ Kijev?
Nije, doduše, da se za neobične prekogranične političko-medijske operacije treba ići daleko u prošlost. Pretprošlog ljeta se, naime, srušio avion koji je navodno prevozio oružje iz Srbije za – Ukrajinu. Već sljedećeg jutra hrvatski mediji su objavili totalnu turboekskluzivu – Aleksandar Vučić želio je privatno doći u Jasenovac. “To mu neće proći”, bjesnili su izvori iz hrvatske Vlade, a Vučić je danima drvio o ustaškom logoru, pijetetu, žrtvama, svemu, svemu, svemu, samo ne o oružju. Nevjerojatno je kako se stvari nekad zgodno poklope.
Evo, recimo, ovih dana. Vlada je, em u predizbornom modu, em usred još jedne nezgodne afere, koja se još nezgodnije dotiče dosad nedodirljive ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Nije da se priča nešto pretjerano primila u najvećim medijima u konkurenciji silnih konferencija o stazi razvoja kojom Hrvatska snažno kroči, ali o kakvom se problemu radi dovoljno se može pročitati iz Plenkovićeve natmurenosti dok govori o toj temi nakon predsjedništva HDZ-a.
Neprijateljski čin, napad, rat…
Pa najdraže komšije, evo, dođu kao melem na ranu. “Hrvatska odgovorila na neprijateljski čin Srbije”, veli jedan golemi naslov. Drugi, jednako dominantan, šire eskalira: “Diplomatski rat Srbije i Hrvatske”. Za one koji žele znati više tu je i uznemirujuća analiza: “Pravi napad Rusije i Srbije na Hrvatsku tek slijedi”.
Receptura je jasna. Vremena su teška, drug… gospodo. Vanjski neprijatelj nikad ne spava. Pogotovo onaj vanjski neprijatelj. Onaj čije bi micanje iz predizbornih križaljki s obje strane Dunava mogao imati prokleto nepredvidivo djelovanje.