Problem više nije u rafalno izgovaranim lažima. Nije čak ni u besprizornom podcjenjivanju elementarne inteligencije šire javnosti. Problem je već u masovnom i zastrašujućem izostanku samopoštovanja ljudi iz vladajuće stranke koji se sramote izgovarajući rečenice kakve su bile jednako predvidive, koliko su i odlijepljene od činjenice i stvarnosti. Dakle, potpuno.
Balada o dugovima, Bandiću i Filipoviću
Ali, lako za to. Pavić je, kao i cijela garnitura političara iz HDZ-a, otišao daleko niže od ove niske nedosljednosti oko mirovinskog sustava. Bivši ministar je, naime, danas po skripti – dobra Vlada daje više plaće, zli oporbeni gradonačelnici im ih smanjuju – ustvrdio kako je Zagreb lani “ostvario suficit, odnosno nisu znali što će s 400 milijuna kuna”.
Zagreb. Grad koji je njegova stranka – u dvomandatnoj ljubavi i razumijevanju s kraljem saborskih i inih žetončića, Milanom Bandićem, dovela do ruba bankrota. Uostalom, na to je prije nekoliko godina vehementno ukazivao i Pavićev stranački kolega, danas ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović.
Robin Hood i pohlepni plemići
Akumulirani manjak u proračunu 2019. godine je, po njemu, iznosio više od 1,3 milijarde kuna. I to nije bilo sve. “Grad Zagreb 31. prosinca 2019. ima više od 757 milijuna dospjelih, a nepodmirenih obveza, što sugerira ozbiljne probleme s likvidnošću! U ovom mandatu proračun Grada nikada nije bio uravnotežen, nego se kontinuirano ostvaruje manjak jer se troši više nego što se uprihodi, i takvo stanje je dugoročno neodrživo”, grmio je Filipović. Dok Bandić nije javno poručio Plenkoviću da “ukroti svog skojevca”.
Pavić, naravno, zna da je lanjski suficit zagrebačkog proračuna tek dio dijela duga koji Zagreb treba vratiti kako bi se pokušao oporaviti od kaše koju mu je skuhala bivša vlast – u kojoj je sudjelovala i Pavićeva stranka. Ali, koga briga za istinu, kad stranačka skripta zahtijeva da se Vođa prikaže kao Robin Hood, a gradonačelnici kao pohlepni plemići?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Butković i elementarna matematika
Iz iste kaše je i današnji istup ministra mora, prometa i infrastrukture, Olega Butkovića. Zar Slavonci manje vrijede, pitao se retorički ministar pokušavajući objasniti novi HDZ-ov kroj izbornih jedinica koji je dobio prednost pred logičnijim i jednostavnijim rješenjima. Poput onog da se iz postojećih izbornih jedinica bira različiti broj zastupnika – ovisno o broju birača. Jer, pobogu, zar Slavonci vrijede manje od drugih pa da biraju, recimo, 11, a ne 14 zastupnika?
Ovako, kao, vrijede jednako, iako im je izborna jedinica proširena skoro do Varaždina. Ali, iz izborne jedinice u kojoj je Osječko-baranjska županija će se i dalje birati 14 zastupnika pa je, kao, sve u redu – Slavonci ne vrijede manje od ostalih. A nitko tko je Butkovića slušao, dakako, ne zna elementarne matematičke operacije.
Jandroković poput Vučića
Plenkovićevsko-vučićevski bio je, pak, jučerašnji istup predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. “Nijedan izborni zakon i nijedna promjena izbornog zakona neće spasiti oporbu od izbornog poraza i to je njima najveći problem” kazao je Jandroković, blaženo nezainteresiran za sadržaj onoga o čemu govori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gro kritika koje ne dolaze samo od oporbe ili zlih komentatora, nego sa svih (svih!) katedri ustavnog prava na pravnim fakultetima u ovoj zemlji naime, ne ide prema sadržaju skrojenih izbornih jedinica, nego načinu na koji se taj zakon mijenja – u stranačkom gremiju, daleko od očiju javnosti i bilo kakve javne rasprave. A radi se o mijenjanju dijela temeljnih pravila demokratske utakmice.
Kako su se Maleničini službenici oteli kontroli
Istim putem i pravcem javnost su danas farbali Plenković i resorni ministar Ivan Malenica, tvrdeći kako čuvena stranačka radna skupina koju je vodio Vladimir Šeks nema nikakve veze s prijedlogom i kako je on izrađen od strane službenika u ministarstvu pravosuđa i uprave. Znači, Maleničini podređeni su složili zakon po svom stručnom nahođenju, bez ikakvog inputa iz HDZ-a? A Plenkoviću i stranci se, eto, baš taj prijedlog svidio?
Ali, nema straha. Sad će javna rasprava, pa dva čitanja u Saboru pa će se i HDZ moći konačno uključiti u mijenjanje izbornih jedinica. A preporuke stručne javnosti će se, sasvim sigurno, s dužnom pažnjom razmotriti i uvažiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vremena je bilo dovoljno
Najgore u cijeloj priči je što HDZ ne bi izgubio ama baš ništa da je priča išla drugačije – da se oformila radna skupina s predstavnicima oporbe i struke, u kojoj bi, dakako, ključnu riječ imala vladajuća stranka. Vremena je bilo sasvim dovoljno, ljudi nisu trebali cijepati atome, nego sastaviti prijedlog izmjene zakona od veljače do danas.
Ako su to mogli u HDZ-u, pardon, u stručnim službama Ministarstva pravosuđa i uprave, valjda bi isto pošlo za rukom i široj radnoj skupini. Uostalom, HDZ je uvijek, u slučaju nekog zastoja, mogao uskočiti sa svojim prijedlogom. Pardon, ne HDZ, naravno, nego stručne službe u Maleničinom ministarstvu.
HDZ-u sve ovo uopće nije trebalo
Ovaj manevar je, ukratko, jednako beskoristan kao i tzv. “porezna reforma” u dijelu koji se odnosi na ukidanje prireza. Posve je jasno da će dobitak građanima biti minimalan, ako i toliki, i da je pravi cilj tek dovođenje oporbenih čelnika velikih gradova u politički nezgodnu situaciju. Kao što je i posve jasno da se, ni uz ispunjene pretpostavke elementarne demokratske rasprave u Saboru ne bi mogao donijeti Zakon o izbornim jedinicama koji bi išao kontra interesa HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je, međutim, odlučio zaoštriti do kraja. Što daje za misliti da je, možda, motiv za takvo postupanje – dublji. Teško je, naime, ne osjetiti iskreni prezir kod premijera kad govori o gradonačelnicima velikih gradova ili saborskoj oporbi. Motivacija za ovo besmisleno i prozirno presipanje iz šupljeg u prazno kod ukidanja prireza ili još manje shvatljivo izbjegavanja uobičajene procedure kod izmjene elementarnih pravila demokratske utakmice, možda je, dakle, prilično prizemna.
Prekomjerno i besmisleno granatiranje
Dva najveća politička poraza u premijerskoj karijeri, Plenković je naime doživio na ova dva polja na koja sad udara debelo prekomjernim i beskorisnim granatiranjem. Poraze u Zagrebu i Splitu (dvaput) je primio poput razmaženog djeteta koje na tri milisekunde ostane bez omiljene igračke, vrijeđajući medije i birače koji nisu glasali kako je on želio. Jednako zrelo je srljao u poraz u pokušaju da zaobiđe minimalnu Ustavom definiranu suradnju s predsjednikom Republike oko obuke ukrajinskih vojnika.
On, stoga, ni ne krije da mu ni ne pada na pamet razgovarati s opozicijom oko bilo čega, kao ni da mu eventualna konzultacija s Tomaševićem, Puljkom i ostalima oko ukidanja prireza nije bila ni na kraj pameti. Zato bi i svi začudni manevri koje vlast izvodi ovih dana, a dužnosnici HDZ-a (i koalicijskih partnera, dakako) trošeći bespovratno vlastiti politički integritet skriptirano brane u javnosti, mogli lako biti motivirani prije svega potrebom Vođe da se na sve moguće načine osveti onima koji su mu jednom (Puljak dvaput) stali na žulj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U odnosu na to, rafalno izgovarane laži, besprizorno podcjenjivanje elementarne inteligencije šire javnosti, te masovan i zastrašujući izostanak samopoštovanja ljudi iz vladajuće stranke jednostavno su podnošljiv gubitak. Kolateralna šteta.
Ovim showom s prirezom i izbornim jedinicama premijer besprizorno podcjenjuje javnost. Osvećuje se za dva najteža poraza u karijeri
Problem je već u masovnom i zastrašujućem izostanku samopoštovanja ljudi iz vladajuće stranke
Svi začudni manevri koje vlast izvodi ovih dana, a dužnosnici HDZ-a (i koalicijskih partnera, dakako) trošeći bespovratno vlastiti politički integritet skriptirano brane u javnosti, mogli lako biti motivirani prije svega potrebom Vođe da se na sve moguće načine osveti onima koji su mu jednom (Puljak dvaput) stali na žulj
Problem više nije u rafalno izgovaranim lažima. Nije čak ni u besprizornom podcjenjivanju elementarne inteligencije šire javnosti. Problem je već u masovnom i zastrašujućem izostanku samopoštovanja ljudi iz vladajuće stranke koji se sramote izgovarajući rečenice kakve su bile jednako predvidive, koliko su i odlijepljene od činjenice i stvarnosti. Dakle, potpuno.
Evo, recimo, saborski zastupnik HDZ-a, pače i bivši ministar Marko Pavić danas hvali tzv. “poreznu reformu” Vlade iako se jedan od njenih ključnih stupova temelji na smanjenju uplata mirovinskih doprinosa. Prije pet godina isti taj Pavić je plaćao (ovo shvatiti figurativno, plaćali su, dakako, porezni obveznici) oglase koji su tvrdili da će se, ako se produljenjem radnog vijeka do 67 godine ne povećaju uplate mirovinskih doprinosa, cijeli sustav naći u nenadoknadivom minusu.
Balada o dugovima, Bandiću i Filipoviću
Ali, lako za to. Pavić je, kao i cijela garnitura političara iz HDZ-a, otišao daleko niže od ove niske nedosljednosti oko mirovinskog sustava. Bivši ministar je, naime, danas po skripti – dobra Vlada daje više plaće, zli oporbeni gradonačelnici im ih smanjuju – ustvrdio kako je Zagreb lani “ostvario suficit, odnosno nisu znali što će s 400 milijuna kuna”.
Zagreb. Grad koji je njegova stranka – u dvomandatnoj ljubavi i razumijevanju s kraljem saborskih i inih žetončića, Milanom Bandićem, dovela do ruba bankrota. Uostalom, na to je prije nekoliko godina vehementno ukazivao i Pavićev stranački kolega, danas ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović.
Robin Hood i pohlepni plemići
Akumulirani manjak u proračunu 2019. godine je, po njemu, iznosio više od 1,3 milijarde kuna. I to nije bilo sve. “Grad Zagreb 31. prosinca 2019. ima više od 757 milijuna dospjelih, a nepodmirenih obveza, što sugerira ozbiljne probleme s likvidnošću! U ovom mandatu proračun Grada nikada nije bio uravnotežen, nego se kontinuirano ostvaruje manjak jer se troši više nego što se uprihodi, i takvo stanje je dugoročno neodrživo”, grmio je Filipović. Dok Bandić nije javno poručio Plenkoviću da “ukroti svog skojevca”.
Pavić, naravno, zna da je lanjski suficit zagrebačkog proračuna tek dio dijela duga koji Zagreb treba vratiti kako bi se pokušao oporaviti od kaše koju mu je skuhala bivša vlast – u kojoj je sudjelovala i Pavićeva stranka. Ali, koga briga za istinu, kad stranačka skripta zahtijeva da se Vođa prikaže kao Robin Hood, a gradonačelnici kao pohlepni plemići?
Butković i elementarna matematika
Iz iste kaše je i današnji istup ministra mora, prometa i infrastrukture, Olega Butkovića. Zar Slavonci manje vrijede, pitao se retorički ministar pokušavajući objasniti novi HDZ-ov kroj izbornih jedinica koji je dobio prednost pred logičnijim i jednostavnijim rješenjima. Poput onog da se iz postojećih izbornih jedinica bira različiti broj zastupnika – ovisno o broju birača. Jer, pobogu, zar Slavonci vrijede manje od drugih pa da biraju, recimo, 11, a ne 14 zastupnika?
Ovako, kao, vrijede jednako, iako im je izborna jedinica proširena skoro do Varaždina. Ali, iz izborne jedinice u kojoj je Osječko-baranjska županija će se i dalje birati 14 zastupnika pa je, kao, sve u redu – Slavonci ne vrijede manje od ostalih. A nitko tko je Butkovića slušao, dakako, ne zna elementarne matematičke operacije.
Jandroković poput Vučića
Plenkovićevsko-vučićevski bio je, pak, jučerašnji istup predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. “Nijedan izborni zakon i nijedna promjena izbornog zakona neće spasiti oporbu od izbornog poraza i to je njima najveći problem” kazao je Jandroković, blaženo nezainteresiran za sadržaj onoga o čemu govori.
Gro kritika koje ne dolaze samo od oporbe ili zlih komentatora, nego sa svih (svih!) katedri ustavnog prava na pravnim fakultetima u ovoj zemlji naime, ne ide prema sadržaju skrojenih izbornih jedinica, nego načinu na koji se taj zakon mijenja – u stranačkom gremiju, daleko od očiju javnosti i bilo kakve javne rasprave. A radi se o mijenjanju dijela temeljnih pravila demokratske utakmice.
Kako su se Maleničini službenici oteli kontroli
Istim putem i pravcem javnost su danas farbali Plenković i resorni ministar Ivan Malenica, tvrdeći kako čuvena stranačka radna skupina koju je vodio Vladimir Šeks nema nikakve veze s prijedlogom i kako je on izrađen od strane službenika u ministarstvu pravosuđa i uprave. Znači, Maleničini podređeni su složili zakon po svom stručnom nahođenju, bez ikakvog inputa iz HDZ-a? A Plenkoviću i stranci se, eto, baš taj prijedlog svidio?
Ali, nema straha. Sad će javna rasprava, pa dva čitanja u Saboru pa će se i HDZ moći konačno uključiti u mijenjanje izbornih jedinica. A preporuke stručne javnosti će se, sasvim sigurno, s dužnom pažnjom razmotriti i uvažiti.
Vremena je bilo dovoljno
Najgore u cijeloj priči je što HDZ ne bi izgubio ama baš ništa da je priča išla drugačije – da se oformila radna skupina s predstavnicima oporbe i struke, u kojoj bi, dakako, ključnu riječ imala vladajuća stranka. Vremena je bilo sasvim dovoljno, ljudi nisu trebali cijepati atome, nego sastaviti prijedlog izmjene zakona od veljače do danas.
Ako su to mogli u HDZ-u, pardon, u stručnim službama Ministarstva pravosuđa i uprave, valjda bi isto pošlo za rukom i široj radnoj skupini. Uostalom, HDZ je uvijek, u slučaju nekog zastoja, mogao uskočiti sa svojim prijedlogom. Pardon, ne HDZ, naravno, nego stručne službe u Maleničinom ministarstvu.
HDZ-u sve ovo uopće nije trebalo
Ovaj manevar je, ukratko, jednako beskoristan kao i tzv. “porezna reforma” u dijelu koji se odnosi na ukidanje prireza. Posve je jasno da će dobitak građanima biti minimalan, ako i toliki, i da je pravi cilj tek dovođenje oporbenih čelnika velikih gradova u politički nezgodnu situaciju. Kao što je i posve jasno da se, ni uz ispunjene pretpostavke elementarne demokratske rasprave u Saboru ne bi mogao donijeti Zakon o izbornim jedinicama koji bi išao kontra interesa HDZ-a.
Plenković je, međutim, odlučio zaoštriti do kraja. Što daje za misliti da je, možda, motiv za takvo postupanje – dublji. Teško je, naime, ne osjetiti iskreni prezir kod premijera kad govori o gradonačelnicima velikih gradova ili saborskoj oporbi. Motivacija za ovo besmisleno i prozirno presipanje iz šupljeg u prazno kod ukidanja prireza ili još manje shvatljivo izbjegavanja uobičajene procedure kod izmjene elementarnih pravila demokratske utakmice, možda je, dakle, prilično prizemna.
Prekomjerno i besmisleno granatiranje
Dva najveća politička poraza u premijerskoj karijeri, Plenković je naime doživio na ova dva polja na koja sad udara debelo prekomjernim i beskorisnim granatiranjem. Poraze u Zagrebu i Splitu (dvaput) je primio poput razmaženog djeteta koje na tri milisekunde ostane bez omiljene igračke, vrijeđajući medije i birače koji nisu glasali kako je on želio. Jednako zrelo je srljao u poraz u pokušaju da zaobiđe minimalnu Ustavom definiranu suradnju s predsjednikom Republike oko obuke ukrajinskih vojnika.
On, stoga, ni ne krije da mu ni ne pada na pamet razgovarati s opozicijom oko bilo čega, kao ni da mu eventualna konzultacija s Tomaševićem, Puljkom i ostalima oko ukidanja prireza nije bila ni na kraj pameti. Zato bi i svi začudni manevri koje vlast izvodi ovih dana, a dužnosnici HDZ-a (i koalicijskih partnera, dakako) trošeći bespovratno vlastiti politički integritet skriptirano brane u javnosti, mogli lako biti motivirani prije svega potrebom Vođe da se na sve moguće načine osveti onima koji su mu jednom (Puljak dvaput) stali na žulj.
U odnosu na to, rafalno izgovarane laži, besprizorno podcjenjivanje elementarne inteligencije šire javnosti, te masovan i zastrašujući izostanak samopoštovanja ljudi iz vladajuće stranke jednostavno su podnošljiv gubitak. Kolateralna šteta.