Još 2020. godine socijalni radnici su ispravno zaključili da djecu pod tim krovom treba maknuti iz bijede, iz stambenog prostora koji nema WC ni vodu i od roditelja koji ih vole, ali nemaju kapaciteta da im pruže uvjete za normalno odrastanje. Jer ne samo da su siromašni, nego je majka mentalno retardirana, a otac smanjenih kognitivnih sposobnosti.
Kad su se pisale procjene za ovu obitelj, dječak kojeg više nema još nije bio rođen. Dvije godine strpljivo je čekao da ga sustav zbrine na bolje mjesto, a njegova braća još duže. No, to nije dočekao. Ministar Piletić na današnjoj press konferenciji svejedno nije imao toliko živaca i strpljenja da sasluša sva pitanja o ovoj nepotrebnoj smrti nego se okrenuo i otišao. Pa poslao je inspekciju. Hvala i doviđenja.
Na presici isprike i loptanja oko nadležnosti
A na presici smo, kao i uvijek, slušali samo ministrove isprike i loptanje oko nadležnosti i rokova na relaciji između službi za socijalni rad, sudova i ministarstva. To se sada nikome više ne sluša. Iritantna su ta ponavljanja kako kapaciteta za smještaj djece, istina je, nema dovoljno, ali se situacija popravlja, i kako su sudovi spori. Jer ovo dijete je mrtvo.
Socijalni radnici ne mogu svu tu djecu koja bi trebala ići u dom ili u udomiteljsku obitelj voditi k sebi doma. A najvulgarnija je podvala u tome što ministar Piletić danas neprestano ponavlja kako je siroti dječak umro “prirodnim putem”. Dakle sam od sebe. Nipošto ne zbog “nečijeg nečinjenja, nebrige i zanemarivanja”.
Smrti je valjda palo na pamet da ga odnese i odnijela ga je, što se tu može, viša je to sila. Ne znam drži li taj čovjek javnost za budalu ili je on sam ozbiljna budala. Teško je procijeniti, ali jedno od toga mora biti, trećega nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dijete je umrlo jer je sustav ponovno zakazao
Ako nemaju sto godina, ljudi, naime, a osobito djeca, umiru “prirodnom smrću” kad im se ne pruži pomoć na vrijeme. U mračnoj izbi bogu iza nogu i s nefunkcionalnim roditeljima, na ovog se dječačića posve sigurno nije moglo adekvatno paziti. Bila bi posve druga stvar da je bio u ustanovi ili kod udomitelja, gdje je odavno i trebao biti.
Primijetili bi se simptomi. Da mu je loše. Da možda ne jede. Da ne mokri. Da ima vrućicu. Da teško diše ili povraća. Da je malaksao. Ne znam. Svakako, odveli bi ga doktoru. U bolnicu. Zvali bi Hitnu. Pregledali bi ga i liječili. Dali bi mu terapiju. Tete bi ga ušuškale u krevetu. Stavile bi mu žutog medu na prsa i kontrolirale bi popravlja li se stanje. Ovako je završio u lijesu.
U tome nema apsolutno ništa “prirodno”. I znajući sve to, nije nimalo “tendenciozno i nekorektno”, kako docira Piletić, prikazivati smrt djeteta “prirodnim putem” kao rezultat nečijeg nerada i kraha sustava. Samoevidentno je da je dijete umrlo samo zato jer je sustav ponovno zakazao. Nije se učinilo što treba dvije godine, a konstatirano je da je asistencija države potrebna. To je epitaf za ovu tragediju ma što zaključila ministrova besmislena inspekcija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Piletić neprestano ponavlja da je siroti dječak umro 'prirodnim putem'. Ne znam drži li taj čovjek javnost za budalu
Dječak je dvije godine strpljivo čekao da ga sustav zbrine na bolje mjesto, a njegova braća još duže. No, to nije dočekao
Ako nemaju sto godina, ljudi, naime, a osobito djeca, umiru 'prirodnom smrću' onda kad im se ne pruži pomoć na vrijeme. U mračnoj izbi bogu iza nogu i s nefunkcionalnim roditeljima, na ovog se dječačića posve sigurno nije moglo adekvatno paziti. Bila bi posve druga stvar da je bio u ustanovi ili kod udomitelja, gdje je odavno i trebao biti
Ministar socijalne skrbi et cetera Marin Piletić poslao je inspekciju. U Slavonskom Brodu umrlo je dijete od dvije godine za koje se i prije nego što je u bolnici prvi put zaplakalo znalo da mora biti izdvojeno iz obitelji zajedno sa svoje dvoje braće.
Još 2020. godine socijalni radnici su ispravno zaključili da djecu pod tim krovom treba maknuti iz bijede, iz stambenog prostora koji nema WC ni vodu i od roditelja koji ih vole, ali nemaju kapaciteta da im pruže uvjete za normalno odrastanje. Jer ne samo da su siromašni, nego je majka mentalno retardirana, a otac smanjenih kognitivnih sposobnosti.
Kad su se pisale procjene za ovu obitelj, dječak kojeg više nema još nije bio rođen. Dvije godine strpljivo je čekao da ga sustav zbrine na bolje mjesto, a njegova braća još duže. No, to nije dočekao. Ministar Piletić na današnjoj press konferenciji svejedno nije imao toliko živaca i strpljenja da sasluša sva pitanja o ovoj nepotrebnoj smrti nego se okrenuo i otišao. Pa poslao je inspekciju. Hvala i doviđenja.
Na presici isprike i loptanja oko nadležnosti
A na presici smo, kao i uvijek, slušali samo ministrove isprike i loptanje oko nadležnosti i rokova na relaciji između službi za socijalni rad, sudova i ministarstva. To se sada nikome više ne sluša. Iritantna su ta ponavljanja kako kapaciteta za smještaj djece, istina je, nema dovoljno, ali se situacija popravlja, i kako su sudovi spori. Jer ovo dijete je mrtvo.
Socijalni radnici ne mogu svu tu djecu koja bi trebala ići u dom ili u udomiteljsku obitelj voditi k sebi doma. A najvulgarnija je podvala u tome što ministar Piletić danas neprestano ponavlja kako je siroti dječak umro “prirodnim putem”. Dakle sam od sebe. Nipošto ne zbog “nečijeg nečinjenja, nebrige i zanemarivanja”.
Smrti je valjda palo na pamet da ga odnese i odnijela ga je, što se tu može, viša je to sila. Ne znam drži li taj čovjek javnost za budalu ili je on sam ozbiljna budala. Teško je procijeniti, ali jedno od toga mora biti, trećega nema.
Dijete je umrlo jer je sustav ponovno zakazao
Ako nemaju sto godina, ljudi, naime, a osobito djeca, umiru “prirodnom smrću” kad im se ne pruži pomoć na vrijeme. U mračnoj izbi bogu iza nogu i s nefunkcionalnim roditeljima, na ovog se dječačića posve sigurno nije moglo adekvatno paziti. Bila bi posve druga stvar da je bio u ustanovi ili kod udomitelja, gdje je odavno i trebao biti.
Primijetili bi se simptomi. Da mu je loše. Da možda ne jede. Da ne mokri. Da ima vrućicu. Da teško diše ili povraća. Da je malaksao. Ne znam. Svakako, odveli bi ga doktoru. U bolnicu. Zvali bi Hitnu. Pregledali bi ga i liječili. Dali bi mu terapiju. Tete bi ga ušuškale u krevetu. Stavile bi mu žutog medu na prsa i kontrolirale bi popravlja li se stanje. Ovako je završio u lijesu.
U tome nema apsolutno ništa “prirodno”. I znajući sve to, nije nimalo “tendenciozno i nekorektno”, kako docira Piletić, prikazivati smrt djeteta “prirodnim putem” kao rezultat nečijeg nerada i kraha sustava. Samoevidentno je da je dijete umrlo samo zato jer je sustav ponovno zakazao. Nije se učinilo što treba dvije godine, a konstatirano je da je asistencija države potrebna. To je epitaf za ovu tragediju ma što zaključila ministrova besmislena inspekcija.