Već tri desetljeća Amerika pokušava preorijentirati svoj strateški fokus na uspon Kine – jedini pravi izazov koji prijeti svjetskoj velesili – i već tri desetljeća ti pokušaji propadaju. Svaki put kad Washington objavi da je konačno došlo vrijeme za “pivot to Asia”, eufemizam za obuzdavanje sve agresivnije Kine, negdje u svijetu izbije rat i ukrca se na vrh liste američkih prioriteta. No, za razliku od drugih kriza u posljednjih tridesetak godina, rat između Izraela i Hamasa nije mogao doći u gore vrijeme jer je Ameriku vezao za drugo ključno ratište dok istodobno traje veliki rat u Europi.
Zato glavno pitanje nakon 7. listopada nije kad će se Amerika ponovno stići baviti Kinom – i podrškom svojim saveznicima na Dalekom istoku – nego hoće li imati dovoljno bandwidtha da paralelno pomaže Ukrajini i Izraelu. Posljedično, to tjera na još neugodnije pitanje: što će se u idućim mjesecima i godinama događati u istočnoj Aziji, dok je američki fokus mimo plana podijeljen između istočne Europe i Bliskog istoka. I konačno, što bi za stabilnost istočne Azije – i goli opstanak Tajvana – značila eventualna pobjeda Donalda Trumpa na izborima iduće godine.
Administracija Joea Bidena došla je u Bijelu kuću sa zdravim vanjskopolitičkim planom: smanjiti tenzije u dvije od tri strateški ključne regije te se koncentrirati na treću, istočnu Aziju. Bilo je to početkom 2021. godine, netom nakon što je Peking prekršio međunarodni ugovor kojim mu je Velika Britanija ustupila Hong Kong, skršio njegovu autonomiju i dokinuo demokraciju. Eskalirala su i unutarnja kršenja ljudskih prava, osobito Ujgura, muslimanskog naroda na zapadnoj granici Kine, koji je podvrgnut nezapamćenom “kulturnom genocidu”.
Tko kontrolira Svjetski Otok, kontrolira svijet
Agresivna politika izgradnje umjetnih otoka i njihove militarizacije u Južnom kineskom moru nije Pekingu pridobila prijatelje među susjedima, koji su sve više pogledavali prema Americi. Biden je tu bio jasniji od prethodnika. Njegova izjava da će “Sjedinjene Države braniti Tajvan u slučaju kineske invazije” okončala je stratešku ambivalentnost prethodnih predsjednika koji su takav smisao dali zaključiti, ali ga nisu izgovarali.
Biden je kretao od točne postavke da Kina pod Xi Jinpingom, koji je dokinuo ograničenja svojoj vlasti, više ne nastoji pronaći mjesto u postojećem međunarodnom poretku, nego razbucati taj poredak i prekrojiti ga po svojoj mjeri. Budući da Kina jedina može globalno konkurirati Americi, Washington je glavninu vanjskopolitičkih napora odlučio staviti na Daleki istok. Pretpostavka za takav “pivot to Asia” bilo je relativno stabilno stanje u druge dvije ključne regije – Europi i Bliskom istoku.
Samo kratko podsjećanje na geopolitičko razmišljanje koje stoji u pozadini ove, kao i svih prethodnih američkih politika još od Drugog svjetskog rata: većina svjetskog stanovništva, prirodnih resursa i ekonomske aktivnosti ne nalazi se u Zapadnoj (američkoj) hemisferi nego u ovoj drugoj – poglavito na megakontinentu koji se zove Euroazija, a kad smo već na geopolitici, možete ga zvati i Svjetski Otok (World Island). S obzirom na važnost i bogatstvo Euroazije, njeno potpadanje pod kontrolu regionalnog hegemona kritično bi ugrozilo nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, koje bi bile odsječene od glavnine svjetskih resursa i tržišta. Tko kontrolira Svjetski Otok, kontrolira svijet, govorilo se u Hladnom ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prešutni pristanak na okupaciju Krima i Donbasa
Aspiranti za regionalnog hegemona su se mijenjali – od nacističke Njemačke i imperijalističkog Japana, preko Sovjetskog Saveza, maoističke Kine, Iraka Sadama Huseina, pa sve do Rusije pod Vladimirom Putinom, Kine pod Xijem ili Irana koji je u 21. stoljeću izgradio mrežu utjecaja na Bliskom istoku, iskorištavajući američke glupe poteze nakon 11. rujna. Sve to događa se – i tu ćemo završiti s geopolitikom – zato što teorija kaže da sile Euroazije, zbog specifične geografije, nisu u stanju same spriječiti uspon hegemona, nego im u tome treba vanjska pomoć. Tu pomoć pruža Amerika, sila koja ne želi da joj blokiraju pristup Svjetskom Otoku.
Euroazija povijesno ima tri najvrjednije regije, ujedno i neuralgične točke – Europu, Bliski istok i Daleki istok – i Biden je po dolasku u Bijelu kuću odlučio dodatno stabilizirati dvije, da bi se mogao pobliže baviti trećom. Dio plana bio je prešutni pristanak na rusku okupaciju Krima i Donbasa kako bi američki odnosi s Moskvom postali “stabilni i predvidljivi”. Napetosti s Iranom trebalo je ublažiti kroz pregovore o novom, trajnijem nuklearnom sporazumu, koji je trebao biti “longer & stronger”. Taj plan nikako nije bio po volji nekim saveznicima, prvenstveno Izraelu i Ukrajini, ali je Amerika bila spremna na takvu cijenu ne bi li se rasterećena posvetila Kini, jedinoj stvarnoj konkurenciji.
Bidenova tri dalekosežna poteza
I nije sve ostalo na riječima: Biden je povukao barem tri dalekosežna poteza koji su trebali označiti zaokret prema Dalekom istoku: Prvo, izvozne kontrole prema Kini za čipove, i to ne samo za najsuvremenije poluvodiče nego i za Amerikance, koji više nisu smjeli svoja znanja o sofisticiranoj tehnologiji prodavati Kinezima. Stručnjaci kažu da je Biden tom odlukom bacio kinesku proizvodnju čipova deset godina unatrag.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, počeo je stvarati stratešku infrastrukturu za obranu saveznika ugroženih agresivnijom kineskom politikom: AUKUS ili plan gradnje nuklearnih podmornica između Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Australije najvažniji je sigurnosni pomak u Indo-Pacifiku u nekoliko desetljeća. Konačno, i možda najvažnije, Biden se povukao iz Afganistana. Amerikanci su 20 godina nakon 9/11 izgubili svoj najdulji rat, a povlačenje je izvedeno diletantski. No to nije umanjilo temeljnu poruku: Amerika više neće sudjelovati u ratovima koji se ne mogu dobiti po najsiromašnijim gudurama svijeta, nego će fokusirati na stvarne izazove svojoj poziciji globalnog lidera.
Sve to izokrenulo se naglavce 24. veljače 2022. kad je Vladimir Putin pokrenuo osvajački rat protiv Ukrajine. U najgoroj europskoj krizi od kraja Drugog svjetskog rata Biden je obećao da će Amerika podržati i naoružati Ukrajinu “dokle god treba”. Washington je iskoristio krizu da ojača NATO i savezničke odnose s europskim državama, koje su trpjele godine poniženja u vrijeme Donalda Trumpa. Amerika se ponovno uspostavila kao “vođa slobodnog svijeta” ili barem dijela svijeta koji ne smatra prihvatljivim osvajanje susjednih teritorija i ne vidi budućnost u diktaturi.
Putinova agresija pomrsila američke kalkulacije
No, od tri povijesno neuralgične točke Svjetskog Otoka aktivirala se najmanje očekivana, Europa, i to je počelo utjecati na američke kalkulacije. Potpuni zaokret prema istočnoj Aziji više nije bio moguć. Putinova agresija doduše nije išla kako se Kremlj nadao, ruska vojska iz dana u dan je poražavala samu sebe, Ukrajinci su se pokazali sposobniji od očekivanog, pa su u Washingtonu zaključili da nema potrebe za politički nepopularno povećanje proračuna Pentagona, unatoč tome što su Ukrajini poslani oprema i streljivo vrijedni gotovo stotinu milijardi dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europa je odjednom bila u nezapamćenoj krizi, ali barem je druga problematična točka bila stabilna: “Bliski istok je danas mirniji nego što je bio u dva desetljeća”, napisao je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan tjedan dana prije Hamasova terorističkog napada na Izrael. Tajming teksta nije mogao biti gori, ali je Sullivan bio u pravu: i bez novog nuklearnog sporazuma, Amerika i Iran prešutno su snizili tenzije tako da je Washington počeo gledati kroz prste na iransko kršenje sankcija, a Teheran je prestao forsirati proces obogaćivanje urana.
Štoviše, Bliski istok bio je na pragu povijesne prekretnice u kojoj bi Saudijska Arabija priznala Izrael. Trebala je to biti kruna približavanja židovske države i arapskih susjeda, čime bi se formaliziralo stanje na terenu, gdje su Jeruzalem i Rijad već godinama de facto saveznici protiv svog najopasnijeg neprijatelja, Irana.
Amerika se može naći u ratu za koji nije spremna
No, teroristički napad Hamasa na Izrael gurnuo je regiju u krizu ozbiljniju od svih izazova još od iz Jom-kipurskog rata 1973. godine. Bidenova strategija nalazi se na neviđenom testu: Amerika nastoji održati stabilnost iako su dvije neuralgične regije Svjetskog Otoka – Europa i Bliski istok – istodobno u ratu, a u trećoj Kina ne odustaje od pokušaja uspostave svoje regionalne hegemonije. Biden je prvi američki predsjednik koji je morao javno upozoriti Peking da ostavi Filipine na miru ili će Amerika aktivirati obrambeni sporazum s Manilom i braniti svoju jedinu bivšu koloniju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako je Biden krenuo s posve drukčijim planovima, Amerika se danas suočava s teškim istodobnim izazovima u sve tri ključne regije. Lako se može naći u ratu za koji nije spremna. Dapače, tih ratova može biti nekoliko.
Najmanje je izgledno američko uključenje u rat u Ukrajini. To bi se dogodilo tek ako Rusija napadne neku članicu NATO-a ili protiv Ukrajine upotrebi nuklearno oružje – i jedno i drugo malo izgledno. Na Bliskom istoku Izrael načelno ne treba američku pomoć, čak i ako se otvori sjeverni front protiv Hezbolaha. No Biden je već posao dva nosača aviona u istočno Sredozemlje da odvrati Iran. Ako Iran i nije odgovoran za teroristički napad Hamasa na Izrael, prilika za eskalaciju sukoba na Bliskom istoku ne nedostaje. Što rat Izraela protiv Hamasa bude duže trajao, bit će teže izbjeći uključenje Irana ili nekog njegovog proxyja u taj sukob.
Pitanje je razmišlja li Peking ozbiljno o invaziji
Stanje na Dalekom istoku je stabilno, ali zabrinjavajuće. Kina užurbano proširuje svoj nuklearni arsenal, jača zrakoplovstvo i mornaricu i sprema se “za rat protiv snažnog neprijatelja”, procjenjuje Pentagon. “Snažni neprijatelj” nije Tajvan nego upravo taj isti Pentagon koji je donio procjenu. Kina već dugo nije imala povoljnije okolnosti za pokušaj osvajanja Tajvana jer su Sjedinjene Države već zauzete pomaganjem svojim saveznicima u dva različita dijela svijeta. Pitanje je razmišlja li Peking ozbiljno o invaziji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kraj perioda rasta i kriza u koju je ove godine zapalo kinesko gospodarstvo nisu dobri indikatori – rat protiv Tajvana samo bi produbio kineske ekonomske probleme. No, ako Xi zbilja misli silom prisajediniti Tajvan, vjerojatno će pričekati ishod američkih izbora iduće godine. Trumpova pobjeda bacila bi američku vanjsku politiku (i Ameriku) u potpuni kaos i ostvarenje dugoročnih kineskih (i ruskih) ciljeva bilo bi znatno lakše pod Trumpom.
I prije toga, nije jasno je li Amerika u stanju servisirati dva saveznika u ratu i pripremati se za mogući veliki rat na Pacifiku. Ekonomski to ne bi trebao biti problem: američka ekonomija nije bila snažnija i uspješnija već više od pola stoljeća. Bidenomics works. No, problemi se mogu pojaviti u praktičnim stvarima jer ozloglašeni vojno-industrijski kompleks možda nema kapaciteta za toliku proizvodnju. On je već pod pritiskom zbog rata u Ukrajini i američkih priprema za eventualni sukob s Kinom. Sad tome treba dodati pomoć Izraelu u ratu.
Transferi Ukrajini već su stanjili zalihe nekih vrsta streljiva u američkim oružanim snagama. Rusija je pak izdržala ukrajinsku protuofenzivu, što znači da će rat potrajati još najmanje godinu dana, a vrlo je izgledno da će trajati više godina. To znači dugoročnu američku pomoć, koja će uključivati i avione i sve skuplju opremu, ali i jako veliku količinu streljiva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međunarodni poredak ovisi o ishodu ovih kriza
Osim same proizvodnje, Washington se suočava i s pitanjem doktrine i strategije. Amerika se ponosi svojom ratnom poviješću i činjenicom da se u Drugom svjetskom ratu istodobno borila – i pobijedila – na dva ratišta u različitim dijelovima svijeta. No, suvremena američka strategija kreće od pretpostavke da će Amerika sudjelovati u jednom ratu na jednom ratištu. Ratovi u Afganistanu i Iraku dokazuju da Amerika može istodobno voditi dva rata – i izgubiti oba. Sve to daleko je od trenutačnog izazova od tri ozbiljne svjetske krize u tri različita dijela svijeta.
Dodatni razlog za zabrinutost je veličina američkog obrambenog proračuna. Amerika je ove godine za vojsku izdvojila 877 milijardi dolara. To je više nego deset idućih najvećih obrambenih proračuna zajedno (Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Južna Koreja, Japan i Ukrajina ukupno su za obranu ove godine izdvojili 849 milijardi dolara). To nije tako impresivno kao što se čini. Amerika za obranu izdvaja jedva 3% BDP-a, najniži postotak još od 1940. godine. To je daleko ispod prosjeka u posljednjih pola stoljeća, koji je iznosio 4,5%. Ako misli uspješno pomagati saveznicima i odvraćati protivnike, Amerika bi trebala investirati u vojsku, a ne za nju svake godine izdvajati sve manje i manje.
Izazov postojećih i potencijalnih ratova u tri različita i ključna dijela svijeta situacija su bez presedana iz američke perspektive. Održanje međunarodnog poretka uspostavljanog nakon Drugog svjetskog rata ovisi o ishodu ovih kriza. Ako Amerika ne uspije – ili ako se nakon eventualne pobjede Donalda Trumpa povuče i odustane – ostatak života provest ćemo u svijetu znatno drukčijem od ovog koji poznajemo posljednjih osam desetljeća.
Početak rata na Bliskom istoku zatekao je Ameriku nespremnu za dvije istodobne krize. Savršen trenutak da Kina napadne Tajvan
Bidenova strategija nalazi se na neviđenom testu
Euroazija povijesno ima tri najvrjednije regije, ujedno i neuralgične točke – Europu, Bliski istok i Daleki istok – i Biden je po dolasku u Bijelu kuću odlučio dodatno stabilizirati dvije, da bi se mogao pobliže baviti trećom. Dio plana bio je prešutni pristanak na rusku okupaciju Krima i Donbasa
Već tri desetljeća Amerika pokušava preorijentirati svoj strateški fokus na uspon Kine – jedini pravi izazov koji prijeti svjetskoj velesili – i već tri desetljeća ti pokušaji propadaju. Svaki put kad Washington objavi da je konačno došlo vrijeme za “pivot to Asia”, eufemizam za obuzdavanje sve agresivnije Kine, negdje u svijetu izbije rat i ukrca se na vrh liste američkih prioriteta. No, za razliku od drugih kriza u posljednjih tridesetak godina, rat između Izraela i Hamasa nije mogao doći u gore vrijeme jer je Ameriku vezao za drugo ključno ratište dok istodobno traje veliki rat u Europi.
Zato glavno pitanje nakon 7. listopada nije kad će se Amerika ponovno stići baviti Kinom – i podrškom svojim saveznicima na Dalekom istoku – nego hoće li imati dovoljno bandwidtha da paralelno pomaže Ukrajini i Izraelu. Posljedično, to tjera na još neugodnije pitanje: što će se u idućim mjesecima i godinama događati u istočnoj Aziji, dok je američki fokus mimo plana podijeljen između istočne Europe i Bliskog istoka. I konačno, što bi za stabilnost istočne Azije – i goli opstanak Tajvana – značila eventualna pobjeda Donalda Trumpa na izborima iduće godine.
Administracija Joea Bidena došla je u Bijelu kuću sa zdravim vanjskopolitičkim planom: smanjiti tenzije u dvije od tri strateški ključne regije te se koncentrirati na treću, istočnu Aziju. Bilo je to početkom 2021. godine, netom nakon što je Peking prekršio međunarodni ugovor kojim mu je Velika Britanija ustupila Hong Kong, skršio njegovu autonomiju i dokinuo demokraciju. Eskalirala su i unutarnja kršenja ljudskih prava, osobito Ujgura, muslimanskog naroda na zapadnoj granici Kine, koji je podvrgnut nezapamćenom “kulturnom genocidu”.
Tko kontrolira Svjetski Otok, kontrolira svijet
Agresivna politika izgradnje umjetnih otoka i njihove militarizacije u Južnom kineskom moru nije Pekingu pridobila prijatelje među susjedima, koji su sve više pogledavali prema Americi. Biden je tu bio jasniji od prethodnika. Njegova izjava da će “Sjedinjene Države braniti Tajvan u slučaju kineske invazije” okončala je stratešku ambivalentnost prethodnih predsjednika koji su takav smisao dali zaključiti, ali ga nisu izgovarali.
Biden je kretao od točne postavke da Kina pod Xi Jinpingom, koji je dokinuo ograničenja svojoj vlasti, više ne nastoji pronaći mjesto u postojećem međunarodnom poretku, nego razbucati taj poredak i prekrojiti ga po svojoj mjeri. Budući da Kina jedina može globalno konkurirati Americi, Washington je glavninu vanjskopolitičkih napora odlučio staviti na Daleki istok. Pretpostavka za takav “pivot to Asia” bilo je relativno stabilno stanje u druge dvije ključne regije – Europi i Bliskom istoku.
Samo kratko podsjećanje na geopolitičko razmišljanje koje stoji u pozadini ove, kao i svih prethodnih američkih politika još od Drugog svjetskog rata: većina svjetskog stanovništva, prirodnih resursa i ekonomske aktivnosti ne nalazi se u Zapadnoj (američkoj) hemisferi nego u ovoj drugoj – poglavito na megakontinentu koji se zove Euroazija, a kad smo već na geopolitici, možete ga zvati i Svjetski Otok (World Island). S obzirom na važnost i bogatstvo Euroazije, njeno potpadanje pod kontrolu regionalnog hegemona kritično bi ugrozilo nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, koje bi bile odsječene od glavnine svjetskih resursa i tržišta. Tko kontrolira Svjetski Otok, kontrolira svijet, govorilo se u Hladnom ratu.
Prešutni pristanak na okupaciju Krima i Donbasa
Aspiranti za regionalnog hegemona su se mijenjali – od nacističke Njemačke i imperijalističkog Japana, preko Sovjetskog Saveza, maoističke Kine, Iraka Sadama Huseina, pa sve do Rusije pod Vladimirom Putinom, Kine pod Xijem ili Irana koji je u 21. stoljeću izgradio mrežu utjecaja na Bliskom istoku, iskorištavajući američke glupe poteze nakon 11. rujna. Sve to događa se – i tu ćemo završiti s geopolitikom – zato što teorija kaže da sile Euroazije, zbog specifične geografije, nisu u stanju same spriječiti uspon hegemona, nego im u tome treba vanjska pomoć. Tu pomoć pruža Amerika, sila koja ne želi da joj blokiraju pristup Svjetskom Otoku.
Euroazija povijesno ima tri najvrjednije regije, ujedno i neuralgične točke – Europu, Bliski istok i Daleki istok – i Biden je po dolasku u Bijelu kuću odlučio dodatno stabilizirati dvije, da bi se mogao pobliže baviti trećom. Dio plana bio je prešutni pristanak na rusku okupaciju Krima i Donbasa kako bi američki odnosi s Moskvom postali “stabilni i predvidljivi”. Napetosti s Iranom trebalo je ublažiti kroz pregovore o novom, trajnijem nuklearnom sporazumu, koji je trebao biti “longer & stronger”. Taj plan nikako nije bio po volji nekim saveznicima, prvenstveno Izraelu i Ukrajini, ali je Amerika bila spremna na takvu cijenu ne bi li se rasterećena posvetila Kini, jedinoj stvarnoj konkurenciji.
Bidenova tri dalekosežna poteza
I nije sve ostalo na riječima: Biden je povukao barem tri dalekosežna poteza koji su trebali označiti zaokret prema Dalekom istoku: Prvo, izvozne kontrole prema Kini za čipove, i to ne samo za najsuvremenije poluvodiče nego i za Amerikance, koji više nisu smjeli svoja znanja o sofisticiranoj tehnologiji prodavati Kinezima. Stručnjaci kažu da je Biden tom odlukom bacio kinesku proizvodnju čipova deset godina unatrag.
Drugo, počeo je stvarati stratešku infrastrukturu za obranu saveznika ugroženih agresivnijom kineskom politikom: AUKUS ili plan gradnje nuklearnih podmornica između Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Australije najvažniji je sigurnosni pomak u Indo-Pacifiku u nekoliko desetljeća. Konačno, i možda najvažnije, Biden se povukao iz Afganistana. Amerikanci su 20 godina nakon 9/11 izgubili svoj najdulji rat, a povlačenje je izvedeno diletantski. No to nije umanjilo temeljnu poruku: Amerika više neće sudjelovati u ratovima koji se ne mogu dobiti po najsiromašnijim gudurama svijeta, nego će fokusirati na stvarne izazove svojoj poziciji globalnog lidera.
Sve to izokrenulo se naglavce 24. veljače 2022. kad je Vladimir Putin pokrenuo osvajački rat protiv Ukrajine. U najgoroj europskoj krizi od kraja Drugog svjetskog rata Biden je obećao da će Amerika podržati i naoružati Ukrajinu “dokle god treba”. Washington je iskoristio krizu da ojača NATO i savezničke odnose s europskim državama, koje su trpjele godine poniženja u vrijeme Donalda Trumpa. Amerika se ponovno uspostavila kao “vođa slobodnog svijeta” ili barem dijela svijeta koji ne smatra prihvatljivim osvajanje susjednih teritorija i ne vidi budućnost u diktaturi.
Putinova agresija pomrsila američke kalkulacije
No, od tri povijesno neuralgične točke Svjetskog Otoka aktivirala se najmanje očekivana, Europa, i to je počelo utjecati na američke kalkulacije. Potpuni zaokret prema istočnoj Aziji više nije bio moguć. Putinova agresija doduše nije išla kako se Kremlj nadao, ruska vojska iz dana u dan je poražavala samu sebe, Ukrajinci su se pokazali sposobniji od očekivanog, pa su u Washingtonu zaključili da nema potrebe za politički nepopularno povećanje proračuna Pentagona, unatoč tome što su Ukrajini poslani oprema i streljivo vrijedni gotovo stotinu milijardi dolara.
Europa je odjednom bila u nezapamćenoj krizi, ali barem je druga problematična točka bila stabilna: “Bliski istok je danas mirniji nego što je bio u dva desetljeća”, napisao je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan tjedan dana prije Hamasova terorističkog napada na Izrael. Tajming teksta nije mogao biti gori, ali je Sullivan bio u pravu: i bez novog nuklearnog sporazuma, Amerika i Iran prešutno su snizili tenzije tako da je Washington počeo gledati kroz prste na iransko kršenje sankcija, a Teheran je prestao forsirati proces obogaćivanje urana.
Štoviše, Bliski istok bio je na pragu povijesne prekretnice u kojoj bi Saudijska Arabija priznala Izrael. Trebala je to biti kruna približavanja židovske države i arapskih susjeda, čime bi se formaliziralo stanje na terenu, gdje su Jeruzalem i Rijad već godinama de facto saveznici protiv svog najopasnijeg neprijatelja, Irana.
Amerika se može naći u ratu za koji nije spremna
No, teroristički napad Hamasa na Izrael gurnuo je regiju u krizu ozbiljniju od svih izazova još od iz Jom-kipurskog rata 1973. godine. Bidenova strategija nalazi se na neviđenom testu: Amerika nastoji održati stabilnost iako su dvije neuralgične regije Svjetskog Otoka – Europa i Bliski istok – istodobno u ratu, a u trećoj Kina ne odustaje od pokušaja uspostave svoje regionalne hegemonije. Biden je prvi američki predsjednik koji je morao javno upozoriti Peking da ostavi Filipine na miru ili će Amerika aktivirati obrambeni sporazum s Manilom i braniti svoju jedinu bivšu koloniju.
Iako je Biden krenuo s posve drukčijim planovima, Amerika se danas suočava s teškim istodobnim izazovima u sve tri ključne regije. Lako se može naći u ratu za koji nije spremna. Dapače, tih ratova može biti nekoliko.
Najmanje je izgledno američko uključenje u rat u Ukrajini. To bi se dogodilo tek ako Rusija napadne neku članicu NATO-a ili protiv Ukrajine upotrebi nuklearno oružje – i jedno i drugo malo izgledno. Na Bliskom istoku Izrael načelno ne treba američku pomoć, čak i ako se otvori sjeverni front protiv Hezbolaha. No Biden je već posao dva nosača aviona u istočno Sredozemlje da odvrati Iran. Ako Iran i nije odgovoran za teroristički napad Hamasa na Izrael, prilika za eskalaciju sukoba na Bliskom istoku ne nedostaje. Što rat Izraela protiv Hamasa bude duže trajao, bit će teže izbjeći uključenje Irana ili nekog njegovog proxyja u taj sukob.
Pitanje je razmišlja li Peking ozbiljno o invaziji
Stanje na Dalekom istoku je stabilno, ali zabrinjavajuće. Kina užurbano proširuje svoj nuklearni arsenal, jača zrakoplovstvo i mornaricu i sprema se “za rat protiv snažnog neprijatelja”, procjenjuje Pentagon. “Snažni neprijatelj” nije Tajvan nego upravo taj isti Pentagon koji je donio procjenu. Kina već dugo nije imala povoljnije okolnosti za pokušaj osvajanja Tajvana jer su Sjedinjene Države već zauzete pomaganjem svojim saveznicima u dva različita dijela svijeta. Pitanje je razmišlja li Peking ozbiljno o invaziji.
Kraj perioda rasta i kriza u koju je ove godine zapalo kinesko gospodarstvo nisu dobri indikatori – rat protiv Tajvana samo bi produbio kineske ekonomske probleme. No, ako Xi zbilja misli silom prisajediniti Tajvan, vjerojatno će pričekati ishod američkih izbora iduće godine. Trumpova pobjeda bacila bi američku vanjsku politiku (i Ameriku) u potpuni kaos i ostvarenje dugoročnih kineskih (i ruskih) ciljeva bilo bi znatno lakše pod Trumpom.
I prije toga, nije jasno je li Amerika u stanju servisirati dva saveznika u ratu i pripremati se za mogući veliki rat na Pacifiku. Ekonomski to ne bi trebao biti problem: američka ekonomija nije bila snažnija i uspješnija već više od pola stoljeća. Bidenomics works. No, problemi se mogu pojaviti u praktičnim stvarima jer ozloglašeni vojno-industrijski kompleks možda nema kapaciteta za toliku proizvodnju. On je već pod pritiskom zbog rata u Ukrajini i američkih priprema za eventualni sukob s Kinom. Sad tome treba dodati pomoć Izraelu u ratu.
Transferi Ukrajini već su stanjili zalihe nekih vrsta streljiva u američkim oružanim snagama. Rusija je pak izdržala ukrajinsku protuofenzivu, što znači da će rat potrajati još najmanje godinu dana, a vrlo je izgledno da će trajati više godina. To znači dugoročnu američku pomoć, koja će uključivati i avione i sve skuplju opremu, ali i jako veliku količinu streljiva.
Međunarodni poredak ovisi o ishodu ovih kriza
Osim same proizvodnje, Washington se suočava i s pitanjem doktrine i strategije. Amerika se ponosi svojom ratnom poviješću i činjenicom da se u Drugom svjetskom ratu istodobno borila – i pobijedila – na dva ratišta u različitim dijelovima svijeta. No, suvremena američka strategija kreće od pretpostavke da će Amerika sudjelovati u jednom ratu na jednom ratištu. Ratovi u Afganistanu i Iraku dokazuju da Amerika može istodobno voditi dva rata – i izgubiti oba. Sve to daleko je od trenutačnog izazova od tri ozbiljne svjetske krize u tri različita dijela svijeta.
Dodatni razlog za zabrinutost je veličina američkog obrambenog proračuna. Amerika je ove godine za vojsku izdvojila 877 milijardi dolara. To je više nego deset idućih najvećih obrambenih proračuna zajedno (Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Južna Koreja, Japan i Ukrajina ukupno su za obranu ove godine izdvojili 849 milijardi dolara). To nije tako impresivno kao što se čini. Amerika za obranu izdvaja jedva 3% BDP-a, najniži postotak još od 1940. godine. To je daleko ispod prosjeka u posljednjih pola stoljeća, koji je iznosio 4,5%. Ako misli uspješno pomagati saveznicima i odvraćati protivnike, Amerika bi trebala investirati u vojsku, a ne za nju svake godine izdvajati sve manje i manje.
Izazov postojećih i potencijalnih ratova u tri različita i ključna dijela svijeta situacija su bez presedana iz američke perspektive. Održanje međunarodnog poretka uspostavljanog nakon Drugog svjetskog rata ovisi o ishodu ovih kriza. Ako Amerika ne uspije – ili ako se nakon eventualne pobjede Donalda Trumpa povuče i odustane – ostatak života provest ćemo u svijetu znatno drukčijem od ovog koji poznajemo posljednjih osam desetljeća.